Maki sada više ništa ne mora!

I dok se odvijaju završni kadrovi pete etape biciklističke utrke Cro Race 2021 i slušamo komentare našeg prijatelja biciklista, ali i vrhunskog trail trkača Nikice Smolića, naš junak Maki se vozi autobusom od Dubrovnika preko Dugopolja za Zagreb, gdje dolazi kasno večeras. Maki je odhodao posljednje tri etape svojeg jedinstvenog puta prateći djelomično trasu Croatian Long Distance Trail-a, obišao je naistaknutije točke lijepe naše završivši jučer na Punti Oštra, Prevlaka.

123. dan, srijeda: Cavtat (Zvekovica) – Radovčići

Tri etape prije kraja, Maki je krenuo iz Zvekovice. Zvekovica se nalazi tik uz jadransku turističku cestu, 17 km jugoistočno od Dubrovnika, a 2 km sjeverno od Cavtata, na raskrižju Jadranske turističke ceste i lokalne ceste koja vodi od Cavtata u konavoska brda prema gornjim selima. Vodi ta cesta i prema jugoistoku, pored Zračne luke Dubrovnik. Zanimljiva crtica za srijedu ujutro se dogodila kada je Maki krenuo iz apartmana gdje je bio smješten kod Lidije i Bože Urlović. Naime, Nikola je dogovorio cijenu, Maki je platio još večer prije i ujutro rano, bez da uznemirava ukućane, htio je krenuti na svoju porciju od 14 kilometara do sljedećeg cilja, kada su ga zazvali domaćini. Naime, večer prije je njihovoj kćeri Maki pokazao našu web stranicu da pogleda što to on radi, no stranicu su pročitali roditelji i oduševljeni Makijevih poduhvatom i humanim ciljem koji je u začetku svega ovoga, inzistirali na tome da vrate novac! I još su počastili Makija kavom i voćem da lakše krene na svoju dionicu. Hvala!

Lidija i Božo Urlović

Nakon svega pet kilometara i blagog uspona na visoravan na kojoj se nalazi Zračna luka Dubrovnik, Maki je istu ugledao sa svoje lijeve strane. Zračna luka Dubrovnik jedna je od devet zračnih luka u Hrvatskoj. Nalazi se u Čilipima, 22 kilometra od Dubrovnika.

Prvotno je izgrađena 1936. u naselju Gruda u Konavlima. Promet je zbog Drugog svjetskog rata jedno vrijeme bio zaustavljen, a 1960. zračna je luka premještena na današnje mjesto, pored mjesta Čilipi. Tijekom srpske agresije na Hrvatsku zračna je luka u potpunosti razorena, a imovina (oprema i signalizacija) opljačkana i odvezena u Crnu Goru te postavljena u zračne luke Tivat i Podgorica. Šteta na zračnoj luci bila je procijenjena na 180 milijuna kuna.

Nakon oslobođenja dubrovačkog područja u listopadu 1992. zračna je luka osposobljena za promet, te je unatoč razorenoj i opljačkanoj pristanišnoj zgradi otvorena 10. prosinca 1992. slijetanjem zrakoplova pristiglog iz Zagreba. Uslijedila je obnova pristanišne zgrade koja je završena 19. travnja 1995. kada je obnovljenu zračnu luku svečano otvorio ministar prometa, pomorstva i veza Ivan Mudrinić, uz nazočnost drugih hrvatskih i stranih uglednika, uključujući i predstavnike diplomatskog kora. Otvaranje je zasjenio napad srpskih terorista iz okupirane istočne Hercegovine, koji je oko 11.15 prekinuo govor premijera Nikice Valentića. Haubička granata od 122 milimetra pala je na pistu, na udaljenosti oko 150 metara od mjesta gdje je u tijeku bila svečanost. U napadu nitko nije stradao, ali su geleri oštetili Vladin zrakoplov. Vođa istočnohercegovačkih Srba, Božidar Vučurević, komentirajući napad izjavio je za beogradske novine Vreme, među ostalim, „da nikad neće biti mirnog života u Dubrovniku”.

