Dok pokušavamo sažeti sve što se Makiju dogodilo od nedjelje do jučer, on već korača pored Ćilipa prema Radovčićima, do OPG-a Ljubić, odnosno Agroturizma Zlatovišće. Broji posljednje kilometre i posljednje dane svog, sada već puna četiri mjeseca dugog puta. Kada smo planirali ovu avanturu, nekako ugrubo smo odredili četiri mjeseca, i predviđali nekoliko puta da će Prevlaka “pasti” prvog dana listopada. Kako sada stvari stoje, nakon nekih preinaka i relativno neplaniranih odredišta u posljednjoj županiji u nizu, plan će biti ostvaren upravo tako. Plan je da Maki sjedne na posljednjoj stanici autobusne linije broj 27, iz Vitaljine, nakon što “odradi” foto session na Prevlaci i vrati se tih 9 kilometara do polazišne stanice autobusa koji će ga vratiti u 16:15 u petak do Autobusnog kolodvora u Dubrovniku. U gradu će prenoćiti i vratiti se autobusom do Zagreba, gdje je predviđen dolazak u subotu, 2.10. oko 22:00 sata. To je plan! Na Makiju i logistici je da ga ostvari i realizira, ali najviše na Makiju…a što je realizirao od nedjelje do utorka, pročitajte niže.

120. dan, nedjelja: Zaton – Dubrovnik

Ovih devet kilometara, nakon dva dana po 20 bilo je pravo osvježenje za našeg hodača, a čekalo ga je i hodanje po vječnom gradu i njegovim nezaobilaznim kamenim znamenitostima. Na putu do Gruža, zapadne luke na ulazu u grad, gdje pristaju najveći svjetski cruizeri, prošao je Maki kroz Štikovicu. Štikovica je mjesto u Dubrovačko-neretvanskoj županiji i dubrovačko je prigradsko naselje, a sa Zatonom i naseljem Vrbica čini jednu cjelinu. Štikovica je relativno novo naselje u kojem predvladavaju vile i kuće sa apartmanima za iznajmljivanje. Mještani Štikovice se uglavnom bave turizmom i ribarstvom. U mjestu se nalaze restoran i jedna od najljepših šljunčanih plaža u okolici. Upravo tu je Maki sreo Branka, koji ga je počastio grožđem, a upoznao je i Ginny, Šveđanku koja se fotografirala sa našim odvažnim hodačem.

Vrlo brzo se ukazao pogled na prekrasan most. Most dr. Franja Tuđmana (stari naziv: Most Dubrovnik) je most koji povezuje dvije obale zaljeva Rijeke dubrovačke kod grada Dubrovnika. Ideja o izgradnji mosta preko Rijeke dubrovačke stara je oko 30 godina, a sama realizacija je počela 1989. godine izgradnjom prilaznih cesta od naselja Lozica sa zapadne te dubrovačkog gradskog predjela Nuncijata s istočne strane. Za vrijeme Domovinskog rata je odgođena gradnja. S gradnjom se nastavilo 1998., a most je završen i pušten u promet u svibnju 2002. godine.

Most je ovješenog tipa i sastoji se od dva dijela prednapetog grednog sklopa sa zapadne strane i glavnog nesimetričnog sklopa s ovješenom spregnutom gredom na istočnoj strani. Na zapadnoj strani, na prilaznoj cesti, izgrađen je vijadukt dužine 66 metara. Dužina samog mosta je 518 metara. Slobodna visina mosta iznosi 50 m.

Do izgradnje mosta promet prema zapadnom ulazu u grad Dubrovnik se odvijao Jadranskom turističkom cestom kroz područje Rijeke dubrovačke, a gradnjom mosta taj put se skratio za oko 9 kilometara te na taj način pridonio bržem razvoju dubrovačkih prigradskih naselja Lozica, Štikovica, Vrbica, Zaton i Orašac te naselja općine Dubrovačko primorje.

Prolaskom ovog 518 metara dugog mosta, koji se za jake bure zna doslovno ljuljati, već je pogled dosezao do Gruža, poznatog kvarta u Dubrovniku, ali i kolokvijalnog imena za Luku Dubrovnik.

