Od Svetog Jurja do Ante Premužića

Gazi naš Maki danas Premužićkom, negdje između Planinarske kuće Alan i Skorpovca, gdje će se skloniti noćas, sa zalihama koje je potrebno ponijeti sa dobro opskrbljenog, i hranom i pićem, Alana i izdržati sve do Baških Oštarija, gdje bi trebao stići sutra kasnije popodne. Upitno je ako ćemo se čuti danas, jer je sada na najpustijem djelu staze, izvan Nacionalnog parka “Sjeverni Velebit”. No, vratimo se na petak, kada je prehodao posljednji dio magistrale i započeo svoj uspon na Velebit, na kojem se sada nalazi.

76. dan, petak: Senj – Sveti Juraj – Oltari

Završna dionica, što se hodanja uz magistralu tiče, jer već u petak popodne bio je Maki na Oltarima zbog jedinog mogućeg noćenja tamo i iz tehničkih i logističkih razloga odlučili smo da se ne vraća dolje, već da u subotu ujutro krene prema Zavižanu. Krenuo je iz Senja dosta rano da što prije, prije ozbiljnijeg prometa na magistrali, stigne do svog odredišta. Tamo je trebao pričekati g. Viktora Samardžiju, koji je bio domaćin u petak i osigurao noćenje u Senju, preko TZ Ličko-senjske županije i direktora Ivana Radoševića. Hvala!

Tih 9 kilometara od Senja do Svetog Jurja proteklo je relativno glatko i već prije podneva došao je Maki do ovog simpatičnog mjesta. Sveti Juraj tipično je primorsko mjestašce smješteno u zaljevu s čije se jedne strane nalazi brdo Gradina, a s druge otočić Lisac. U pretpovijesno doba ovdje se nalazilo naselje Lopsica. Na starom groblju uz more još uvijek se mogu vidjeti ostaci crkve Sv. Filipa i Jakova koja se spominje još u srednjem vijeku. U samom centru nalazi se mjesno kupalište, a oni koji žele malo više intime, svoj mir pronaći će u osebujnim uvalama Spasovac, Ujča, Vlaška, Planikovac, Kalić, Grabova i Rača. Osim kao turističko mjesto, Sveti Juraj poznat je i po proizvodnji najboljeg cvjetnog meda na svijetu.

Kao što smo već rekli, osigurano je bilo noćenje sa petka na subotu u planinarskoj kući Oltari, na 960 mnv, odvezao je Makija Viktor, no nije mogao u subotu ujutro opet dolaziti po njega i ponoviti dionicu, tako da smo odlučili propustiti ovaj dio iz tehničko-logističkih razloga. Odmorio je Maki u ovoj simpatičnoj planinarskoj kući. Razliku između kuća i domova smo objasnili još kada je boravio na Papuku, u planinarskoj kući Šaševo. Ukratko, nema hrane, voda je ponekad neupotrebljiva i to je to. Planinarska kuća Oltari nalazi se neposredno uz asf. cestu iz Sv. Jurja za Krasno, u planinskom selu Oltari. To su tri prostorije na prvom katu kuće iznad zatvorene gostionice. Zahvaljujući autobusnoj vezi iz Senja, Oltari su važno ishodište za pohode na sjeverni Velebit. Opskrbljena je pićem, a istom upravlja HPD Sisak. Zanimljivo je da je Maki i ovdje našao jedan mobitel, neke Talijanke i vratio ga osoblju doma, ako što je već učinio i na Grobničkom polju. Naš dobri Samaritanac!

77. dan, subota: Oltari – Zavižan

Subotnje prekrasno jutro na 960 metara iznad Jadrana, obećavalo je još ljepše vidike kada se popne do svog cilja, do Zavižana, točnije Planinarskog doma Zavižan na 1594 mnv. Krenuo je Maki prema glavnom ulazu u Nacionalni park “Sjeverni Velebit”, koji se nalazi kod Babić Siče. Sreo je tamo Luku, koji radi na ulazu u park. Ispričavši svoju već sada nevjerojatnu priču, zadobio je simpatije odgovornog za naplatu koji mu je izdao personaliziranu kartu bez naknade, nakon respektabilnih preko 1150 kilometara u tom trenutku.

