Iako mu ime nije Holden i nije toliko gnjevan i ljutit kao junak kontroverzne uspješnice J.D. Salingera iz 1951. naš junak obožava nepregledne oranice prekrivene pšenicom, koje dotiču nebo zašarano oblacima, koje napokon više ne prlja pijesak iz Sahare, no vrućina je i dalje na razini arapskih noći, dosežemo stalno preko 35 stupnjeva Celzijevaca. Možda je više sličan i opčinjen poljima kao Vincent van Gogh sa svojim poljima žita sa čempresima?

Maki nije sedamneastogodišnjak, prije ide prema tome da postane sedamdesetogodišnjak, iako, bolje ga upoznavajući kroz svakodnevno druženje, primjećujem da ima još uvijek dječački duh i motive, sa snagom i mudrošću prikladnim svojoj dobi.

Sam naslov knjige koju spominjem u našem naslovu odnosi se na krivo zapamćen i izrečen stih lirske pjesme Dolazeći iz žita (Comin’ through the Rye) Roberta Burnsa: ako netko ulovi nekog dok kroz žito ide (gin a body meet a body/comin’ through the rye). Ona je nevina misao izrođena iz ideje da se zaštite nevini. Naš junak prije svega štiti sebe od svijeta i drugih koji su ga možda godinama trovali lošom energijom. Nakon gotovo mjesec dana hodanja i traženja svojih istina, vidljiva je promjena, vidljiva je jedna nova mirnoća. Sve dobija smisao! Prva stepenica je dosegnuta, prevaljen je put od 490 kilometara, od najistočnije do najsjevernije točke, od Iloka do Svetog Martina na Muri. U 29 dana!

Krenuo je jučer Maki iz Čakovca, preko Šenkovca, Mačkovca, kroz Žiškovec, skrenuo kroz Štrukovec prema Selnici. Mi smo planirano iskoristili moja tri slobodna dana da mu pružimo podršku i budemo logistika na “okretu” sa sjevera prema zapadu, pa smo tako dok je on grabio posljednje kilometre prema Žabniku, gdje u biti “leži” najsjevernija pozicija naše lijepe, vozeći neku svoju kratku rutu biciklima, “naišli” na Makija u Selnici i zajedno se okrjepili i prošli kroz planove za sljedećih desetak dana.

Ubrzo, nakon okrjepe, ušli smo u spomenuti Žabnik u općini Sveti Martin na Muri, gdje se nalazi i stari mlin ispred kojeg je tražena drvena ploča sa naslovnice.

Mlin je nalik mlinovima kakvih je na desetke prošlog stoljeća bilo uz rijeku Muru, a izgradili su ga domaći majstori.

Novac su osigurale razne institucije i Međimurska županija, a koordinirala ih je Ekološka organizacija EOL. Djelatnost mlinarenja posebno je bila razvijena u prvoj polovici XX. stoljeća. Zabilježeno je da je na rijeci Muri od Lapšine do Podturna dvadesetih godina XX. stoljeća djelovalo oko 90 mlinova, šezdesetih godina oko 11 , a sredinom osamdesetih godina zapečaćena je sudbina i posljednjem mlinu koji se nalazio kod Žabnika u Općini Sveti Martin na Muri.

Nestankom mlinova ugasili su se i tradicijski obrti vezani uz gradnju i održavanje navedenih objekata – izrada drvenih pogonskih i prijenosnih elemenata mlinskog mehanizma, izrada krovova od drvene šindre, rezbarenje ukrasnih elemenata na zabatima, izrada drvenih mlinarskih alata i drugo. Na najsjevernijoj točki Republike Hrvatske, kraj malog naselja Žabnik, rijeka Mura okreće impresivno kolo drvenog riječnog mlina, jedinog plovećeg riječnog mlina u Hrvatskoj. Žubor vode i škripa kamenog žrvnja vraćaju posjetitelje u davnu 1902. godinu kada je prvi put samljeveno brašno na tom plutajućem „starcu“. Mlinarenje na Muri bilo je izrazito razvijeno početkom 20. stoljeća (tada je, na samo četrdesetak kilometara bilo smješteno čak 90 mlinova) iako prvi podaci o mlinovima na ovom području sežu u daleku prošlost. Radi se o antičkim izvorima starim preko 2000. godina… Nažalost, kotač vremena pregazio je ovaj jedinstveni arhitektonski oblik i stari zanat pa je sredinom osamdesetih godina zapečaćena sudbina i posljednjem riječnom mlinu koji se nalazio upravo u Žabniku.

No, srećom, nije zapećaćena sudbina našem Holdenu sa početka priče, koji se kod nas za prijatelje odaziva na nadimak Maki. Riješio je Maki prvu četvrtinu svog puta kroz Hrvatsku i već dok pišem ove rečenice, odmara od prvih 14 kilometara tzv sekcije B1. Ista će ga, naravno u verziji koju je tražio da složim na njegov, urbaniji način, voditi kroz Međimurje, Zagorje, Prigorje, preko Ivanšćice podno Medvednice, preko Sljemena i Glavice na zapadu iste, do našeg Samobora, gdje bi trebao stići kroz 9 dana, no o tome više sutra. Tada ćemo pokriti i najaviti cijelu ovu etapu koju je danas već “načeo”. Sada, nakom malo odmora, svi zajedno idemo pratiti naše Vatrene, mi ovdje u Varaždinu, a vi svi gdje stignete, da pokušamo premostiti težak zalogaj negdašnjih europskih i svjetskih prvaka.

Na kraju ćemo samo pohvaliti odličan i pristupačan restoran Međimurska hiža, gdje smo jučer otišli na zasluženi kasniji ručak da se počastimo nakon što je savladano prvih 25% Makijevog puta kroz lijepu našu.

ZO