Luka Gruž se spominje još u desetom stoljeću, ali se za istinski početak njezina sustavnog i organiziranog djelovanja uzima početak dvadesetog stoljeća kada se zbog naglog razvoja trgovine i dolaska željezničke pruge do Dubrovnika pojavila potreba za pronalaskom adekvatne lokacije za gradnju nove teretne luke budući stara gradska luka svojim položajem i mogućnostima nije udovoljavala novonastalim ekonomskim i tehničkim potrebama društva i tržišta.

Dubrovačka luka u Gružu je 15. srpnja 1901. godine bila umrežena u sustav europskih željezničkih pruga izgradnjom željezničke pruge Gabela – Zelenika, s odvojcima između Uskoplja i Gruža, te Huma i Trebinja. Pruga je bila dio ondašnje južne mreže uskotračnih pruga koju je krajem 19. stoljeća Austro-Ugarska počela graditi na području Bosne i Hercegovine. Godine 1918. luka u Dubrovniku bila je jedina jugoslavenska luka koja je imala željezničku vezu s unutrašnjošću.

Nakon drugog svjetskog rata, otvarane su nove teretne luke po “republičkom ključu” (Kopar, Ploče i Bar), pa je dubrovačka luka izgubila svoju dominaciju na južnom Jadranu.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća mreža uskotračnih pruga u Bosni i Hercegovini i južnoj Dalmaciji je stavljena van upotrebe, osim na rentabilnim pravcima gdje je izgrađen kolosijek normalne širine. Na tragu navedenoga, 1. lipnja 1976. godine prestalo je željezničko prometovanje prugom Čapljina – Dubrovnik, što je Dubrovnik ponovo vratilo na pozicije s početka dvadesetog stoljeća kada je bio lučki grad bez željezničkih poveznica sa svojim zaleđem. Ukidanjem uskotračne željezničke pruge Čapljina-Dubrovnik, teretni promet Luke Gruž je značajno smanjen, ali je putnički promet i dalje bio na zavidnom nivou. Razvojna politika poduzeća preusmjerena je na davanje prioriteta prometu generalnim teretima (posebno prehrambenim proizvodima) i međunarodnom putničkom prometu, a što je iziskivalo izgradnju novih obala, skladišta, nabavku nove lučke mehanizacije i investiranje u nove instalacije. Do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća dubrovačka je luka bilježila porast prometa. Najveći teretni promet u Luci Dubrovnik ostvaren je 1964. godine s 513.000 tona. Iste godine, putnički promet je dosegao maksimalnih 402.000 putnika. Ukidanjem željezničke pruge ostvaren je najniži teretni promet od 198.571 tona. Tada iz teretnog prometa potpuno nestaju rasuti tereti (žitarice, rude, staro željezo,…), a luka se preorijentirala na generalne terete. Tradicionalan je postao promet drvnom građom i prehrambenim proizvodima, izvoz papira, uvoz južnog voća i razvoz cementa. Od generalnih tereta dominiralo je voće, a hladnjača je činila Luku veoma atraktivnom i traženom za prihvat lako pokvarljivih prehrambenih proizvoda. Brodovi koji su u Luku dovozili južno voće, pri povratku su ukrcavani drvnom građom za Bliski Istok.

Hrvatski fond za privatizaciju je dana 5. veljače 2001. godine izdao Rješenje o pretvorbi „Luka Dubrovnik“, poduzeća za obavljanje lučkih usluga, u dioničko društvo s temeljnim kapitalom od 5.936.000,00 kuna (1.511.252,27 DEM), koji je podijeljen u 14.840 redovnih dionica nominalne vrijednosti po 400,00 kuna i jednak je vrijednosti kapitala.

Prvi dio privatizacije odnosio se na zaključivanje ugovora s malim dioničarima o prodaji dionica koje su činile 46,19 % kapitala Društva, sukladno odredbama Zakona o privatizaciji na maksimalni zakonski rok otplate od 20 godina.

Druga faza privatizacije temeljila se na ugovoru sklopljenim s Gradom Dubrovnikom kao kupcem 46,16 % temeljnog kapitala, dok su se preostale dionice odnosile na rezervaciju Hrvatskog fonda za privatizaciju za potrebe nekadašnjih vlasnika.