Vrijednost i ljepota prirode Velebita odavno su prepoznati. U sklopu UNESCO-va programa Čovjek i biosfera (MAB – Man and Biosphere) planina Velebit uvrštena je još 1978. godine u mrežu svjetskih rezervata biosfere. Tri godine kasnije čitav Velebit postaje Parkom prirode. Unutar njega čak su dva nacionalna parka – na jugu je Nacionalni park Paklenica, proglašen još 1949. godine, a na sjevernom je dijelu Nacionalni park Sjeverni Velebit, proglašen pola stoljeća kasnije. Stoga Velebit s pravom nazivamo Parkom nacionalnih parkova. Nacionalni park Sjeverni Velebit obuhvaća i nekoliko ranije zaštićenih područja – Strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi, botanički rezervat Visibaba i botanički rezervat Zavižan-Balinovac-Velika kosa, unutar kojega se nalazi i poznati Velebitski botanički vrt, proglašen spomenikom parkovne arhitekture.7. srpnja 2017. UNESCO je još jednom prepoznao ljepotu i vrijednost Nacionalnog parka Sjeverni Velebit te je bukove šume, koje se nalaze u Strogom rezervatu Hajdučki i Rožanski kukovi zajedno s bukovim šumama Nacionalnog parka Paklenica, dodao na Popis svjetske prirodne baštine UNESCO-a.

Zavižan je jedan od najpoznatijih lokaliteta u Nacionalnom parku „Sjeverni Velebit“. Na 1594 metara nadmorske visine, ispod vrha Vučjak, smješten je Planinarski dom Zavižan i najstarija visinska meteorološka postaja u Hrvatskoj, osnovana 1953. godine. S obzirom da je Velebit prirodna granica između kontinentalne i mediteranske Hrvatske, u njegovu vršnom dijelu sukobljavaju se i dvije različite klime – maritimna i kontinentalna, što uzrokuje nepredvidive vremenske prilike pa je ova zavižanska postaja od neizmjerne važnosti za meteorološku zajednicu.

Planinarski dom Zavižan izgrađen je na temeljima nekadašnje Krajačeve kuće sagrađene davne 1927. godine. Krajačeva je kuća za vrijeme Drugog svjetskog rata urušena te je Hrvatski planinarski savez, uz pomoć planinara iz Senja, 1951. godine započeo graditi novi planinarski dom koji je otvoren 27. 7. 1953. godine.

Posao meteoroloških motritelja na postaji Zavižan već tri generacije obavljaju članovi obitelji Vukušić, koji su ujedno i domari planinarskog doma. Zahvaljujući njima, dom je za posjetitelje otvoren i u zimskim mjesecima. S obzirom na lagani prilaz i postojanje planinarskog doma i drugih sadržaja za posjetitelje (parkiralište, sanitarni čvorovi, klupe, odmorišta i sl.), Zavižan je vrlo dobra polazna točka za planinarske ture po Velebitu. Popnete li se planinarskim stazama na neki od okolnih vrhova – vidikovaca, otvorit će vam se prekrasni vidici na kvarnerske otoke i Liku. Upravo vizure koje se pružaju sa skupine zavižanskih vrhova (Veliki Zavižan 1676 m, Balinovac 1601 m, Velika (Zavižanska) Kosa 1620 m, Vučjak 1644 m) ostavljaju najveći dio naših posjetitelja bez daha. Ostao je bez daha, ali ne i bez okrjepe i naš Maki, koji je kao i uvijek upoznao neke ljude na samom Zavižanu, pa je tako sreo Andreu i Damira, koji su jedan dio ove 8 kilometara duge dionice išli sa njim. Upoznao je i Anu koja hoda rutu Via Dinarica, kao i drugu Anu, koja radi kao domaćica u domu.

Uživao je Maki na ekstremno čistom, rijetkom i zdravom planinskom zraku, sjedio je na lijepo uređenim klupama sa fascinantnim pogledima, a onda se potrudio poslikati zalazak sunca sa pogledom na Kvarnerske otoke, Pag i Rab.

78. dan, nedjelja: Zavižan – Planinarska kuća Alan

Na blagdan Velike Gospe, Maki je imao predivan zadatak. Započeti hodnju po zacijelo najljepšoj “šetnici” na Velebitu. Radi se o poznatoj i prelijepoj Premužićevoj stazi. Ideje o turističkom otvaranju Velebita spominju se u tekstovima hrvatskih planinara objavljivanima u časopisu “Hrvatski planinar” još dvadesetih godina prošloga stoljeća. Zahvaljujući u prvom redu predanosti dr. Ivana Krajača, ministra trgovine i industrije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, osigurana su sredstva za njihovu realizaciju. Stazu je projektirao i gradio inženjer šumarstva Ante Premužić, strastveni planinar i zaljubljenik u ljepote Velebita. Kasnije su je, graditelju u čast, hrvatski planinari prozvali njegovim imenom.

