Zanimljivo je da naš glavni junak, s obzirom na iznimne vrućine koje vladaju na početku ovoga ljeta u lijepoj našoj, nastoji “rješiti” svoju dnevnu dionicu u ranijim jutarnjim satima, a onda nakon odmora i okrjepe, nastoji upoznati bolje mjesto u koje taj dan pristigne i tako slažemo dnevne priče, koje prema dostupnim informacijama, čita sve veći broj ljudi. Tako je i jučer, nakon što smo već objavili našu dvodnevnu priču, kakve obično budu, Maki sa svojim vrlo, vrlo ljubaznim domaćinima, sa kojima se jutros oprostio, otišao vidjeti nešto posebno i vrijedno našeg spominjanja i to na početku današnje priče. Odveo je domaćin Goran našeg Makija u općinu Koprivnički Ivanec.

Koprivnički Ivanec je ime dobio po crkvi Sv. Ivana. Ranije se selo zvalo Cerovica. Spominje se kao središte župe Sv. Ivana u prvom popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine – „ecclesia b. Johannis de Cerouicha”. No posjed se nazivao Sv. Ivan, od čega će kasnije nastati Ivanec. Godine 1352. spominje se Benedikt zvan Bela, sin Benedikta. U popisu vlastelinstva Đurđevac iz 1439. godine spominje se vesnikat Sv. Ivana, na kojem su bila naselja Sv. Ivan (Zenth Iwan), Botinovec (Botinowcz), Cerovice (Cherewcze), Pustakovec (Postakowcz) i Vratna (Vrathna), a 1477. im je pridodano naselje Vojnica (Woynycza). Godine 1501. spominje se cerovički župnik Dmitar (Demetrije) i župa Sv. Ivana – “sancti Johanis in Cherenycza”.

Današnja općina broji nešto preko 2000 stanovnika. Općina Koprivnički Ivenec je pod neposrednim utjecajem gospodarskih aktivnosti grada Koprivnice, a tvrtka Podravka je glavni generator gospodarskih aktivnosti. Najveći broj zaposlenih iz općine dnevno migrira u grad Koprivnicu (oko 70%). Oko 12% stanovništva Općine Koprivnički Ivanec bavi se poljoprivredom s kontinuiranim trendom smanjenja. No, razlog spominjanja ovog mirnog mjesta je nešto posebno, na što su mještani jako ponosni, a posebno gospođa Doroteja Jakupić i njena snaha Renata. Radi se o ivanečkom vezu – izvornom vezu Koprivničkog Ivanca.

Po nošnji s ivanečkim vezom, jedinim tog tipa s posebnim načinom izrade, prepoznaju se mještani naselja u župi Koprivnički Ivanec. Izvorni vez je glavna sastavnica njihovog identiteta i po jedinstveno vezenoj nošnji razlikuju se od mještana drugih naselja u koprivničkom dijelu Podravine.

Temeljno pravilo kod izrade ivanečkog veza je da se ne koriste nacrti i sheme. Vezom se prikazuju motivi inspirirani neiscrpnimm bogatstvom boja i oblika seoskog prirodnog okruženja, pri čemu je važan osobni pristup i maštovitost vezilje. Originalnost vezenog dijela nošnje postiže se drugačijim rasporedom poznatih osnovnih ivanečkih motiva: steza, vurica, srca, velikih i malih tulipana, ljiljana, ruže, djeteline, žita ili klasja, krune, turnjeka, potkove, vitica, frka, cvetja s podolja, tratinčica, žireka i čička, klina i kolobari i mnogih drugih, dodatnim ukrasima i različitim kombiniranjem boja. Najčešća i osnovna boja je crvena te tamnija crvena ili višnova boja, a njoj se dodaju zelena, plava,  bijela, narančasta, ljubičasta i crna boja.Izbor motiva određen je također namjenom i vrstom odjevnog predmeta te dobi osobe koja će ga nositi. Starije žene nose tamnije boje i manje ukrašen vez, dok mlađe žene i djevojke nose vez svjetlijih boja i s više ukrasa.

Najljepši dijelovi nošnje su rukavi (po riječima gospođe Renate za jedne rukave treba oko 1000 sati rada) na plečku (platnenoj bluzi), na poculici (vezenoj kapici) i ropcima (maramama) starije izrade. Rukavi na plečku izvezeni su mnogobrojnim maštovitim motivima, pronađenim u prirodi: veliki i mali tulipani, vurice, ružice, ljiljani i srčeka. Na bogato izvezenoj poculici najčešći su motivi su tulipani, srčeka i deteline. Sav ivanečki vez našivava se bez nacrta pa se na taj način dobiva osobitost svakog vezenog predmeta. Poculica se počinje se vesti od sredine tkanine prema rubovima pa poculice u tom središtu imaju izvezen poseban motiv krunu, od koje se potom uokolo nastavljaju veći motivi, dok se na prostoru između njih našivavaju frke, točke i klini.

