(iako je nekima sedma draža, druga dionica je završena…)
Sedma od Devet, rođena kao Annika Hansen biva asmimilirana od Borga sa šest godina. Prije Borga živjela je na Tendari s roditeljima Magnusom i Erin Hansen, koji su bili znanstvenici s teorijom o postojanju Borga. 2354. krenuli su u potragu za Borgom i poveli Anniku sa sobom…
Ups! Oprostite, ovo je iz neke druge priče, vratimo se mi našem dragom Makiju! Jučer mu je bio 17. dan hodnje.
17. dan: Voćin – Đulovac
Kao što smo već pisali i objašnjavali, što zbog njegove želje da tako bude, što zbog mogućnosti i životne dobi, ali najviše zbog druželjubivosti i želje da upozna lijepu našu prolazeći našim selima, mjestima, naseljima i gradovima, činimo svjesna odstupanja od originalne dugohodačke krajobrazne staze za hodanje koju su zamislili autori. Hodanje je slobodna kategorija, njihova ideja je originalna i odlična, no Maki ide svojim putem, posjećujući mjesta koja se dogovorimo i držeći se komunikacija, jer je sam i ovisi o svojoj logistici, o nama koji ga pratimo iz Samobora, provodimo vrijeme u traženju mogućeg smještaja za sljedeći dan ili dva, opskrbe, zanimljivosti koju bi bilo dobro posjetiti pa da onda o tome napišemo koju riječ. Naravno da prihvaćamo svu moguću pomoć anđela traila, koji su već odigrali korisne i plemenite uloge i dionice. Na kraju krajeva, ova varijacija CLDT-a bit će jedinstvena, po želji ponovljiva, i jednostavno Makijeva, kom’ se svidjelo ili ne!
Jučer je trasa išla cestom od Voćina, o kojem smo pisali, prema Humu, prije kojeg je Maki skrenuo prema Lisičinama. Nažalost, prema podacima dostupnim na Internetu, i onom što je Maki vidio, tamo nema života, u svojstvu ljudskih bića, negdje još od 2001. kada je popisano svih 6 stanovnika. Međutim biljnog života ima u izobilju, i ako netko prolazi negdje blizu i ljubitelj je prirode i botanike, ovo je mjesto obavezno za vidjeti. Radi se o Arboretumu Lisičine.
Odličnu galeriju fotografija iz Arboretuma možete naći na webu fotografa Goldy-ija. Arboretum Lisičine nalazi se u selu Lisičine, općina Voćin, usred planine Papuka. Nastao je 1963. zalaganjem inženjera šumarstva Đure Jorgića. Prvotno je zauzimao površinu od približno 40 hektara. Do velikosrpske agresije u Hrvatskoj, ovaj arboretum je bio bogat raznoraznim vrstama drveća i grmlja, kako onih koji su bili domaćim vrstama u Hrvatskoj, tako i vrstama podrijetlom iz krajeva diljem Europe, Azije i Amerike. Ukupno je imao oko 2500 taksona i kultivara i bio je jednim od najznačajnijih u jugoistočnoj Europi.
Izbijanjem velikosrpske pobune u Hrvatskoj i intervencijom JNA, arboretum je teško stradao 1991.. Pored izravne štete, ratna djelovanja su imala i neizravnu štetu. Neizravni učinak je bio taj što je zbog ratnih djelovanja oštećena ograda te se divljač mogla nesmetano kretati, tako da je napravila štetu na osjetljivim kulturama. Dalja šteta je napravljena nepoznavanjem vrijednosti zasađenog drveća i grmlja od strane naseljenih koji su veliki broj unikatnog drveća isjekli za potpalu.
Nakon rata arboretum se vrlo sporo obnavljalo, što je isto pridonosilo propadanju, tako da ni danas nije obnovljen do prijeratne razine. Jedna od najboljih mjera oštećenosti je taj što je broj taksona sa prvotnih 2500 je došao na samo 500.