Gradnja uzdužne planinarske staze započela je 1930. godine. Financirali su je zajednički Direkcija šuma na Sušaku (Rijeka), Hrvatsko planinarsko društvo i Kraljevska banska uprava Savske banovine. Zbog nedostatka financijskih sredstava gradnja staze zastala je jednu čitavu sezonu, a dovršena je u ljeto 1933. godine, kad je završena i najteža dionica u dužini od 1,5 km od Čepuraša do Gromovače.

Premužićevu stazu danas smatramo pravim remek-djelom graditeljstva jer je građena u kamenu – suhozidu, te je položena tako da nas na vrlo jednostavan način vodi u najsurovije i najkrševitije dijelove sjevernog Velebita – Hajdučke i Rožanske kukove. Proteže se hrptom planine od Zavižana do Baških Oštarija u srednjem Velebitu i duga je 57 km. Staza nema teških uspona pa je pogodna i za posjetitelje nenavikle na planinarenje. S obzirom na duljinu staze, planirali smo da Maki prehoda istu u tri etape. Prvu u nedjelju do planinarske kuće Alan, drugu od Alana do Skorpovca, koji je sklonište na nekih 20 kilometara od Alana, na putu do Baških Oštarija, kao kraja staze i završe faze ova tri dana o kojima govorimo.

S Premužićeve se staze odvaja nekoliko uspona na neke od najljepših vrhunaca sjevernog i srednjeg Velebita – Gromovaču, Crikvenu, Šatorinu i druge. Kroz Nacionalni park „Sjeverni Velebit“ prolazi 16 km staze, a na otprilike dva sata hoda od Zavižana nalazi se planinarsko sklonište Rossijeva koliba.

Sreo je tu negdje Maki još jednog hodača koji je došao iz suprotnog smjera, a hoda rutu Via Adriatica. Radi se o Goranu Buljanu, sa kojim je izmjenio dosta korisnih informacija, između ostalog o odličnoj opskrbljenosti planinarske kuće Alan, koju nije očekivao. Mislili smo da tamo ima samo pića, no ima i jednostavnih jela, prijeko potrebnih za okrjepu umornih hodača. Tako je i Maki pristigavši tamo kako on kaže maznuo dva tanjura mahuna sa kobasicom. Imao je i dobar GPRS signal, uspio je poslati fotografije i čuli smo se telefonom.

Planinarska kuća Alan je brvnara na kat. Na katu je 5 soba s ukupno 40 ležaja. Preporučuje se donijeti vlastite vreće za spavanje i jastučnice, koji su potrebne i usred ljeta, jer je noćna temperatura često 12-14 stupnjeva. Voda za piće samo u bocama, za vrijeme prisutnosti domaćina. Voda za održavanje osnovne higijene dostupna je pored kuće. Rasvjeta je, za vrijeme dežurstava, osigurana putem sunčanih panela, a inače se koriste svijeće. Prostor na katu je osvjetljen za osnovne potrebe. Nije dopuštena upotreba otvorenog plamena zbog opasnosti od požara. Koriste se baterijske svjetiljke.

Planinarskom kućom Alan upravlja Planinarski klub Sljeme iz Zagreba, a briga o kući i dežurstva organizirana su putem Sekcije za gospodarstvo. Od kraja svibnja pa do kraja listopada organizira se stalno dežurstvo, a u ostalo doba godine dežurstva za vikende. U zimsko doba godine, kada nema dežurstava, može se koristiti zimska soba u prizemlju s peći i četiri madraca. Dežurni planinari mogu osigurati razne osvježavajuće napitke te jednostavna jela po dogovoru i mogućnosti. Kuća se održava volonterskim radom manje skupine planinara, donacijama i dobrovoljnim prilozima posjetitelja. Kuća ima knjižnicu s fondom od oko 150 doniranih knjiga, koje su na raspolaganju posjetiteljima.

I tako smo ostavili Makija na Alanu, da odmori prije vrlo zahtjevne druge dionice po Premužioćevoj stazi, gdje je dok završavamo ovaj tekst, stigao do Skorpovca, imao je dovoljno signala za poslati lokaciju, no nisam siguran da ćemo moći ostvariti neku drugu komunikaciju danas. Sutra, u utorak hoda od Skorpovca do Baških Oštarija, gdje bi trebao imati i signala i potpunu okrjepu, jer za današnje i sutrašnje hodanje, dakle od Alana do Baških Oštarija ovisi sam o sebi i svojim zalihama i namirnicama, a s obzirom na vrućinu i vodi, koju je ponio.

ZO

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s