(nisu nikakve životinjice već biseri prirode)

I dok teče 17. dan hodnje našeg Makija negdje na lokalnim putevima podpapučkog djela Virovitičko-podravske županije, prema granici sa Bjelovarsko-bilogorskom, opisat ćemo što je prošao u prethodna dva dana, djelomično sa Zvjezdanom i Danielom o kojima smo već pisali, našim anđelima traila, a jučer sam na dionici od Slatinskog Drenovca do Voćina, bližeći se kraju druge, srednje etape sekcije A – CLDT-a koja završava u Velikim Bastajima, gdje bi Maki mogao stići sutra, ako sve bude po planu.

15. dan: Šaševo – Jankovac – Slatinski Drenovac

Park prirode Papuk star je oko 440 milijuna godina i kao takav jedan je od najstarijih u Hrvatskoj. Zbog iznimne geološke, biološke i kulturne raznolikosti, koja se rijetko može naći na ostalim hrvatskim područjima, Papuk je 1999. godine proglašen zaštićenim područjem, a 2007. postao je dijelom europske i svjetske asocijacije geoparkova, a samim time i prvi UNESCO-ov geopark u Hrvatskoj.

U mnogome podsjeća na Makijev domaći Žumberak, pa je tako na dvadesetak kilometara dugoj dionici u nedjelju ušao u Park-šumu Jankovac, koja je po mnogo čemu jedinstvena i fantastična. Smještena u samom srcu Papuka kao pravi biser slavonskog gorja, dolina je bogata hladnim izvorima i bistrim potocima koje okružuje stoljetna bukova šuma (baš kao i na Žumberku). Puna svježine i romantike, ta gorska dolina 1955. godine proglašena je zaštićenom park-šumom, a u njezinu okrilju možete vidjeti i špilju s mramornim sarkofazima te špilju hajduka Maksimira Bojanića iza koje stoji prava seoska priča. Ipak, najviše će vas oduševiti slap Skakavac visok 35 metara koji se nalazi na ”Grofovoj poučnoj stazi”.

Izletište Jankovac biser je slavonskih planina. Visoravan je smještena na sjevernoj padini Papuka u blizini Slatine, 100 km zapadno od Osijeka na 475 m nadmorske visine. Najbliže selo je Slatinski Drenovac, odakle vodi cesta do Jankovca, a zatim preko prijevoja na južnu stranu Papuka u selo i izletište Velika.

Današnji planinarski dom na Jankovcu jedan je od najljepših planinarskih domova u Republici Hrvatskoj. Do takvog današnjeg stanja došlo se kroz niz godina.

Prvi je planinarski dom na ovoj lokaciji sagrađen prije 80 godina. Za afirmaciju prirodnog prostora današnje Jankovačke doline u potpunosti je zaslužan plemeniti Josip Janković, voćinski vlastelin – kojega se često naziva i grofom, iako to nikad nije bio – a koji je kao osebujan i poseban čovjek prepoznao ljepote ovog prostora još početkom 19. stoljeća i to ne samo prepoznao već izgradio, unaprijedio i oplemenio.

Jankovac je u jednoj lijepoj prirodnoj dolini, koju okružuju bogate bukove šume i brojni izvori i potoci podno Papuka. Da bi u toj lokaciji probudio romantični, atraktivni okoliš plemeniti je Janković izvršio određene radove. Prvo je uredio tri izvora, uklonio dio šume i oblikovao širu dolinu; u njoj oformio dva jezera usmjeravajući prema njima brojne izvore podno stjenovitih obronaka s istočnog ruba doline. Potom je kanalizirao potok iz jezera i usmjerio ga prema trećem manjem jezeru na zapadnom dnu doline, na mjestu gdje se dolina obrušava u kanjon rječice Kovačice. Time je stvorio posebnu atrakciju, slap Skakavac. Zbog obilja vode i svoje visine, slap pruža veličanstveni prizor, jedinstven na području Slavonije, posebice za jake zime kada se zamrzava u atraktivan ledeni stup.

U tako definiran prostor inicijativa za izgradnju planinarskog doma na Jankovcu krenula je već 1929. godine. Tadašnji osječki planinari poduprli su tu inicijativu i zaključili da je potrebno izgraditi manji planinarski dom. Za lokaciju je odabrano mjesto na dnu jankovačke doline sa zadovoljavajućim kolnim pristupom sa ceste od Slatinskog Drenovca, ali i vrlo lijep pogled na livadu i jezera. Projekt za taj prvi dom izradio je osječki graditelj Franjo Dlouhy, član društva Jankovac, 1930. godine. Objekt je završen i otvoren 3. lipnja 1934. godine.

Vrlo brzo se pokazalo da novoizgrađeni planinarski dom na Jankovcu ne zadovoljava potrebama, jer se na izlet na Jankovac, u to vrijeme, odlučuje veliki broj osječkih i požeških planinara. Zbog toga se žudilo za većim ambicijama odnosno izgradnjom većeg i reprezentativnijeg doma. Nadogradnja je završena u kolovozu, a dom otvoren u rujnu 1940. godine. Prošireni je dom bio dvostruko veći od prethodnog.

Drugi je dom zapaljen tijekom Drugog svjetskog rata.