Osnivačka skupština „Luka Dubrovnik“ d.d., nakon provedene vlasničke pretvorbe iz društvenog poduzeća, održana je 18. i 25. travnja 2002. godine.

Smjestio se Maki kod prijateljice Tanje na Gružu (9.kat zgrade), o kojoj ćemo kasnije, a onda su pošli u obilazak ovog drevnog grada koji opet privlači tisuće turista na svoje kamene ulice.

Na ulasku u Jadransko more to je prva otocima zaštićena točka na pomorskom putu od istoka prema zapadu, a dolinom Neretve najbrže je povezan s unutrašnjošću. Novija arheološka istraživanja utvrdila su da je naselje na mjestu današnjeg grada postojalo u 6. stoljeću, a vjerojatno i prije. Širi se dolaskom Hrvata, nakon napuštanja antičkog Epidaura (današnji Cavtat) u 7. stoljeću.

Pojačani promet između istoka i zapada, za vrijeme i nakon križarskih ratova, potaknuli su u 12. i 13. stoljeću razvoj pomorsko-trgovačkih središta na Mediteranu i Jadranu, među njima i Dubrovnika. Oslobađanje od mletačkog utjecaja, koje je Dubrovnik ishodio Zadarskim mirom 1358., presudno je za njegov daljnji uspješan razvoj. Ostalim dalmatinskim gradovima to nije uspjelo pa su 1420. g. definitivno potpali pod vlast Mletačke Republike. Već tijekom 14. i u 15. stoljeću Dubrovnik je, uz Veneciju i Anconu, najznačajnije pomorsko-trgovačko središte na Jadranu. Ugovorima i kupnjom Dubrovčani proširuju svoj teritorij od Kleka na sjeveru do Sutorine na ulazu u Bokokotorski zaljev, zajedno s otocima Mljetom, Lastovom, Elafitima i Lokrumom.

U 15. stoljeću potpuno je izgrađen državnopravni položaj Dubrovačke Republike, što znači samostalno biranje kneza i vijećnika, kovanje novca i državna zastava s likom sv. Vlaha, samostalno zakonodavstvo i pravo otvaranja konzulata u inozemstvu. Prema aristokratskom ustavu, temelj državne vlasti činilo je Veliko vijeće dubrovačke vlastele koje bira Vijeće umoljenih i Malo vijeće kao izvršni organ Velikog vijeća. Knez se birao svaki mjesec kao nominalni simbol vlasti.

Dubrovčani su već u 15. stoljeću dobro organizirali tranzitnu trgovinu s balkanskim zaleđem. Zbog sve jače osvajačke politike Turske na Balkanu, Dubrovačka Republika je 1525. prihvatila tursko pokroviteljstvo i plaćanje tributa, ali su od njih ishodili slobodu trgovanja po čitavom turskom carstvu, uz carinu od samo 2 %. Malena država, bez vlastite vojske, dovela je do savršenstva svoj obrambeni sustav vještom diplomatskom službom i razgranatom konzularnom djelatnošću. Ustrajavanje na neutralnosti u međunarodnim sukobima i pokroviteljstvu moćnih država, poglavito Španjolske i Vatikana, omogućuju joj očuvanje nezavisnosti. Jedini stalni konkurent i neprijatelj bila joj je Mletačka Republika.

Zlatno doba Dubrovačke Republike nastupa u 16. stoljeću kada sjaj i moć Mletačke Republike jenjava. Temelj prosperiteta čini pomorska trgovina. Dubrovačka trgovačka mornarica u 16. stoljeću svojom kvalitetom i brojem od 180 do 200 brodova dostiže svjetsku razinu. Grade se sve veći brodovi tipa galijuna, karaka i nava, koji poduzimaju sve duža i opasnija putovanja po cijelom Mediteranu, Crnom moru i oceanom do sjevernih luka Engleske i Njemačke, a plovili su i do Indije i Amerike. Dubrovčani postaju svjetski poznati i traženi prijevoznici tereta, s vrlo razgranatim pomorsko-trgovačkim poslovanjem.