Obnova je trajala do 2006. godine. Prvi izravni let (Boeing 767-300ER) iz SAD-a 8. lipnja 2019. stigao je iz Philadelphije u Dubrovnik nakon 28 godina. To je prvi izravni let koji povezuje Dubrovnik sa SAD-om. Naime, još 1991. godine Dubrovnik i SAD je povezivala zračna linija na kojoj je operirao u međuvremenu propali Pan American. Direktne linije sa SAD-om nastavile su se i 2021. godine.

Čilipi su mjesto u općini Konavle, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, koje leži uz jugozapadni rub Konavoskog polja, 22 km udaljeni od Dubrovnika a samo 5 km od mjesta Cavtata. Poznati su po Zračnoj luci Čilipi, poznatijoj kao Zračna luka Dubrovnik, kao i po nedjeljnim susretima i čuvenom narodnom folkloru kada se na glavnom trgu zvanom Precrkva, okuplja velik broj turista. Čilipi su 1426. ušli u sastav Dubrovačke Republike, te su tada dobili status naseljenog mjesta. Tijekom Domovinskog rata u periodu između 1991. i 1992., za vrijeme srpsko-crnogorske agresije gotovo je cijelo selo bilo spaljeno, a stanovnici prognani. Selo je oslobođeno od agresora u jesen 1992., iako je rat ostavio teške posljedice i oštećenja povijesne baštine.

Napustio je nakon aerodroma glavnu cestu i krenuo prema Popovićima. To je jako malo mjesto, gdje je sreo učiteljicu Barbaru. Popovići je naselje smješteno na samom jugu Hrvatske u općini KonavleKonavoske stijene ispod sela Popovići su visoke i do 300m, u prosjeku 100 – 200m. Egzotična skrovita plaža Pasjača nalazi se nedaleko Popovića i do nje vode pristupna cesta i uzak put uklesan u stijene. Ova prekrasna plaža nalazi se iza strmih litica, a do nje jedino možete doći spuštajući se niz duge, prilično fotogenične i vrlo strme stepenice koje su usječene u stijenu. Stijena je na 250 m nadmorske visine, tako da je spust, no i uspon, mala avantura za sebe. Na plaži nije gužva, a niti brodice ne zaklanjaju vidik prema morskom horizontu. Ovaj idealan položaj djelomično je zbog nepristupačnog terena, a djelomično zbog njezinog tajanstvenog položaja.

Posljednja tri kilometra djelila su Makija od cilja dana, Radovčića. Radovčići su smješteni na 18° i 20′ istočne zemljopisne dužine i 42° i 30′ sjeverne zemljopisne širine. Nalazi se južno od Konavoskog polja, uz lokalnu cestu između sela Popovići i Poljice. Selo ima svoj izlaz na Jadransko more s obalom dužine 3 kilometra. Ono što nas zanima je prekrasno obiteljsko imanje Agroturizam Zlatovišće. Svime upravlja mladi gazda Niko Ljubić, koji je obilno počastio našeg hodača i kao i prethodnici, odbio primiti bilo kakav novac za smještaj. To je toliko plemenito i divni ljudi u ovoj županiji su popravili dojam, koji nikako nismo imali od službenih predstavnika u TZ Dubrovačko-neretvanske županije, koji uopće nisu bili zainteresirani za našu priču za razliku od prethodnih nekoliko županija počevši od divnog Kvarnera, kojim je jučer i danas vožena spomenuta biciklistička utrka.

Niko kaže sljedeće: “Agroturizam Zlatovišće je smješteno u mirnom, ruralnom mjestu Radovčići s bogatom poviješću usredotočenom na hranu i vino. Otkrivanjem njegove slatke kamene kućice, uske ulice i prekrasne vinove loze, dobit ćete sve opuštene, mediteranske vibracije u ovom mirnom području. Naša obitelj se godinama bavi proizvodnjom vina. Posjetite naš rustikalni vinski podrum i uživajte u degustaciji vina koju vodi profesionalni sommelier. Ako se odlučite na naš jelovnik, on će se sastojati od svježih, organskih proizvoda pripremljenih po tradicionalnoj recepturi i naravno, savršeno će se kombinirati s lokalnim vinom.” Hvala!

