Velim Velebitom

U protekla tri dana, sa dosta rjeđom komunikacijom, pratim Makija na njegovom putu po Velebitu. Već smo pisali o prekrasnoj stazi, onoj Premužićevoj, čije dvije dionice je savladavao u ponedjeljak i utorak, da bi jučer krenuo manje uređenim i manje pitomim stazama za pravo planinarenje od Baških Oštarija do Šugarske dulibe, dok je danas na dionici Šugarska duliba – Tatekova koliba. Ako vam ova imena zvuče nepoznato i čudno, to je zato što su to tek skloništa na Velebitu, kojima se spajaju prihvatljivo duge dionice hodnje preko ove velebne planine.

Prošao je Maki u ova tri dana dvije preostale dionice Premužićeve staze i načeo Srednji Velebit, nakon što je prehodao dobar dio Sjevernog. A do Ramića Dvora i Starigrada, ući će i na Južni Velebit. No, da bi sve bilo jasnije evo malo o podjeli ove zadivljujuće planine.

Kako nam kazuju geografski, orografski i drugi izvori, brdski masiv Velebita, jedan od najznatnijih u užem dinarskom području, proteže se, u dužinu otprilike 145 km, od Vratnika nad Senjom na sjeverozapadu do okuke Zrmanje na jugoistoku. Od obalnog pojasa do kopnenog podnožja u Lici, u prosjeku je širok 14 km, ali od mjesta do mjesta širina varira, od najviše 30 km u sjevernom do najmanje 10 km u njegovom južnom dijelu. Na površini približno 2 270 km2 razasut je splet bezbrojnih krševitih grebena i ponikva, kukova, gorskih hrptova, dolina i pretplaninskih vrhova, od kojih njih 130 u prosjeku premašuje nadmorsku visinu 1370 m. Oni u sjevernom dijelu Velebita dosežu visinu gotovo 1700 m (Mali Rajinac 1699 m), u srednjem dijelu više od 1600 m (Šatorina 1624 m, Ograđenik 1604 m, Ograđenica 1614 m), a u južnom i najvišem dijelu od 1700 do 1757 m (Babin vrh 1723 m, Vaganski vrh 1757 m, Segestin 1715 m, Malovan 1709 m, Sveto brdo 1751 m).

U literaturi je uobičajeno da se Velebit dijeli na:

Takva podjela se zasniva na zemljopisnim, morfološkim, reljefnim i biološkim posebnostima pojedinih velebitskih dijelova. Crte podjele idu duž prijevoja, preko kojih ceste spajaju unutrašnjost s priobaljem.

Cijelo područje planine zaštićeno je kao park prirode, a Sjeverni Velebit i Paklenica su proglašeni nacionalnim parkovima. Unutar NP Sjeverni Velebit nalazi se i posebno zaštićeni strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi.

Za vedra vremena Velebit se iz zraka, s visine 8 000m, vidi cijeli. Doima se kao glomazan, malo razveden, ali naboran bedem koji se u luku izbočio u more. Padine su mu strme, a hrbat širok. Primorska padina, kojom se spušta do mora, mnogo je viša od kopnene padine. Visinska razlika primorske padine od mora do najnižeg prijevoja iznosi oko 700 m, a do najvišeg vrha čak 1757 m. S kopnene strane Velebit se samo 150 do 1150 m uzdiže iznad ličke visoravni, jer ona već leži na nadmorskoj visini oko 500 do 600 m. Obje se padine međusobno bitno razlikuju i izgledom. Primorska je padina vrlo krševita i gola, mjestimično poput Mjesečeva krajolika, sive ili žućkastosive boje, prošarana sitnim zelenilom. Kopnena padina, iako strma, doima se pitomija, gotovo je sva obrasla šumom, pa je tamnozelene boje.

Hajdemo vidjeti kako i što je Maki prošao u protekla tri dana od ovog gorostasa.

