Do grada bicikla kroz sunčano selo

Bicikl je omiljeno prijevozno sredstvo ljudi svih dobnih skupina. Neki ga koriste rekreativno, neki ga koriste da izbjegnu gužve, a neki jednostavno uživaju u svakom trenutku provedenom na biciklu. No, naš Maki “vozi” dalje, na vlastitim nogama već 431 kilometar. 25 dana bez stajanja! Vratit ćemo se temi bicikala nešto kasnije.

24. dan: Zrinski Topolovac – Koprivnica

Jučer je plan bilo nastaviti gdje se neplanirano Maki zatekao, tražeći civilizaciju i mjesto za okrjepu dan ranije. Krenuo je vrlo rano iz Zrinskog Topolovca put grada koji je prepoznao potencijal bicikla kao prijevoznog sredstva i uložio dosta u infrastrukturu, koristeći EU fondove. Na putu do Koprivnice, Maki je trebao proći kroz Križ Gornji, Hudovljane, Jagnjedovec, Starigrad i stići u Koprivnicu. Redale su se predivne, uređene oranice, žitna polja, šumarci, lagane uzbrdice obronaka Bilogore, sve dok nije osvanuo Maki u Jagnjedovcu. Nazvao me sam ozaren i uzbuđen: “Želja, ovo nisam nikada vidio! Ovdje ima sto zanata i svega, sve ću ti poslikati!”

Ono što je Makija uzbudilo i napunilo novom vjerom da je to što čini prava stvar i da će obići i vidjeti, i svojim pričama sa pravom istaknuti, mjesta koja nisu svakome vidljiva i dostupna, bilo je jednostavno znano kao Sunčano seloJagnjedovec – primjer tradicijskog građenja. I dobro da je bilo tako, jer sam se pomalo bojao jučerašnje zahtjevnije šihte od 19 kilometara po paklenoj vrućini koja vlada lijepom našom ovih prvih ljetnih dana.

Posebnost Sunčanog sela je zbirka 10-ak tisuća starih predmeta i alata koja se, među ostalim, sastoji od 11 kompletnih radionica raznih zanata – kovača, kolara, bačvara, kotlara, stolarske radionice, užarske zatim za tkalačku proizvodnju platna koju već 20-ak godina marljivo sakuplja Davor Hećimović. Priča o uspjehu obitelji Hećimović i njihovog Sunčanog sela počinje još 90-ih godina prošlog stoljeća kada su kupili imanje u selu Jagnjedovec, nedaleko Koprivnice. Naime, vlasnica Helena 1991. osnovala je klub za učenje engleskog jezika u Koprivnici. Kako je prije toga radila u školi i na primjeru kampova u kojima je sudjelovala vidjela kako su uspješni u radu s djecom, odlučila je i sama tako nešto ponuditi na našem tržištu. Sa suprugom Davorom, koji je tada još aktivno radio kao kirurg, krenula je u avanturu raščišćavanja imanja.

Iskristalizirala im se ideja da imanje pretvore u svojevrsno ogledno selo. „Kuće koje smo zatekli morali smo srušiti, ali smo izgradili iste takve, čak i s istim materijalima tamo gdje je to bilo moguće. Držali smo se tradicijskog graditeljstva. Jedan dio drvenih kuća smo doselili iz podravsko-prigorskog kraja.” kaže gospodin Davor.

Na imanju je jedna glavna kuća (naslovna fotografija), zatim sirotinjska kuća koju su uredili u stilu seoske siromašne kuće zidane blatom bez toaleta, ali autohtona i karakteristična za prvu polovinu 20. stoljeća. 

Gostima pokazuju kako se nekad pekao kruh, kako su se izrađivali lonci ili potkove. I djeca koja ih posjete također samostalno izrade neki predmet – kućice za ptice ili kukce, hranilice i slično – i odnesu ga kući. Za svoj rad Hećimovići su 2017. godine nagrađeni dvjema nagradama. Dobili su godišnju turističku nagradi Udruge hrvatskih putničkih agencija i časopisa Way to Croatia – Simply the Best u kategoriji Kultura te Zlatnu povelju u kategoriji Poduzetnici u ruralnom turizmu u natječaju „Suncokret ruralnog turizma“ koji provodi udruga za turizam i ruralni razvoj “Klub članova Selo”. Maki nije odavde ponio niti kruh, niti potkovu, niti kućicu za ptice, ali ponio je divnu uspomenu na razgovor sa vlasnicima i puno srce sa vjerom kako je to što radi odlično!