124. dan, četvrtak: Radovčići – Vitaljina

Preposljednji dan cijelog puta, Makija je čekalo dosta kilometara, jer je naš logističar za smještaj opet pronašao čovjeka spremnog dati besplatan smještaj za našeg hodača i to ovoga puta, dakle, posljednje noćenje za trajanja hodanja, kompletna vila sa bazenom! Nevjerojatno! No, krenimo redom! S obzirom da je ovaj dio trase prilično pust, i jedino mjesto prije Vitaljine, koja je ujedno i posljednja stanica linije 27 koja prometuje do Dubrovnika tri puta na dan, nije Maki očekivao da će ikoga sresti na putu do tamo, osim što je u planu bilo svraćanje u Molunat, ako se pruži prilika.

Naišao je Maki na čudan posjed još čudnijeg čovjeka sa odličnom pričom. Radilo se o Marku Bradvici koji se doselio iz Kanade. Vodi Marko više projekata, jedan od njih je da vrati starog čiru.

Ideja o renoviranju već postojeće željezničke pruge u konavlima, hrvatskoj u svrsi turizma je nastalo 2003.

Glavni ciljevi projekta su rekonstrukcija tračnica, obnavljanje željezničkih stanica u njihovom originalnom izdanju, sačuvanje kulturne baštine, razvoj turizma u regiji, suradnja između državnih graničnih prijelaza, promocija uskotračnih željezničkih pruga, kolekcija artifakata, intervjui sa originalnim željeničkim zaposlenicima,  edukacija nadolazećih željezničkih djelatnika, organizacija egzibicija,  objavljivanje monografa, itd.

ČIRO surađuje sa Marko Bradvicom, osnivatelj i izvršni direktor iste. 1989. Marko je financirao preliminarni studij izvodljivosti za dio tračnica između Uskoplja i Gruža, luka u Dubrovniku, kao i daljnji studij o nastavku rute ovog projekta. Marko je glavna sila koji pokreće ovaj projekt i nerazdvojiv je dio revitalizacije željezničke trake.

Organizacija uspješno surađuje sa Dubrovačkom-Neretvanskom županijom, Gradom Dubrovnikom, općinama Župa Dubrovačka i Konavlom, također i sa razvojnim agencijama DUNEA i DURA (lokalne kompanije) i nevladinim organizacijama iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

Dosad, ČIRO je zabilježiio rast u broju članova iz svih dijelova svijeta. Članovi trenutno u suradnji su iz Hrvatske, BiH, Kanade, Francuske, Norveške, Brazila i Španjolske. U više navrata smo prezentirali svoje ciljeve i ideje u egzibicijama i radionama diljem Hrvatsku, BiH, Srbiji i Crnoj Gori. Vodi naš Marko još i prirodni park Mikulići, a i podržava biciklističku zajednicu warmshowers.org. Nevjerojatan lik, kao i naš Maki!

Prošao je park Mikulići i nastavio uglavnom makadamima, za koje mu je policijska patrola koja ga je zaustavila, rekla da je glavna migrantska trasa. Kaže meni Maki da nikada brže nije završio 17 kilometara! Došao je do Vitaljine, gdje mu je mladi gazda Nikša ostavio upute kako da uđe na posjed gdje će kasnije biti smješten, nonemirnog duha, Maki je svakako htio vidjeti i Molunat. Snašao se za prijevoz i otišao do ovog prekrasnog mjesta. Molunat je smješten na krajnjem jugu Hrvatske, 20 kilometara jugoistočno od Cavtata u uvali istoimenog poluotočića. Naziv Molunat mjesto je dobilo po istoimenom poluotoku, koji je dobio ime po grčkoj riječi molos koja znači luka ili uvala.

Molunat je osnovan kao zbijeg u 15. stoljeću, a bio je sklonište za oboljele od kuge i karantena za brodove koji su dolazili iz okuženih luka. U selu ima neistraženih ostataka rimske arhitekture, a poluotočić je s kopnene strane zaštićen zidom koji su gradili Dubrovčani od 1468. – 1471. godine kako bi u slučaju opasnosti imali gdje skloniti obitelji. Unutarnja površina isparcelizirana je i razdijeljena na zemljišta za kuće stanovnika ili povremenih branitelja 1471. U uvali Veliki Molunat 1958. pronađeni su ostatci broda, oružja i raznih drugih predmeta. Danas se nalaze u dubrovačkom Pomorskom muzeju. Vjerojatno je to bio ruski brod potopljen pri povlačenju pred francuskom flotom 1803.

