Predstavljajući cijeli ovaj poduhvat i put kojim će Maki proći u nekih četiri mjeseca, više ili manje, spomenuli smo da je CLDT podijeljen u tri velike sekcije, a svaka na još tri smislene cjeline. Prva od devet bila je, da, bila je, jer je ona iza Zvonka, od Iloka do Našica. U originalnoj verziji, koja opet ima svojih varijacija, ovisno kojeg thru hikera pitate, taj put je oko 240 kilometara. Naš Maki je napravio možda dvadesetak manje, u 12 dana! Išao je, kako je mi zovemo, urbanijom verzijom, jer Maki voli ljude, voli društvo, voli upoznavati običaje i ono što možete saznati samo ako razgovarate sa mještanima.

Jedanaestog je dana od kada je Maki krenuo na put bilo već potpuno jasno da će i ovaj, kao i oni njegovih prethodnika i uzora, biti jedinstveni put kojim on želi ići na svoj način. I dok je jučer dohvatio Breznicu Našićku, bilo je jasno da bi danas trebao završiti prvi od devet segmenata originalno zamišljenog CLDT-a, tzv A1 – podsekciju sekcije A, od Iloka do Našica.

Sa proširenim logističkim štabom, koristeći poznanstva i ljude koji znaju ljude koji znaju Papuk, pripremamo opet jedinstven prolaz za našeg junaka, nešto sjevernije nego što su prošli prethodnici, jer mislimo da je tako bolje za Makija. A i tako mu mogu pomoći domaći anđeli traila sa područja Belišća, Našica i Slatine, jer oni to žele. Hvala vam dobri ljudi!! Hvala Danijelu, Zvjezdani, Mariki, Angelu, Marku, Damiru, Igoru…ima još ljudi koje možda sada nismo spomenuli, no, ne zamjerite, jer Maki sreće dnevno toliko njih, vas, da je malo teže sve to pohvatati i složiti u smislenu cjelinu. Ali budemo!

Hodavši od Breznice do grada Našica, na posljednjih 13 kilometara velike cjeline koju je danas završio, na drugoj strani, u Samoboru i u Ivanovcima, računalo se i crtalo naveliko, da isplaniramo našu verziju druge od devet etapa, koja ovoga puta zahvaća Krndiju i Papuk, dakle nešto ozbiljnije zalogaje, nego što je bilo respektabilnih 200 i kusur kilometara po plodonosnoj ravnici Slavonije i Baranje. Ozbiljnije sa aspekta okruženja, planine, uspona sa 15 kilograma opreme na leđima, pustih puteljaka koji vode do središta dionice, do Jankovca, prekrasnog planinskog kompleksa, o kojem ćemo pisati kada dođe vrijeme i kada Maki, po planu, za tri dana, dakle nakon naše premijere na Wembley-u, na EURU2020, bude gore.

Došao je Maki danas do zgrade Crvenog križa u Našicama. Tamo ga je dočekao sposobni, mladi agronom Igor Feldi (na naslovnoj fotografiji) i pružio maksimalnu podršku. A sam mi je napisao sljedeće: “Gradsko društvo Crvenog križa Našice je imalo čast zajedno s volonterima ugostiti g. Zvonka Madunu. Kroz svoju povijest i jedne od prvih volonterki Crvenog križa Našice Dore Pejačević,  Crveni križ Našice je uvijek imao veliku podršku volontera, koji su njegova najveća snaga. Volonteri i danas redovito sudjeluju u radu Crvenog križa kroz sve aktivnosti koje provodi: dobrovoljno darivanje krvi, pripremanje i podjela hum. pomoći, provedba masovnog cijepljenja, odgovor na katastrofe, obilasci stanovništva u potrebi, provođenje edukativnih radionica i dr. Crveni križ Našice jedna od najstarijih i najaktivnijih udruga u Gradu Našicama, po prvim podatcima Crveni križ Našice je osnovan 1895. godine, te od tada do danas služe stanovništvu!” Svaka čast!

• 

• 

• 

• 

• 

Na fotografijama je vidljiv dvorac u kojem je živjela obitelj Pejačević. Dora je rođena 10. rujna 1885. u Budimpešti, Dora Pejačević odrasla je u obiteljskom dvorcu u Našicama. Majka joj je bila mađarska barunica Lilla Vay de Vaya, a otac, potomak staroga hrvatskog plemstva, grof Teodor Pejačević, nekoliko je godina (1903-07) bio i hrvatski ban. Višestruku nadarenost, naročito za glazbu, Dora duguje majci, školovanoj pjevačici, koja je rano počela skrbiti i za Dorinu glazbenu izobrazbu. Njezin prvi učitelj glazbe bio je mađarski glazbenik Karoly Noszeda koji bi ljeti dolazio u Našice. Kada se obitelj zbog banske obveze grofa Teodora preselila u Zagreb, Dora je nastavila školovanje radeći privatno kod nastavnika glazbene škole Hrvatskoga glazbenog zavoda. Rano je naučila svirati glasovir i violinu; njezina je prisnost s tim instrumentima nedvojbeno oplodila i njezino glazbeno stvaralaštvo.

Našice se prvi puta spominju 1229. godine, a svjetovni gospodari su bili Abe, David Lacković, Ivan Korvin, Ivan i Nikola Gorjanski te iločki knezovi Ujlaky. U crkvenom pogledu vlasnici su bili templari, ivanovci i franjevci. Našice su bile pod Turcima u 16. i 17.stoljeću. Pred točno 230 godina našički posjed kupuju grofovi Pejačević i drže ga sve do 1945. godine.

U Našicama treba razgledati crkvu sv. Antuna Padovanskog, knjižnicu Franjevačkog samostana znanstvenog značaja s 10 inkunabula, stari dvorac grofa Pejačevića iz 1811. godine građen po uzoru na postdamski dvorac Sanssouci te mauzolej i kapelicu grofa Pejačevića iz 1881. godine uz koji se nalazi i grob kontese Dore. Treba pogledati i ribnjak u Našičkoj Breznici udaljenih svega 10 km od centra grada koji je pred 99 godina osnovao grof Pejačević. To je carstvo šaša trstike i ostalog vodenog bilja u kojem obitava bogati ptičji svijet: sveprisutne patke, gnjurci, kormorani, trstenjaci, sjenice.

Možete otići i uživati u prirodi umjetnog jezera Lapovac, a ako je toplo možete se čak i okupati. Lapovac je udaljen oko 3 km od centra grada.

Maki je sve to posjetio danas popodne zahvaljujući vrlo ljubaznom Igoru, ali već sutra kreće prema obroncima Krndije, gdje prvog od sedam planiranih dana na ovoj dionici, treba doći do Gazije i privatnog Planinarskog doma “Tivanovo”, gazde Branka Tivanovca. No, o tom domu, gazdi Branku, anđelu traila Danijelu i svemu što će biti dalje, čitajte već sutra.

A u nedjelju ide novi nastavak naše velike tjedne priče na Blogosferi Večernjeg lista.

ZO