Materijalno blagostanje, osjećaj sigurnosti i slobode, formiralo je kulturu življenja u humanističkom duhu i potaklo kreativan stvaralački polet. Dubrovnik doseže blistave domete u svom urbanističkom i graditeljskom razvoju koji se zadržao do danas u književnosti i pjesništvu (Marin Držić, Ivan Gundulić), znanosti (Ruđer Bošković) i mnogim drugim vidovima umjetnosti i kulture.

Opća kriza pomorstva na Mediteranu u 17. stoljeću pogodila je i dubrovačku pomorsku trgovinu. Katastrofalni potres 1667. doveo je Dubrovačku Republiku u kritično razdoblje borbe za opstanak i političkog očuvanja nezavisnosti. 18. stoljeće donosi Dubrovniku priliku za gospodarskom obnovom u pomorskoj trgovini pod neutralnom zastavom i tako dočekuje Napoleonovo ukinuće Dubrovačke Republike 1808. Bečkim kongresom 1815. dubrovačka regija je pripojena ostalom dijelu Dalmacije i Hrvatske i od tada dijele zajedničku političku sudbinu.

Nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske i srpske agresije na Hrvatsku, Dubrovnik je bio napadnut u listopadu 1991. neviđenom uništavajućom silom Srba i Crnogoraca, u nakani da čitav kraj osvoje i unište. Dubrovački kraj je bio okupiran i znatno porušen, a sam grad u osmomjesečnom potpunom okruženju više puta bombardiran i najbrutalnije razaran, posebno 6. prosinca 1991. g.

Obišao je detaljno grad, čije zidine su svakako vrijedne pogleda i obilaska, no ne i 200 kuna za jednog domaćeg nomada koji ima namjeru tako dobro promovirati našu zemlju! Svako mjesto kroz koje je prošao, svaku crkvu, prošao je na način da smo kasnije isto promovirali, no još jednom su pokazali u ovoj županiji kako nemaju sluh za ovakve vrijedne projekte i samo nastoje zaraditi i uživati u trenutku, a prebrzo su zaboravili 2020. kada je svaki domaći turist bio zlata vrijedan, no njima na čast! Kako god, barem je na račun Tanje, kao domaće gospoje, uspio nabaviti povlaštenu kartu za žičaru i otići na Srđ.

Brdo Srđ se nalazi iznad grada Dubrovnika s njegove sjeverne strane. Padine brda Srđ spuštaju se do samog mora i grada Dubrovnika na južnoj strani, Rijeke dubrovačke na sjeverozapadu, Šumeta na sjeveru i Župe dubrovačke na istoku.

Brdo Srđ od davnina je bilo prirodni zaklon grada Dubrovnika od bure, ali i najezdi raznih osvajača koji su kroz povijest u više navrata pokušavali osvojiti tadašnju Dubrovačku republiku. Na brdu Srđ je, nakon što je Napoleonova vojska na prevaru osvojila grad Dubrovnik, započela gradnja utvrde Imperijal koju je dovršila Austro-Ugarska. Utvrda je imala velik strateški utjecaj za obranu grada s njegove sjeverne strane.

Tijekom Domovinskog rata utvrda Imperial je odigrala najzačajniju ulogu od svoje izgradnje. U i na utvrdi su bili obrambeni položaji Hrvatske vojske na kojima su hrabri branitelji uspješno odoljevali najžešćim napadima srbo-četničke vojske i JNA.

Na vrhu se nalazi nadaleko vidljiv veliki betonski križ s oltarom, gornja postaja žičare kao i televizijski stup. Za cijelo vrijeme uspona, vidik na Dubrovnik i Elafite je nezaboravan. Na vrhu treba pronaći lijepo mjesto za sjesti i uživati u nezaboravnim vidicima u svim smjerovima. Vrh još nije član niti jedne obilaznice, niti ima žig. Najviša kota brda je na 415 m nadmorske visine (u izvorima se može naići i na podatak o 412 odn. 411 metara, iako se tome slučaju vjerojatno radi o visini Strinčjere koja je prikazana na mnogim topografskim kartama).