79. dan, ponedjeljak: Alan – Skorpovac

Srednja, ujedno i najduža dionica koju prehodaju oni koji odluče uživati u prekrasnoj Premužićevoj stazi, po mnogima je i najljepša. Nešto manje od 20 kilometara, koliko ima od Planinarske kuće Alan, o kojoj smo već pisali, pa do planinarskog skloništa Skorpovac, dobro utrenirani planinari mogu prijeći i za pet sati, no sa preporučljivim pauzama i potrebi za uživanjem u prekrasnim vidicima i prirodi, fotografiranjem, treba oko 7 sati.

Krenuo je Maki rano ujutro, oprostio se ga domaćicom Dianom, i sa novostečenim pratiteljem, kojeg je oduševio svojom pustolovinom, krenuo je Maki u društvu Siniše, na srednju dionicu ove staze koju mora prehodati svatko tko drži do svojeg planinarskog renomea. Jednostavno je to nešto što se mora imati na listi želja i odraditi kada ste za to spremni i imate mogućnosti. Sa dolaskom na Zavižan, trebate komotna tri dana u kojima je možete prehodati i usput i stići uživati i nakon dolaska u Baške Oštarije i vratiti se nekim od mogućih prijevoza ili kako se već organizirate, računajte na pet dana, dakle dolazni, prespavate na Zavižanu i rano ujutro krenete na tri dana avanture i peti dan nakon povratka na Zavižan i odmora krenete napunjenih baterija vašoj kući. To je naš plan za nekada…uskoro…

Druga dionica Premužićeve staze je naprosto predivna. Pruža se pogled na našu obalu, otoke poput Krka, Paga i Raba, a ako imate sreće na horizontu ćete ugledati i Italiju. Ova dionica skoro cijelim putem ima otvoren pogled na more i doslovno bi konstantno mogli u rukama držati fotoaparat. Putem se otvara pogled i na nekadašnje livade, odnosno pašnjake, koje je stvorio čovjek, a koji se danas skoro pa ne koriste. 

Druga dionica Premužićeve staze završava kod planinarskog skloništa Skorpovac. Sklonište se nalazi u napuštenom gorskom zaselku Skorpovac, a o njemu brigu vodi HPD Sveti Šimun iz Markuševca, a članovi tijekom ljeta dežuraju u objektu. Sklonište se sastoji od kuhinjice, ima WC u obliku čučavca, a u spavaonici ima 10 jednostavnih ležaja. Sve skupa postoji 14 mjesta za spavanje. 

Na blogu https://underdreamskies.com/ koji piše Mija ima dosta koristnih informacija i tekstova ne samo o Premužićevoj stazi i Velebitu nego i o mnogim drugim krasnim mjestima za hiking. Korisne informacije za ovu dionicu:

  • Početak staze: kod planinarske kuće Alan
  • Dužina i trajanje staze: Druga dionica Premužićeve staze duga je 20 kilometara za što je uz dvije pauze bilo potrebno 7.15 h. Staza spada pod K2 (kondicijski umjereno zahtjevna, pet do sedam sati hoda) i T1 (tehnički nezahtjevna).
  • Za koga je prikladna staza: Staza nije tehnički zahtjevna ni kondicijski zahtjevna. Ona je možda kilometarski duga, stoga imaju to svakako na umu. Ako u svojim gojzericama već imaš pokoji kilometar, ona za tebe neće predstavljati veći problem. 
  • Postoji li mjesto za hranu i piće?: planinarska kuća Alan, izvor vode Korita koji, nažalost, tijekom ljetnih mjeseci presuši, cisterna kod planinarskog skloništa Skorpovac
  • Dodatno: Pripaziti na poskoke. Svakako ponijeti dovoljnu količinu vode i stazu zbog manjka hlada izbjegavati tijekom vrućih ljetnih dana ili krenuti dovoljno rano ujutro.

80. dan, utorak: Skorpovac – Baške Oštarije

Zadnja dionica Premužićeve staze je i kilometarski i vremenski najkraća, no nije zbog toga manje lijepa. Pohod starta kod planinarskog skloništa Skorpovac gdje se kod križa s lijeve strane nastavlja Premužićeva staza koja na tom području prolazi većinski kroz šumu te u par navrata siječe makadamsku cestu. Uskoro se ponovno pogled otvara prema obali i okolnim otocima, a posebno je upečatljiv pogled na zelene livade Velebita. Ova dionica prolazi preko Dabarske kosi gdje prolazi Dabarska cesta. To je glavna prometna okosnica srednjeg Velebita otkuda kreću brojni planinarski pohodi.