Izvorni vez Koprivničkog Ivanca njeguju se sve do danas zahvaljujući bogatoj folklornoj tradiciji koja se odražava kroz djelovanje Društva izvornog folklora Koprivnički Ivanec i iznad svega kroz pregalaštvo i ljubav župljanki Koprivničkog Ivanca, koje svoju izvornu nošnju i vez te umijeće njegove originalne izrade prenose s pokoljenja na pokoljenje.  Od sredine 90-tih godina 20. stoljeća ivanečki vez počinje se koristiti i na upotrebnim i odjevnim predmetima sa svojstvom suvenira.

Zahvaljujući  izuzetnoj ljepoti i vrijednosti izvornog veza Koprivničkog Ivanca i trudu mladih na učenju izvornog vezenja, Ministarstvo kulture uvrstilo je 2011.g. umijeće izrade ivanečkog veza u registar zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobra Republike Hrvatske, a 2001. godine gospođa Doroteja Jakupić odlikovana je redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića od tadašnjeg predsjednika RH g. Stjepana Mesića.

Današnja Makijeva ruta je bila nešto laganijih 11 kilometara od Rasinje, gdje smo ga jučer ostavili pa sve do središta svijeta, koje je, za one koji to ne znaju, u našem Ludbregu. Tamo je Maki stigao već oko 10:30, jer nastoji kretati ranije u ove vruće dane, kao što smo rekli. U Ludbregu i okolnih 12 naselja prema popisu stanovništva iz 2011. godine živi 9194 stanovnika.

Ludbreg je grad u Podravini (sjeverozapadna Hrvatska) na lijevoj obali rijeke Bednje, 25 km jugoistočno od Varaždina na magistralnoj cesti Varaždin – Koprivnica. Smješten je podno obronaka Kalničkog gorja, a nalazi se na nadmorskoj visini od 157 m.

Iz Ludbrega vodi 6 cestovnih pravaca. Podravska cesta prema Varaždinu i Koprivnicu ima superregionalno značenje. Pravac dolinom Bednje prema Varaždinskim Toplicama i Novom Marofu veže se na Magistralnu cestu Zagreb – Varaždin (regionalno značenje). Pravci subregionalnog značenja su prema Legradu (donjem Međimurju), Prelogu, a nije bez značenja ni pravac prema prikalničkim selima.

Za Ludbreg se može reći da je jedno od najstarijih naselja u Hrvatskoj. Taj mali podravski gradić razvio se na raskrižju putova koji su vodili od istoka prema zapadu i od sjevera prema jugu, a sva je trgovina morala prijeći preko prijelaza na rijeci Bednji. Kraj njega su prolazili Iliri, Kelti, “vidio” je tatarske i turske horde, banske čete Jelačića bana. Tu su još prethistorijski vrači proricali budućnost, slavenski žreci prinosili žrtve, a rimski bogataši uživali u ljepotama prirode.

Upravo zbog važnosti tih putova, a njegove su smjernice zacrtane još u prvom milenijumu prije nove ere, u ovaj kraj su doselili Rimljani i između 6. i 9. godine nove ere i podigli monumentalnu građevinu IOVIU. Vremenom se uz nju razvilo i naselje, a stanovništvo je radilo za potrebe rimske vojske. Od propasti IOVIE u 4. st.n.e., u velikoj seobi naroda, pa sve do 7. st. n.e. postoji malo arheoloških nalaza. Više podataka o razvoju grada daju nam slavenska gradišta, bila su okružena jarkom ispunjenim vodom, a kao bedem služila je zemlja izbačena iz tog jarka učvršćena koljem. Od četiri gradišta koja su tada postojala, jedno je bilo najsigurnije, smješteno na lijevoj obali Bednje zaklonjeno šumom, daleko od putova. Na tom gradištu nastao je današnji stari grad, čiji temelji sežu u 11. stoljeće.

Zasigurno se čovjek može upitati odakle ime LUDBREG? O tome postoji legenda i zapis povjesničara. Na tumulu (Gradinščak) načinjenom na jednom brežuljku Kalničkog obronka bila je utvrda. Žena zapovjednika svaki je dan izlazila na bedeme u šetnju. Prilikom jedne takve šetnje spazila je četu Turaka kako se sve više približava gradu. Jedan se Turčin potpuno primakao bedemu, od silnoga straha ženi su zadrhtale ruke, vrisnula je i onesvijestila se, dijete joj je ispalo iz ruku i skotrljalo se niz padinu.

Turčin koji je bio pod bedemom uzeo je dijete i otrčao u šumu. Kad se nesretna žena osvijestila izrekla je kletvu: “Prokleti taj ludi brijeg!” I tako je naselje dobilo današnje ime Ludbreg. To je priča kojom je običan čovjek nastojao riješiti zagonetku postanka imena.

