Nekada tamo, sredinom srpnja, ako sve pođe po planu, Maki će kročiti podsekcijom imena B2, koja vodi od ispod Odašiljača Sljeme na Medvednici, na 735. kilometru Croatian Long Distance Trail-a, odakle se spušta i prolazi Zagrebom kroz naselje Podsused. CLDT je jedini svjetski trail koji prolazi kroz glavni grad neke države. Nakon malo urbanih smetnji trail preko Samobora odlazi u Samoborsko gorje, pa Žumberak, a potom i u Gorski kotar, gdje B2 podsekcija završava iza mjesta Klana, kod sela Škalnica, na 1043. kilometru ovog dugoprugaškog hodanja po našoj lijepoj. Iznad Kvarnera na ulazu u Istru sa svjeveroistoka. Ako gledamo matematički, odnosno geometrijski, ovo je srednja dionica cijelog traila, koji se sastoji od 3 sekcije, gdje svaka ima tri podsekcije, od čega je B2 peta od devet, dakle srednja. S obzirom da Maki, kao i mi iz njegovog užeg stožera, živimo u Samoboru, logično je da treninge logistike odrađujemo u našoj predivnoj okolici. Na svega petnaestak minuta hoda našim 779 godina starim gradom, nalazi se stvarni Stari grad Samobor, kralja Otokara koji ga je dao izgraditi 1268. godine, vjerojatno na mjestu već postojeće građevine. Arpadovići, Babonići, Anžuvinci, Frankopani, Erdody, grofovi Celjski, Matija Korvin, Ungnadi, Gruberi, Auerspergi, Kulmeri, Kiepachi, Alnochi i Montecuccoli, velikaške su obitelji koje su godinama nadograđivale Samobor-grad i živjele u njemu. Upravo ovdje započinje Park prirode Žumberak – Samoborsko gorje.

Prve obronke Parka prirode Žumberak – Samoborsko gorje  „čuvaju“ zidine samoborskog i okićkog Starog grada, a na zapadu obližnji ozaljski Stari grad. Na sjeveru mu doseg određuje državna granica sa Slovenijom, a na jugu kontakt gorskog područja s niskim Pokupljem. Gorsko-planinski masiv Žumberačkog i Samoborskog gorja jedan je od najrjeđe naseljenih prostora u Hrvatskoj. Život ovdje nikad nije bio lagan. Jedini način bilo je živjeti u skladu sa zakonima prirode. Kroz tisućljeća prisutnosti ljudi su ovdje uspjeli očuvati tu ravnotežu – vizure tradicionalnih sela, pašnjaka i polja još uvijek skladno nadopunjuju nepregledna šumska prostranstva. Upravo taj mozaik očuvanog tradicionalnog krajobraza uz veliko bogatstvo flore i faune, geološke osobitosti te vrijedne arheološke nalaze ono je što danas privlači izletnike, planinare i zaljubljenike u prirodu. Samoborsko gorje čini istočni dio Parka i svojim krajolikom iskače iz cjeline strmim i duboko usječenim dolinama. Ovdje teku potoci bogati vodom. Plešivički kraj gušće je naseljen i s mnogo vinograda. Vivodinski je kraj blago valovit brdski krajolik s brojnim vinogradima i otvorenim vizurama. Zapadni dio Parka najslabije je naseljen i u njemu dominiraju šume.

Najviši vrh sjeverozapadne Hrvatske žumberačka je Sveta Gera (1178 m). Šumski proplanak na njezinom vrhu mjesto je nekadašnjih stočnih sajmova, a danas je poznato odredište planinara i hodočasnika. Japetić je, sa svojih 879 metara nadmorske visine, najviši vrh Samoborskog gorja. Za vedrih dana vidik odatle seže od vrhova gorske Hrvatske do Triglava. Alpinisti, ali i zaljubljenici u povijesna zdanja, nerijetko za svoje putničko odredište biraju vrletni Okić, na čijem vrhu nalazimo jedan od najstarijih srednjovjekovnih plemićkih gradova u Hrvatskoj.

U povijesti planinarstva ovaj je prostor zapisan kao mjesto prvog alpinističkog uspona kada se prije stoljeće i pol ilirka Dragojla Jarnević uspela južnom stjenovitom stranom na vrh Okića. Prvi organizirani planinarski uspon također se dogodio ovdje, davne 1875. na Oštrc i Plešivicu. Uz tako dugu tradiciju ne čudi da je Park premrežen s oko 350 kilometara planinarskih staza. Za ljepote krajolika i atraktivne ture nisu prikraćeni ni biciklisti jer ima preko 200 kilometara biciklističkih staza.

Za današnji kondicioni, ali više opet tehnički trening, odabrali smo segment rute na spomenutoj podsekciji B2, od križanja na cesti Šipački Breg – Dragonoš, prema Sv. Bernardu, pa kroz Jarušje, hrptom južno od Noršić Sela, prema Šimrakima, do ceste od Koretića prema Jarušju, sa druge, južne strane sela. Segment je to na kojem smo uspoređivali mogućnosti pronalaženja pozicije na digitalnoj topografskoj karti unutar aplikacije Guthook Guides, unutar koje se može kupiti GPS trag CLDT-a, i korištenjem istog tog traga, reproduciranog u aplikaciji Komoot, koja se pokazala više user friendly, jer trenutno pokazuje smjer u kojem se krećete, bez obzira na sjever na digitalnoj karti, i nalaženje istog stvarno na poziciji. Radi poput cestovne turn by turn navigacije i malo je praktičnije. Iako smo ponjeli i stari dobri kompas, neka se nađe.

Početni dio laganog uspona je jedna od planinarskih staza koje vode prema Sv. Bernardu i Velikom Lovniku, no već nakon 800 metara smo napustili “poznate” puteve i prateći trag koji je osmislio Nikola Horvat Tesla, krenuli blatnim od jučerašnje kiše, šumskim putem, koji se negdje morao spojiti sa asfaltnom cestom od Dragonoša do Jarušja, što se i dogodilo nakon kilometra i pol hoda. Od tuda, prilično lagano niz nogu, nizbrdo sa početnih 745 m/nv, kroz Jarušje, pa preko cvjetnih livada, do vidikovca koji u stvari nije bio dio zamišljene rute, stigli smo do dosta strmog spusta, single trail stazom, koja nas je nakon 6,5 kilometara hodanja dovela do makadamske ceste, koja od Koretića vodi prema Šimrakima. Isti put se i odvaja prema Jarušju i Dragonošu, nešto užim, ali iznimno ugodnim makadamom, kojim sam i sam prošao prije nekoliko tjedana na jednoj od ruta biciklom. Na ovom mjestu smo dosegli najniži dio rute od 400 m/nv, i znali smo da nas čeka 8 kilometara laganog uspona na početnih 745 m/nv.

Uz vrlo ugodno vrijeme, sve veću sigurnost u korištenje originalnih digitalnih karata potrebnih za praćenje GPS traga CLDT-a, pronalaženje nekih možda i pogodnijih cesata za prolaz u srpnju kroz ovaj dio granice Samoborskog gorja i Žumberka, uspeli smo se natrag do Jarušja, ovoga puta sa južne strane, produžili kroz Dragonoš ovoga puta, i za manje od četiri sata smo odradili planirani trening kroz najljepši nam park prirode u našem dvorištu, kojem se uvijek sa veseljem vraćamo.

ZO