I na kraju priče o Dubrovniku zasluženo mjesto ima prijateljica Tanja, koja živi na Gružu, u zgradi na 9. katu što se vidi na fotografiji, jutarnjoj, prije polaska prema Mlinima, što je bila misija za ponedjeljak.

121. dan, ponedjeljak: Dubrovnik – Mlini

Ponedjeljak je bio rezerviran za ranojutranje napuštanje Gruža i odlazak prema Župi Dubrovačkoj. Tamo se nalazi mnogo mjesta, no na ruti od petnaestak kilometara zanimljivi su bili Kupari, Srebreno i Mlini. Kupari su nekada bili vrlo omiljena predsjednička rezidencija, onog skroz bivšeg predsjednika, Tita, no danas su potpuno zapušteni.

Naselje naslonjeno na sjeverne padine brijega Gorice uvuklo se u duboki potkovasti zaljev da bi se zaštitilo od nepoželjnih došljaka i pljačkaških pohoda gusara. Ime su dobili po “Kuparici” tvornici u kojoj se proizvodio crijep (“kupe”).

Na proizvodima je bila otisnuta 1200. godina. Radilo je 12 peći za sušenje opeka i crijepa. Sveukupnu proizvodnju nadzirala je Dubrovačka Republika koja je određivala cijenu, organizirala prijevoz i prodaju. Osobito nakon Velikog potresa 1667. godine u Dubrovniku i okolici bilo je potrebno mnogo cigli i crijepa za obnovu. Glina se kopala ispod Kupara, pa je tako nastala i Kuparska jama koja je navodno bila izvor groznice.

Djelomično je zatrpana pred početak Prvog svjetskog rata, i time je završena proizvodnja “kupa”.

Uz ciglanu se vezuje i ime grofa Brnje Kaboge, jednog od vlasnika i prvog Dubrovčanina koji je automobilom došao u Župu što je izazvalo znatiželju stanovnika.

Uz obalu, između Kupara i Srebrnog, na predjelu zvanom Goričina bilo je nekada naselje i luka o čemu svjedoče otkriveni ulomci amfora, zdjelica, raznog posuđa i primjerci novca iz rimskog vremena.

Nedaleko od Kupara nalazi se zaseok Blato (Balta) koje se prvi put spominje 1279. godine. Sam naziv mjesta romanskog je podrijetla, a potječe od nakvašene zemlje koja nakon obilnih kiša postaje blato. Odvodnim kanalima otječe višak vode i to je danas plodna površina u Župskom polju.

Kupari su najstarije turističko mjesto u Župi u kojemu je 1920. godine izgrađen prvi hotel. Uređuju se plaže, parkovi, šetališta. Grade se sportski tereni, objekti za odmor i rekreaciju, organiziraju izleti, zapravo razvija se ljetni i zimski turizam. Od prvog hotela svaki novi bio je atraktivno arhitektonsko zdanje s bogatstvom turističkih sadržaja, a parkove oko prvih hotela uređivali su vrhunski stručnjaci…

Laganim tempom stigao je Maki i do Srebrenog, prekrasnog turističkog mjesta, ali i puno piše od toga. Smjestilo se istočno od Kupara uz morsku obalu Srebrno, danas poznato pod iskrivljenim nazivom Srebreno, odnosno povijesnog imena Sub Burnum što znači Pod Župom. To nekada težačko i ribarsko selo prvi se put spominje 1272. godine. Pronađene amfore, urne i novčići rimskih careva dokazi su povijesnog trajanja ovog područja koje je danas odredište mnogobrojnih posjetitelja i središte suvremenog turizma.

Taj mirisni krajolik s lijepim šljunčanim plažama i skrovitim uvalama, blagom klimom i obiljem plodova zemlje i mora bio je odabrani prostor bogate dubrovačke vlastele koja je tu gradila svoje dvore i kuće za odmor i uživanje u miru ljetnih dana. Od stare kuće obitelji Bunić, koja je stradala u ratnim pustošenjima 1806. godine, ostao je sačuvan vrt sa starim zidom i kapelica na čijem su oltaru dva grba knezova Bunić. Stara crkvica posvećena sv. Nikoli nalazi se unutar dvorca koji je kasnije izgrađen i u njoj je sačuvana vrijedna oltarska pala s prikazom sv. Nikole.