Premužićeva staza se odmah nastavlja iznad same ceste te ulazi u šumu koja je pratila Makija sve do samog završetka. Premužićeva staza završava prije oštarijskih polja na čijem rubu se nalazi planinarski dom Prpa. Kao i mnogi drugi, fantastičnu okrepu Maki je našao u hostelu Baške Oštarije.

Baške Oštarije smještene su na klancu Velebita na nadmorskoj visini od 926 m, na mjestu gdje se Velebit dijeli na Srednji i Južni dio (južni seže od prijevoja Mali Halan, a sjeverni od Oštarija do Vratnika nad Senjom). Do 1900. godine ime mjesta je Oštarije kad je promjenjeno u Baške Oštarije.

Iako u podjeli Velebita predstavljaju granicu između srednjega i južnoga Velebita, u svijesti govornika najviše pripadaju Lici. Takva podijeljenost vidljiva je i u svakodnevnome funkcioniranju naselja; tako Baške Oštarije administrativno pripadaju općini Karlobag, ali poštanski se promet odvija preko Gospića (odnosno pošte u Brušanima). Župni ured kojemu pripada oštarska crkva sv. Elizabete također se nalazi u Karlobagu, ali smrtovnice se podižu u Matičnome uredu Gospić.

Takva podvojenost, dakako, ima svoje korijene i razloge. Oštarije se nalaze na 20. kilometru ceste Gospić – Karlobag iz smjera Gospića, odnosno na 18. kilometru iste ceste iz smjera Karlobaga. Naselje je smješteno uz rub krškoga Oštarskog polja, dugačkoga oko četiri kilometra i širokoga jedan kilometar, koje je u prošlosti hranilo mnogobrojne oštarske obitelji. No prema popisu iz 2001. godine u Oštarijama je živjelo 30 stanovnika.

Za vladavine Rimljana navedenim su prostorom prolazile rimske dvokolice povezujući Liku i Podgorje. U srednjem vijeku lokalitet je bio u posjedu obitelji Kurjaković, krbavskih knezova. Nakon povlačenja Turka iz Like 1689. godine, zapovjedništvo Vojne krajine kojoj je 1713. godine pripao taj prostor, uočilo je njehove gospodarske i prometne mogućnosti te je u prvoj polovici XVIII. stoljeća otvorena prva gostionica po kojoj je naselje i dobilo ime (mlet. ostarĕa- ‘gostionica, birtija, krčma’), a čija je svrha bila osigurati trgovcima iz Podgorja mjesto za odmor na putu prema Lici.

S obzirom na razvoj prekovelebitske trgovine, a time i otvaranje većega broja gostionica, vlasti su na spomenuti prostor počele naseljavati hrvatsko bunjevačko katoličko stanovništvo uglavnom iz Podgorja, ali ljudi su teško ostavljali svoje tek ponovo stečene domove i selili se na planinu. No jedan dio ljudi je došao i stvorio sebi novi dom.

Pravi uzlet naselje je doživjelo u XVIII. i XIX. stoljeću otvaranjem triju cesta (Karoline, Terezijane i Knežić- Kekićeve) između Gospića i Karlobaga koje su otvorile put novom naseljavanju. Rezultat tih promjena bila je izgradnja crkve i otvaranje škole pokraj XIX. stoljeća. No već s prelaskom u novo stoljeće skromno Oštarsko polje više nije moglo hraniti mnogobrojne obitelji te su mnogi otišli u Ameriku u potrazi za boljim životom, a dva svjetska rata i otvaranje Ličke pruge 1925. godine koje je prometna žarišta premjestilo dublje u Liku nepovoljno su utjecali na oštarsku demografsku sliku.