No, i povjesničari su nastojali proniknuti u tajnu nastanka tog imena. Mađarski povjesničar Thalloczy krajem 19. stoljeća bio je u dvorcu kneza Edmunda Batthyanya u Körmendu gdje je sređivao arhiv te obitelji. Naišao je na 264 isprave i povelje o veleposjedu Ludbreg. Prema njegovom mišljenju Ludbreg je dobio ime po svom osnivaču vitezu križaru LODBRINGU, koji je iz daleke Burgundije krenuo u križarski rat, ali se više nije vratio u domovinu, nego je ostao ovdje i nadjenuo mu svoje ime. Narod je ime izgovarao Ludbring i napokon se ime upotrebom premetnulo u Ludbreg. Stanovnici su rijetko upotrebljavali to ime, već jednostavno Lubreg, a u okolnim selima taj je naziv i danas u uporabi, osobito kod starijeg stanovništva.

I tu tek kreće priča! Zove mene prijatelj Milan (Komljenović, aka Gazda) i kaže, evo mene kod Iggi Vaggija (aka I. Varga), poznatog ludbreškog bonvivana, u njegovim dverima na bregu iznad grada (u Vinogradima Ludbreškim), na dostavi umjetnina i probi nekih derivata voća. Brinuo se jer nije mogao dobiti na telefon prijatelja Makija, a dobio je informaciju na poznatoj svjetskoj stranici koja prati junake – svijetloj strani planine, da je gore navedeni danas u centru svijeta. I tako sam mu dao tajni broj našeg hodača i nastale su sljedeće fotografije nešto kasnije na tajnoj lokaciji u centru svijeta.

Ove fotografije su nastale oko 3 popodne danas, a već oko 6 me nazvao Maki, i po običaju uručio telefon osobi koja je sjedila do njega. Bio je to stanoviti gospodin Davor, koji je danas pružio krov nad glavom našem hodaču, a sa kojim ga je spojila Maja, da ista biciklistica sa Papuka i ista ona koja je Makija vozila u okolici Koprivnice kada je obilazio sunčano selo. Ako spojimo te dvije priče, dobijemo sljedeću fotografiju gdje ljubazna Maja pokazuje kraft pivo koje nekoliko godina u kućnoj radinosti “kuha” Davor.

Za one koji nisu sigurni što je to kraft pivo, naša poučna i informativna stranica nudi pojašnjenje:

Da bi ispravno definirali craft pivo (ili zanatsko pivo kako se još naziva), moramo prvo definirati craft pivovaru. Izraz Craft pivovara je potekao iz Amerike, a označava pivovaru koja:

• je nezavisna (do 24% vlasništva može imati u toj pivovari neka druga firma koja nije iz craft branše)
• koristi tradicionalne sastojke u proizvodnji
• ne proizvodi više od 6 milijuna barela piva godišnje

Ovo su temeljni uvjeti koji su definirani od strane ovlaštenog američkog tijela koje predstavlja interese craft pivovara – The Brewers Association. U prethodnoj rečenici je vidljivo kako Amerika IMA definirano tijelo koje predstavlja craft pivovare i njihove interese. Hrvatska to NEMA. Izraz craft / zanatska pivovara nema pravno značenje i nije regulirano hrvatskim zakonima i u Hrvatskoj ne postoji udruženje craft pivovara.

Odgovor na pitanje što je craft / zanatsko pivo glasi: Pivo proizvedeno na kreativan način, bez korištenja jeftinih sirovina kako bi se uštedjelo u proizvodnji, a proizvedeno od strane male nezavisne pivovare!

Eto, kada smo i to rješili, otišli su Maki i Maja još do jedne znamenitosti Ludbrega, sa koje je najbolji pogled na taj živopisni gradić, no danas i nije bio s obzirom da nas obasipa visinskim vjetrovima donešeni saharski pijesak pa je sve mutno. Bez obzira na to opis vidikovca slijedi.

Ludbreška vinska cesta ističe se vidikovcem, odnosno kipom Svetog Vinka koji je postavljen iznad Globočeca. Sveti Vinko zaštitnik je ludbreškog vinogorja te je stoga njemu u čast podignut kip koji s postoljem doseže visinu od 15 metara, a težak je oko 7 tona. Izradio ga je Petar Kolarić iz Ždale, a ono što je vrijedno znati je činjenica da je kip u Globočecu veći i od kipa Sv. Vinka koji se nalazi u Lisabonu u Portugalu, budući da je Sv. Vinko ujedno i zaštitnik Portugala. Kako su nam rekli iz Udruge Trsek iz Ludbrega, sam kip u Globočecu doseže visinu od 6 metara i 20 centimetara, dok je onaj u Lisabonu visok 6 metara i 5 centimetara – ovo ga ujedno čini i najvećim takvim kipom na svijetu. U centru svijeta! Čisto solidno za danas, zar ne?

A sutra kreće Maki u završna tri dana cijele prve etape CLDT-a, ide redom do Varaždinskog jezera i mjesta Šemovec i Štefanec, zatim do Čakovca i u nedjelju bi trebao stići do starog mlina na Muri iznad mjesta Marof, gdje je najsjevernija točka lijepe naše. Pratite nas!

ZO