Ovo rubno područje Dubrovačke Republike često je bilo metom napada gusara. Još uvijek u narodu postoji priča po kojoj su gusari oteli četiri djevojke iz obitelji Kise, Ljubenka i Memeda dok su prale rublje u lokvi blizu sela. Za tri se nikad ništa nije saznalo, dok se četvrta javljala i bogato pomagala obitelj.

Kako uvijek nekoga sretne, tako je i ovdje u jedinom otvorenom lokalu, Maki sjeo sa opet Markom (definitivno najčešće ime slučajnih poznanika našeg Makija na putu) i popio pivo, dok je čekao svog domaćina koji živi i radi u Dubrovniku. Nikša ga je pokupio na gornjoj cesti i odvezao u Vitaljinu.

Vitaljina je najjužnije hrvatsko naseljeno mjesto, smješteno u općini Konavle. Vitaljina je smještena na krajnjem jugu Hrvatske, udaljena oko 2km od poluotoka Prevlaka, a u svom sastavu ima pet zaseoka: Bezboge, Mitrovići, Misletići, Donji Kraj i Gornji Kraj. Upravo u Gornjm Kraju je bila Nikšina vila sa bazenom, gdje se MAki udobno smjestio i ostao potpuno sam.

Vitaljina je ime dobila po antičkom nalazištu Vitoš-gradu.

Ljubazni domaćin je Makija nazvao navečer da ga upozori da glasno zavijanje koje će možda čuti, dolazi od čagljeva, kojih ima dosta u okolnim šumama.

125. dan, petak: Vitaljina – Prevlaka (Punta Oštra)

Došao je i taj dan, dan kada više nema dalje, dan kada je kraj puta i jedino o čemu je trebao razmišljati naš hrabri i nezaustavljivi hodač, je da nađe nekoga tko će ga lijepo fotografirati na kraju, jer za razliku od prva tri milestone-a, nas nije bilo tamo jučer. Rano ujutro je Maki krenuo na kratku, posljednju rundu hodanja do Prevlake.

Prevlaka je poluotok u Hrvatskoj na ulazu u Boku kotorsku u južnoj Dalmaciji. Nalazi se u jugoistočnome dijelu Konavala uz mjesto Vitaljinu za čiji je morski greben vezana 170 metara širokom i 3 do 4 metara (nadmorske visine) visokom kopnenom spojnicom koja se također naziva Prevlaka. Najviša točka te spojnice je 8,2 metara. Od uskog spoja s kopnom do krajnje točke poluotoka – rta Oštra ima 2,5 km. Rt Oštra, iako nije najjužnija točka Republike Hrvatske, najjužnija je točka kopna.

Ranije se Prevlaka nazivala Ponta Oštra, ili samo Oštra prema nazivu rta, a prevlakama se nazivaju i dvije uvale oko morskoga grebena kojim je vezana za Vitaljinu. Nastavak tog grebena naziva se Obora i najviše je visine 187 metara. Po nazivu rta Oštra naziva se i tjesnac Oštra koga još zovu Bokokotorska vrata, široka 1,25 do 3 km. Površina poluotoka iznosi 93,33 hektara.

Kako je ovaj put obilježilo sretanje sa ljudima na putu, druženje i prenošenje njihovih priča, tako je i ovdje, na kraju svega, na kraju najjužnijeg dijela Hrvatske Maki sreo nekoliko ljudi! Prvo je pronašao bertiju! Bio je to lokal Gusar, lokalnog Vlahe, kojem nije bio problem sići sa Makijem do utvrde koja se tamo nalazi, u rekonstrukciji, nesanirana.

Zbog pogodnosti za pomorski prijevoz i strateškog položaja s kojeg se nadzire ulaz i izlaz u Bokokotorski zaljev za vrijeme austrijske vlasti 1850-ih izgrađene su obrambene utvrde. Jedna na samom rtu Oštra, a druga na Mamuli (Lastavica, Velika žanjica), ostale su dobro sačuvane sve do današnjih dana. Utvrda na Prevlaci je nakon kapitulacije Italije 1943. pretrpjela udarce koji su vidljivi i danas. Utvrde su sagrađene na prijedlog Lazara Mamule, časnika u austrijskoj vojsci, po kome je otočić dobio jedno od svojih imena.