81. dan, srijeda: Baške Oštarije – Šugarska Duliba

Oprostio se Maki u hostelu, nakon odlične okrjepe, spavanja i punjenja svojih i baterija uređaja koje koristi. Oprostio se od Siniše, koji je prehodao cijelu stazu sa njim, od gospođe Silvane, koja je sa svojih 80 godina također prehodala ovu ipak dugačku stazu. Svaka čast za damu iz Zameta. I na kraju, naš hodač se oprostio od odličnog osoblja hostela i restorana sa odličnom hranom. Upoznao je tu i Ružicu, koja radi u hostelu Baške Oštarije.

Za razliku od relativno pitome i odlično uređene Premužićeve staze, ruta kojom Maki treba stići do Ramića Dvora iznad Planinarskog doma Paklenica i dalje do Starigrada, nije niti lagana, niti pitoma, ali je dobro markirana što odlikuje velebitske planinarske staze. Po ovom dijelu Velebitskog planinarskog puta Maki se mora držati staze, jer samo uz nju se nalaze vrlo korisna i odlično održavana skloništa.

Velebitski planinarski put (VPP) je planinarska obilaznica koja vodi kroz najzanimljivije predjele uzduž najljepše hrvatske planine. Ona omogućava udobnu turu koja putniku pruža cjelovitu sliku o Velebitu i njegovim glavnim značajkama. Put započinje na Zavižanu, prateći Premužićevu stazu prolazi kroz stjenovito carstvo Rožanskih kukova, stiže do najviših vrhova srednjeg Velebita, vodi kroz područje impresivnih Dabarskih kukova do Baških Oštarija, odakle se nastavlja preko Stapine i Rujna sve do najviših vrhova Velebita i klanaca Paklenice.

Trasa Velebitskog planinarskog puta duga je oko 100 km i označena uobičajenim planinarskim markacijama uz dodatak slova »V«. Za prolazak cjelokupne trase VPP-a potrebno je 9 – 10 dana hoda. Put je, prema mogućnostima noćenja, podijeljen u devet dionica ujednačene duljine i težine. Naša verzija prvog dijela pod sekcije C2 koju Maki upravo prolazi uvelike prati ovaj put osim “osvajanja” nekih vrhova, što nije cilj Makijevog puta. Počeo je na Zavižanu, u tri dana savladao Premužićevu i sada se nalazi na drugoj od 4 dionice kojima namjerava stići do Starigrada. Dakle od Zavižana do Paklenice u 6 dana i još dodatni dan za spustitti se do mora.

Kasnije popodne stigao je jučer Maki do ovog prekrasnog skloništa, do Šugarske dulibe. Planinarsko sklonište Šugarska duliba važna je točka na VPP-u i zahvalno ishodište za uspone na razgledni vrh Veliki Stolac i druge vrhove u okolici. Sklonište je 2017. rekonstruirano. Prema originalnoj zamisli arhitekta Ivana Juretića dvije velike staklene stijene posjetiteljima u skloništu pružaju neposredan doživljaj boravka u prirodi. U blizini skloništa, uz ruševine lugarnice, nalazi se cisterna s pitkom vodom, a u njoj imate 12V napon struje iz solarnih panela, dostatno za napuniti mobitel. Ima desetak mjesta za staviti karimat i vreću za spavanje i prenoćiti. Sasvim dostatno!

Sreo je Maki tamo obitelj koja je hodala zajedno sa malim sinom Lukom, roditelji Tomislav i Magda, kao i Švicarku Miru, sa kojom se teže sporazumijevao zbog jezične barijere.

Jutros je Maki nastavio svoj put od Šugarske dulibe do Tatekove kolibe, što je ime još jednog skloništa na Velebitskom planinarskom putu. Za razliku od uspona od Baških Oštarija koje su na 923 mnv do Šugarske dulibe na 1210 mnv, do Tatekove kolibe se spuštao na 885 mnv. Više o tome kada i ako se budem sa njime uspio danas čuti, nakon što me jutros nazvao video pozivom ponosno pokazujući prekrasne vidike na Pag i Kornate pa sve do Zadra i Biograda na moru, gdje bi po planu trebao biti nekada sljedeći tjedan.

ZO

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s