Uza samu plažu nalazi se crkvica Srca Isusova koju je dao sagraditi Silvo Miloslavić, svećenik i pjesnik podrijetlom iz Srebrnog. Kamena renesansna kuća obitelji pomorskog kapetana Miloslavića gotovo dodiruje more.

Na šetnici u Srebrenom postavljena je brončana skulptura “Župka”, djelo kipara Petra Dolića. Župka je simbol vrijedne žene koja je radom na zemlji i prodajom svojih proizvoda, koje je u košiću na glavi nosila na placu i tako osiguravala egzistenciju svojoj obitelji. Osim brončane župke, upoznao je Maki i dvije domaće gospoje od krvi i mesa sa kojima je popio pivo, Sanju i Ljerku.

I tako je iza podneva, kao i obično, naš hodač dospio do svoga cilja, do Mlina. U prekrasnom župskom perivoju najljepše su naselje Mlini koji imaju svoje more i rječicu Zavrelje, plitke šljunčane plaže i zaštićene uvale, cvjetne vrtove i šetnice, hotele, vile i ljetnikovce.

Mlini su staro povijesno naselje Molina. Bili su središte mlinarskog obrta, a u davnini su se često spominjali jer je odavde prije izgradnje vodovoda odvođena voda u Dubrovnik, osobito u ljetnim mjesecima kad je bila suša. U XIV. stoljeću dva su broda redovito vozila vodu za piće iz Mlina u Dubrovnik. Zahvaljujući obilnim izvorima na kojima su izgrađeni mlinovi i samo je mjesto dobilo ime. Od nekadašnjih mlinova danas je dobro sačuvan tek jedan.

Osim iz Grada, cijele Župe, te susjednih Konavala i Hercegovine u XIX. stoljeću u Mline su dolazili brodovi iz Ukrajine natovareni žitom i tu ga mljeli. I dok su muškarci radili u mlinovima žene su krpale i prale vreće za brašno. Sve od 1897. godine za mlinske žrvnjeve koristila se električna energija iz vlastite centrale u mlinu “Marija”.

Serafin Razzi u povijesti Dubrovnika piše o ovom kraju: “Na kraju ove doline, koju nazivaju Župom, neki Francuz, koji tu pristade sa svojim brodom i čije se ime ne zapamti, opazi kako nedaleko od obale, iz strane krševita i kamena brda obilno i bujno izvire slatka voda, pa doskora dade napraviti nekoliko velikih mlinova za mljevenje žita. Voda toga izvora nakon manje od pola milje, u more utječe”.

Na najstarijem lokalitetu u Mlinima nalazi se župna crkva sv. Ilara “sancti Hylacrioni”, što potječe od grčke riječi ilaros, odnosno latinske hilaris što znači veseo, radostan, vedar, a koja se spominje u dubrovačkom Statutu iz 1272. godine. Ova stara crkva s grobljem “koja se spominje od pamtivijeka, starija je nego dokumenti o njoj. Stare je domaće kronike spominju 1164. godine”. Tijekom stoljeća rušena je i stalno obnavljana. Teško je stradala, osobito u potresu 1667. godine, a obnovljena je 1683. godine u baroknom stilu. Ponovno je oštećena u potresima 1823. i 1824. godine. Prema staroj legendi sv. Ilar, pustinjak i svetac, podrijetlom Palestinac ubio je zmaja na obali Mlina i oslobodio ovaj kraj od poganstva. Tako je sv. Ilar pokrstio Ilire u IV. stoljeću. Iliri su prema povijesnim izvorima bili pastiri i plašili su se zmija. U čast sv. Ilara izgrađena je crkva i tako on postaje zaštitnik Mlina, a na velikom zvonu koje je njemu posvećeno piše: “Napominjem narodu sv. Ilare da si zmaja poganstva ovdje uništio. MCMXXV”.

I na kraju, stigao je Maki do svojeg, na inzistiranje gazde Mira, besplatnog noćenja u Apartman/Villu Narona. Narona je bilo rimsko naselje na području današnjeg sela Vid kod Metkovića. Jezikoslovac A. Mayer izvodi toponim “Narona” iz imena rijeke Náron, od korijena ner-/*nar-, u značenju “roniti”, odakle i hrvatsko “noriti” (roniti), kao u po-nor-nica.