U ožujku 2013. godine, napokon je dovršena obnova arboretuma uz sredstva Europske unije te je ponovno otvoren za javnost. Uređeni su putovi i jezero, postavljene ploče s kartama i opisima biljaka, uređena mjesta za odmor, klupe i sjenice.
Tu negdje je prvotnim planom Maki trebao privesti dan kraju, jer smo imali još dva dana planirana za privođenje kraju druge etape hodanja. No uslijed greške u komunikaciji, Maki je odlučio produžiti, ušao je u šumske puteve iza Lisičina, izgubio signal na oba mobitela i nakon toga odlučio produžiti skroz do Đulovca, tako da je povukao 21 kilometar.
O Đulovcu. Na području općine prostiru se južni obronci Bilogore i zapadni obronci Papuka. Teče rijeka Ilova, ima mnogo vodotoka i izvora. Velike površine su pod šumom. Najčešće vrste su: obična bukva, hrast kitnjak, obični grab, bagrem i crna joha. Nema industrijskih postrojenja pa su okoliš i zrak čisti.
Do popisa 1991. godine, mjesto Đulovac zvalo se Miokovićevo, a područje današnje općine Đulovac bilo je u sastavu bivše općine Daruvar. Po posljednjem popisu stanovništva iz 2001. godine, općina Đulovac imala je 3.640 stanovnika (Hrvati 2.893, Srbi 580, Česi 34, ostali 133.), koji su raspoređeni u 29 naselja. Ovaj kraj bio je slabo naseljen u prošlosti. Krajem 6. i početkom 7. stoljeća naselili su se Slaveni. O tome svjedoče srednjovjekovni lokaliteti. U 17. stoljeću dogodila se turska okupacija. Turci su naselili Srbe po selima. Uglavnom su se bavili stočarstvom. Nakon protjerivanja Turaka, na ovo područje dolazi plemićka obitelj Janković, koja poziva na naseljavanje opustjelih sela. Pozivu se odazivaju Česi, Austrijanci, Nijemci, Mađari. Đulovac je nastao 1852. pod nazivom Gjulaves, gdje su se nastanile njemačke i mađarske obrtničke obitelji. Ovim krajem prošla je željeznička pruga od mađarskog grada Barča do Daruvara, 1885. Par godina kasnije otvorena je pilana. Sjekle su se šume u velikim količinima i izvozilo drvo.
18. dan: Đulovac – (Veliki) Bastaji
Jutros uobičajeni poziv od Makija, kaže on meni da je u Virovitici?! Nisam shvatio odmah kako, no ukratko, kakav snalažljiv već je, čovjek je otišao odraditi neke kukuruze i pretovar, da “zaradi” sljedeće noćenje u Đulovcu. Svaka čast! Operativac na terenu, sve može, samo mu daj vremena i signala na barem jednom mobitelu. Kako god, krenuo je nekada danas Maki na kratku današnju dionicu uz željezničku prugu, prema Bastajima. Objašnjeno nam je da više nisu Veliki, već samo Bastaji, a Mali Bastaji su nešto dalje, i proći će pored njih Maki sutra ujutro, ako sve bude u redu, na putu prema Grubišnom Polju. I završio je drugu od devet.
Nakon 18 dana, po mojoj računici Maki je prešao 323 kilometra, ili u prosjeku 17,94 kilometara po danu. Respektabilno! Kratko o trećoj od devet: plan je ići vrlo ravnom linijom prema Marofu i Svetom Martinu na Muri, pored većih gradova kao što su Bjelovar, Koprivnica, Ludbreg i Čakovec, o čemu ćemo pisati. Ideja je to prijeći u 11 dana, no nije uklesano u kamen, ništa se ne mora, ali volja i želja postoji! I naravno Makijev put, urbani, društva željan i to cjenim!
Hvala svima koji ga prate i podržavaju i dalje to činite, pratite nas na svim socijalnim mrežama i naravno na Blogosferi Večernjeg lista.
ZO
Svijetla strana planine 