Došao je Maki do kraja! Poslikao se sa Vlahom, zatim sa domaćim motociklistima Ivanom i Dariom, a naposljetku, opet u Gusaru, dok je čekao raniji autobus za Dubrovnik, onaj srednji u 12:15, jer je posljednji u 16:15. Tu se slikao sa Melinom i Marcom.

Otišao je opet do Gruža, kod prijateljice Tanje gdje je prespavao prije neki dan, a supruga Daniela, koja ga stprljivo isčekuje u Samoboru, kupila mu je kartu za autobus sa polaskom iza podneva u subotu, dakle dok ovo pišem, Maki se vozi već gotovo tri sata, a još će nekih 7, jer cijeli put traje gotovo 10 sati!

Zamolio me Maki da ponovno spomenem divne ljude koji su ga primili na Pelješcu, i daleko više od niske cijene smještaja, pružali mu dom tri dana, uključujući vožnje do i sa rute, sve obroke i vožnje po poluotoku koji je poseban. Upoznao ih je Nikola Ledinić Paprica, o kojem smo pisali, a posebni ljudi koji su dirnuli plemenito Makijevo srce su Ruža i Vlaho iz Ponikvi na Pelješcu! HVALA! Hvala i Tanji koja mu je pružila posljednje noćenje prije povratka doma.

I za kraj posljednje objave sa Makijevog puta, jer uslijedit će velike zahvale, neke rekapitulacije, sažetci, obraćanja medijima, najave knjige, najave prezentiranja njegovog puta sa prikazivanjem tisuća fotografija nastalih na ovom putu (točno 5145 fotografija), za kraj, osvrt našeg Zvonimira Markića, koji je tu i tamo davao umjetničke osvrte na ovaj put, dok sam ja iz dana u dan samo izvještavao.

Vaš Žare

Zvonimir Markić, rezime:

Sunce je zašlo nad jednu jako veliku planinu. Njenom je svijetlom stranom malo više od četiri mjeseca hodao moj prijatelj prehodavši cijelu Hrvatsku. Na leđa je koncem svibnja stavio 17 kg težak ruksak i krenuo iz Iloka. Otrčao sam s njim najmanje pedeset utrka, znao sam da baš nijednom neće stati niti usporiti. To je takav tip, Caballo Blanco, osobenjak i borac. Pregledavam malo Whatsapp poruke na svojem mobitelu, svakoga je dana Maki u ranim poslijepodnevnim satima slao lokaciju. Pratio sam njegov hod širokim lenijama i žitnim poljima Slavonije, gledali smo nogomet tih dana, a on je neumorno gazio staze zelenog Papuka, zalazio u opustjela sela pa preko Kalnika stigao do Mure. Počeli su ljetni odmori, Maki je krstario zagorskim bregima pa preko Sljemena stigao u naš Samobor. Pržilo je sunce, popili smo pivo na trgu, bio je nemiran, u njegovoj su glavi bile visine, daljine… Idućeg je jutra krenuo na Japetić, tu smo se rastali, ima tome gotovo tri mjeseca. Ja sam otišao na jug, a on prema Pokuplju pa uz rijeku do Gorskog Kotara. Lokacije su i dalje stizale, stigao je i do Savudrije pa uz more prema Rijeci. Bio je na Velebitu, prehodao cijelu našu obalu i jučer stigao u Prevlaku. 125 dana hoda, 1772 kilometara pod potplatima, deseci tisuća koraka, a posljednji je načinio jučer na najjužnijoj točci naše lijepe domovine.

Veliko hvala Žaretu, čovjeku bez kojeg teško da bi išta bilo, koji pod kontrolom drži hrvatski zračni teritorij, ali i ravničarski, planinski, primorski i svaki drugi.

Bravo, prijatelju!!! Ovo je bio tvoj put i ti ćeš ga ispričati! Jednom bih htio ići takvom stazom, okrenuti se na kraju i reći „ja sad više ništa ne moram“, da iza mene ne ostane ništa što sam morao zaboraviti. Slušao sam kad su govorili da je to ludost, da nisi spreman, samo si odrješito mahnuo rukom i, baš kao na našim utrkama, Vollgas!!! Tako je, moj Caballo! Dinamit u nogama, vatra u srcu, život u očima!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s