122. dan, utorak: Mlini – Cavtat (Zvekovica)

7 kilometara koje je Maki jučer prošao u laganom tempu, da dođe do mjesta na magistrali gdje mu je Nikola sredio noćenje, do Zvekovice, bilo je predviđeno da prođe kroz Soline i Plat, a da se onda sa magistrale u Zvekovici spusti do jednog bisera turizma i važnog mjesta na ovom mjestu obale, do Cavtata.

Ispod Jadranske turističke ceste, uza samu obalu mora smjestilo se selo Soline koje je ime dobilo po solanama što se tu od starine spominju. Srdačni i gostoljubivi domaćini otvorili su vrata svojih domova brojnim gostima koji će uvijek iznova uživati, kao i onda kad su prvi put ovdje došli.

Na najljepšem mjestu nalazi se crkvica sv. Nikole, zaštitnika putnika i pomoraca. Na njoj se uočavaju dvije faze gradnje, prva iz XIV. i XV. stoljeća s gotičkim karakteristikama i druga na prigrađenom dijelu iz XVIII. stoljeća. Nedaleko od Solina nalazi se selo Smokovijenac uz istoimeni izvor koji se prvi put spominje 1281. godine.

Plat je Maki izbjegao prolazeći iznad mjesta. I već na samom kraju Župe nalazi se stari Belenum (Belen, Belem, Bellem, Bieleni, Baleni, de Bielo kako se sve spominje u starim dokumentima) što su Hrvati preveli kao Bijelo i taj se naziv čuo sve do 1734. godine, dok se ime Plat prvi put spominje 1400. godine. Presijecali su ovo područje rimski, dubrovački, francuski i današnji putovi. Najstariji lokalitet Spiona čuva tragove Ilira i Rimljana, a “Iz doba Dubrovačke Republike Plat je poznat po boju koji Župljani i Šumećani vođahu protiv Crnogoraca u lipnju 1806. Odbili si napadače, a kada popusti francuska obrana Cavtata, uzmakoše i oni. Boj se bio pod barjakom bratstva Svetoga Ivana”.

Naposljetku je Maki stigao do Cavtata. Cavtat je smješten na zapadnim obalama Konavala, 19 km jugoistočno od Dubrovnika, podno Jadranske turističke ceste. Naziv Cavtat je kroatizirani oblik nastao od naziva Civitas vetus, kako su njegovi bjegunci u Dubrovniku nazivali svoje matično naselje Epidaurus.

Na mjestu današnjeg Cavtata nalazila se starogrčka kolonija Epidaurum koja 228. godine prije Krista dolazi pod vlast Rimljana koji tu osnivaju svoju koloniju Epidaurus. Najstariji arheološki nalazi pronađeni na području današnjeg Cavtata iz 6. su stoljeća prije Krista.^[1] Izvan obrambenih zidina grada pretpostavlja se postojanje građevine rimskog amfiteatra za priređivanje krvavih gladijatorskih igara. Ondašnji stanovnici Cavtata napuštaju mjesto povlačeći se pred najezdom Slavena 614. godine na stare ilirske gradine u današnjoj Župi Dubrovačkoj, te podno padina brda Srđ u vjerojatno već postojeću utvrdu, kaštel. Tu osnivaju naselje kasnije iskrivljenog latinskog naziva Ragusa, iz čijeg nukleusa je nastao današnji Dubrovnik.

Slavenski Cavtat je nakon toga pripao Travunji, a 1426. godine, od vojvode Radoslava Pavlovića ga otkupljuje Dubrovačka Republika, te tada Cavtat postaje drugi centar Republike i ima važnu ulogu u društvenom životu.

Zacijelo najpoznatiji stanovnik Cavtata bio je Vlaho Bukovac, čiju kuću je Maki posjetio. Vlaho Bukovac (Biagio Faggioni) (Cavtat, 4. srpnja 1855. – Prag, 23. travnja 1922.), bio je hrvatski slikar. Jedan je od najznačajnijih hrvatskih slikara.