Treći dom grade ponovo planinari Jankovca na mjestu starog doma. Ovaj dom otvoren je 1951. godine. Dom je bio opskrbljen vodovodom iz izvora, strujom iz male hidrocentrale (kasnije je izgrađen dalekovod pa se prestaje koristiti ta hidrocentrala).

Dom je stradao u požaru na Novu godinu 1987. Krajem iste godine ga planinari Jankovca potpuno obnavljaju i nadograđuju (velika mansarda, centralno grijanje, spavaonice, sanitarije). Tako nastaje četvrti dom. Ovaj dom potpuno je devastiran u Domovinskom ratu od 1991. do 1992. godine. Hidrocentrala, turbina i generator su odneseni, dalekovod je van upotrebe, sve instalacije pokidane.

Društvo “Bršljan-Jankovac” daje 2002. godine dom “Javnom poduzeću Hrvatske šume” u koncesiju na 25 godina. “Hrvatske šume”, podružnica Orahovica obnavlja i potpuno uređuje okoliš i dom. Tako nastaje peti Dom na Jankovcu kao lijepo uređeni objekt s dobro opremljenim sobama, kuhinjom i blagovaonom. Otvorenje Doma obavljeno je 5. svibnja 2004. godine uz prisutnost tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Stipe Mesića (rodom iz Orahovice). Zbog poteškoća oko obnove dalekovoda napajanje električnom energijom obavlja se pomoću agregata.

Maki, Zvjezdana i Daniel su stigli u dolinu Jankovca za vrijeme našeg neslavnog nastupa na EURO 2020 protiv Engleske i po rječima našeg junaka, nisu baš doživljeni od strane osoblja koje je pratilo utakmicu, tako da su se nakon kraće okrjepe odmah uputili odličnom gorskom cestom i sporednim stazama do najbližeg sela u podnožju, već spomenutog Slatinskog Drenovca.

Zašto baš tamo? Pa zato što je naša draga prijateljica Marika Marić, sredila da Maki prenoći kod plemenitog Renata Bunčića, u kako je rekla Marika, prvoj kući u selu sa lijeve strane kada silazite sa Jankovca. Ne možete promašiti! I moja supruga i ja smo prošle godine, vozeći bicikle i tražeći Mariku i sestru joj Anu, naišli na uvijek otvorenog i susretljivog domaćina. Svakako vrijedi spomenuti da su dvije seke sredile predivno kuću za odmor u istom selu, koju možete i iznajmiti od nedavno: Little House on Papuk.

Maki, Marika i Renato

16. dan: Slatinski Drenovac – Voćin

Nakon odlične okrjepe i doručka, Maki je u ponedjeljak ujutro krenuo dalje prema sjeveru, gdje se na dvadesetak kilometara nalazi lijepi gradić Slatina, no već na prvom skretanju, morao je prema zapadu, u smjeru sela Gornji Meljani, pored kojih je prošao sjeverno, da bi prošao nezanimljivim krajolikom do Sekulinaca (zloglasni logor tijekom Domovinskog rata), lagano se uspinjući prema zaseocima Dobrić, te Kometnik-Zubići i Kometnik – Jorgići. Slijedio je ulaz u prvo veće mjesto na ovom potezu, a ujedno i kraj njegove hodnje jučer, Voćin.

Voćin sa okolicom ima oko dvije i pol tisuće stanovnika. Žive tamo Hrvati, Srbi, Albanci, Mađari, Rusi i Slovenci. Nalazi se u južnom dijelu Virovitičko-podravske županije. Sa sjeverne strane graniči sa gradom Slatina i općinom Suhopolje, sa istočne strane graniči s općinom Čačinci i općinom Mikleuš, sa zapadne strane s Bjelovarsko-bilogorskom županijom, a s južne strane sa Požeško-slavonskom županijom.

Današnja općina Voćin svojim prirodnim vrijednostima, reljefom, geološkim sastavom tla, klimatskim i hidrološkim karakteristikama, vegetacijskim pokrovom i faunom, ima izuzetno značenje u Virovitičko-podravskoj županiji. Svojim smještajem Voćin predstavlja poveznicu između virovitičkog, daruvarskog, požeškog, orahovačkog i posebice slatinskog kraja kao njen najznačajniji povijesni lokalitet. Općina Voćin jedna je od većih općina u Virovitičko-podravskoj županiji, sa površinom od 295,80 km2, što predstavlja 14,63% površine županije. 

U strukturi ukupnih površina najviše su zastupljene šume sa 67,01%. Slijede oranice sa 14,93%, i vode sa 0,60%.

U trenutku pisanja ovog teksta, Maki se nalazi na potezu prema selu Lisičine, na putu prema Đulovcu, gdje će vjerojatno prenoćiti zahvaljujući angažmanu anđela traila i grupi u kojoj djeluju, CLDT, zajednica anđela staze, sa preko 500 članova, gdje sam na sugestiju Daniela, postavio jednostavan upit i u roku sat vremena sve je bilo rješeno. Ljudi, divni ste!

Ovim tempom, sa određenim modifikacijama koje radimo zbog prilagođavanja uvjetima i načinu na koji Maki želi proći ovu dugohodačku avanturu, on bi mogao sutra završiti A2 i dohvatiti Velike Bastaje, što je otprilike 335. kilometar CLDT-a.

Čitamo se opet sutra, a pratite i podržite našu priču i na Večernjem listu, na Blogosferi!

ZO