Došavši u Koprivnicu, Maki je našao spas od vrućine i okrjepu opet kod svojih odličnih domaćina povezanih sa njegovim rodnim Vukovarom i HPD BIlo, sa Goranom i Ksenijom Kresl. Tamo je i danas, ti ljudi su naprosto divni! Poveo ga je Goran u obilazak tog predivnog, modernog grada, koji je, kao što sam već rekao uložio dosta u – bicikle! Imaju i spomenike biciklima!

Tamo možemo vidjeti veliki broj biciklističkih staza, brojna parkirališta za bicikle, ali i sustav gradskih bicikala BicKo. BicKo ima nekoliko stanica diljem Koprivnice i omogućava nesmetanu vožnju cijelom Koprivnicom, studentima stvarajući pogodnost da uopće ne moraju koristiti vlastiti bicikl.

Usporedivši Koprivnicu s Varaždinom, odnosno Zagrebom, dolazimo do sljedećih zaključaka: Varaždin, iako zavidne biciklističke kulture i infrastrukture, nema sustav javnih bicikala. Koprivnica ima 60 besplatnih bicikala (podatci iz 2017.) koji su na raspolaganju od travnja do prosinca, a mogu se ostaviti na 7 mjesta diljem grada. Njihovo je korištenje u potpunosti besplatno. Bicikl i čovjek odlični su prijatelji u Koprivnici. Briga za zdravlje koja se javlja kao pozitivna posljedica biciklizma, kao i jeftiniji, brži i atraktivniji transfer od točke a do točke b samo su još jedan poticaj da se ljudi što više koriste biciklom kao prijevoznim.

25. dan: Koprivnica – Rasinja

Danas je uslijedila manje zahtjevna dionica od 13 kilometara (lako je to meni napisati) od Koprivnice do susjedne općine Rasinja. Općina Rasinja, ustrojena je 1993. godine, u sastavu je Koprivničko-Križevačke županije. Općina broji ukupno 3.890 stanovnika (prema popisu stanivništva 2001. godine), koji žive u 21 naselju. Prema nacionalnom sastavu, u općini živi 80 posto Hrvata i 20 posto Srba. Ostale nacionalne skupine stanovništva nisu zasupljene u strukturi stanovništva općine. Površina općine iznosi 102 km2 ili svega 38 stanovnika /km2. Sjedište općine je u mjestu Rasinja, u kojem živi 94 stanovnika. Od ukupnog broja stanovnika 65 posto je radno aktivno stanovništvo, a 35 posto je uzdržavano stanovništvo (djeca, starije osobe). Od ukupno radno aktivnog stanovništva 70 posto su individualni poljoprivrednici, koji žive u tzv. mješovitom domaćinsvu.

Rasinja je nastala na samom podnožju sjeverne padine Kalnika, u dolini Drave, na pola puta između Koprivnice i Ludbrega, na mjestu na kojem se uz potok Gliboki formirao značajni srednjevjekovni cestovni pravac iz smjera Drave preko Rasinje dolinom tokova Glibokog i Glogovnice prema Apatovcu i Križevcima. Sam naziv mjesta Rasinja nije točno utvrđen. Antun Kancijan piše: Tik sela Rasinje teče potok Gliboki koji se 1259. godine spominje kao „fluvio Rassinia“ odnosno kao potok Rasinja. Vrlo je vjerojatno da je po imenu tog potoka dobilo svoje ime i naselje nastalo negdje u 12. stoljeću. Ova tvrdnja može se potkrijepiti činjenicom da u ovom kraju neka naselja imaju ime po obližnjem potoku ili rijeci.

Zapušteni dvorac na gornjoj fotografiji je Dvorac Inkey. Nove dvore u Rasinji izgradila je barunska obitelj Inkey na mjestu stare kurije i gospodarskih zgrada Staroga grada Rasinje, koji je bio sjedište vlastelinstva do izgradnje novoga dvorca. Među gospodarskim prizemnim zgradama izgrađenim vjerojatno početkom 19. stoljeća, jedna se koristila za stanovanje vlastelinskog osoblja. Od 1959. do 1994. godine u većoj zgradi je bila smještena osnovna škola, a u manjoj zgradi dvorca su mjesni ured i zdravstvena stanica. Na površini od desetak hektara nalazilo se nekoć vlastelinsko sjedište u Rasinji. Bio je to sklop dvorca, perivoja, gospodarskih zgrada s vrtom i župne crkve s vlastelinskim grobljem.Gotovo dva stoljeća Rasinja je bila u posjedu plemićke obitelji Inkey de Pallin.

Sutra Maki nastavlja iz Rasinje prema centru svijeta, dakle stići će u središte svijeta u samo 26. dana! Jules Verne mu nije ravan! Tu i mnoge druge priče koje slijede, čitajte ovdje, recite prijateljima za nas, a možete ih uputiti i kliknuti koji puta na Blogosferu Večernjeg lista.

ZO

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s