Bukovac je začetnik i glavni predstavnik hrvatske moderne i ide u red najplodnijih hrvatskih slikara. Prošao je slikarske faze od akademizma, realizma, impresionizma i simbolizma do moderne. Osobito je poznat i priznat po portretima. Najistaknutiji hrvatski slikar na prijelazu s 19. na 20. stoljeće.

Vlaho Bukovac rođen je 4. srpnja 1855. godine u Cavtatu kao Biagio Faggioni, a poslije je svoje prezime pod utjecajem Meda Pucića pohrvatio i promijenio u Bukovac (tal. faggio: bukva). Bukovčev djed Giuseppe Faggioni, bio je pomorac iz Chiavarija kraj Genove koji se je nastanio u Cavtatu i vjenčao s Anom Kličan. Vlaho Bukovac rodio se je u skromnoj obrtničkoj obitelji Agostina i Marije (r. Perić) u kojoj je bilo još troje djece (Jozo, Ana i Gjorgjo). Njegovo školovanje bilo je oskudno, ne ističe se u učenju, već ga zanima slikanje. U ranom djetinjstvu slika akvarele, a sličice prodaje djeci za krajcar.

Imao je samo 10 godina kad sa stricem Franom odlazi u Ameriku kako bi tamo nastavio školovanje, no nakon stričeve naprasne smrti, njegova udovica šalje Vlahu u popravilište za malodobne. U teškim uvjetima, mučen nemogućnošću da se javi roditeljima i spoznajom da je prevaren, disciplinirano pohađa školu za koju će kasnije reći kako je ipak bila korisna jer je naučio dobro engleski jezik. Bez novca i zanimanja vraća se u Cavtat, a s 15 godina polazi na svoje prvo putovanje kao pomorac. Plovio je na brodu Osmi dubrovački na liniji Carigrad – Odesa – Liverpool. Dvije godine kasnije, 1873. godine, Bukovac odlazi s bratom Jozom u Peru u potragu za boljim životom. Nakon nekoliko mjeseci zajedničkog života, početkom 1874. godine, Bukovac sam odlazi u San Francisco. Ovoga puta u Americi radio je kao ličilac, soboslikar te je oslikavao vagone. Nostalgija za domom pobijedila je te se 1877. godine vraća u rodni Cavtat. Tu nastaje velika prekretnica u njegovu životu. U Šarićevoj ljekarni u Dubrovniku pjesnik i publicist Medo Pucić svima je pokazivao sliku mladog Bukovca nazvanu Sultanija naslućujući da bi se ta darovitost u pravim rukama mogla dobro razviti. Uz pomoć biskupa Strossmayera stiže Pucić s Bukovcem u Pariz. No prije negoli se uputio u Pariz, po nagovoru istog pjesnika, pohrvatio je svoje ime iz Biagio Faggioni u Vlaho Bukovac.

Odlaskom u Pariz počinje njegovo plodno razdoblje. Na Akademiji (École des beaux-arts) je usavršio svoj rad, a bio je pod utjecajem mnogih slikara, ponajviše svog profesora Alexandrea Cabanela. Već iduće godine izlaže u Pariškom salonu sliku Crnogorka i dobiva naklonost stručne kritike. Nakon školovanja ostaje u Parizu i gradi svoj prvi atelier. S vremenom napušta realizam Cabanelovog smjera, prihvaća poglede plenerista i impresionista, sebe smatra predstavnikom moderne francuske škole.

Bio je od 1892. godine počasnim članom Société des Arts du Canada, te počasnim članom češkoga umjetničkoga društva Jednota umělcu výtvarnych od 1900. godine, od 1905. godine počasnim članom Srpske kraljevske akademije, od 1908. godine bio je predsjednikom društva Medulić u Splitu, od 1913. godine dopisnim članom Češke akademije cara Franje Josipa I. za znanost, jezik i umjetnost, a od 1919. godine počasnim članom JAZU.

Osim Vlahe, sreo je u Cavtatu naš Maki i Jenny Kamber, koja iznajmljuje brod za ture do Dubrovnika, Čehinja je i udala se u Cavtatu.

ZO