Nalazi se Maki već nekoliko dana u području Međimurja. Od kako je u nedjelju “osvojio” najsjeverniju točku svoje dugohodačke pustolovine, u sljedeća dva dana, jučer i danas je “načeo” cijelo jedno novo poglavlje. Krenuo je naš hrabri hodač sa sjevera prema zapadu, od Svetog Martina na Muri prema Savudriji. Možda i najživopisniji dio cijelog puta, ako gledamo koliko će naselja, gradova i ljudi vidjeti i stupiti u kontakte koje uspostavlja u svakom trenutku (bili smo svjedoci protekla dva dana kao njegovi domaćini). U našoj “urbanoj” inačici trase koju smo već draftirali, odnosno logistički pokrili detaljno od Mure do Samobora, proći će Maki oko 450 kilometara, i prema nekim izračunima trebao bi vidjeti najzapadniji rt u Hrvatskoj oko 1.8. nakon ukupno 69 dana puta, što naravno nije uklesano u kamen.

Vratimo se detaljno isplaniranim danima pred nama i planovima dolaska do vlastitog doma u Samoboru. Redom je prošao od Mure, preko Drave i Varaždina, čemu ćemo se vratiti detaljnije u ovom tekstu, da bi sutra krenuo put Grede, Ivanca, pa preko Ivanšćice, Zlatara, do Donje Stubice. Tamo bi trebao pristići u nedjelju popodne i spremiti se za uspon na Medvednicu, preko Puntijarke, TV tornja na Sljemenu, pa spustiti do PD Glavica i konačno do Podsuseda, gdje bi prelaskom Save krenuo u srijedu, 7.7. put Samobora. Odmah se ovdje želimo zahvaliti dragom prijatelju Dejanu Popeku, koji će i hodati neku dionicu sa Makijem, ali ga i ugostiti predstojeći vikend, kao i Starom Japi (FB name), koji je preko svoje sestrične osigurao smještaj u četvrtak u Ivancu.

30. dan: Žabnik – Dragoslavec Selo

Nakon što smo ga dočekali u nedjelju da svjedočimo osvajanju Sjevera, poveli sa sobom u apartman kod gospođe Smilje u Varaždinu, proveli ugodnu večer na jednom od simpatičnih gradskih trgova uređenih u gledališe EURO2020 nogometnih utakmica uz nešto žute osvježavajuće tekućine, rano ujutro jučer, vratilio smo ga na točku u Žabniku sa koje je krenuo u cijelu B sekciju. Redom su to bili nakon Žabnika, Grkaveščak (mjesto poznato po Termama Sveti Martin i hotelu Golfer), zatim Bukovec, vrh Vukanovec (331 m/nm), Dragoslavec i naposljetku Dragoslavec Selo. Lijepa, uređena, uredna međimurska sela.

Međimurje, kraj između Drave na jugu i Mure na sjeveru; teritorijalno se poklapa s Međimurskom županijom. Sastoji se od Gornjeg i Donjega Međimurja. Gornje Međimurje čine niske Međimurske gorice (300 m; dio su Slovenskih gorica) na zapadu, a Donje Međimurje Dravsko-murska nizina. Kroz Međimurje prolaze dvije željezničke pruge (Zagreb–Varaždin–Čakovec–Lendava i Ormož–Čakovec–Kotoriba–Nagykanizsa) i cesta iz Madžarske (Nagykanizsa–Čakovec–Varaždin–Zagreb) prema obali Jadrana. Naseljeno već od prapovijesti, o čem svjedoči nekoliko arheoloških lokaliteta.

Njegovi su najstariji poznati stanovnici bili ilirsko-keltsko, poslije romanizirano, pleme Sereti. U I. st. pr. Kr. područje Međimurja pripadalo je rimskoj provinciji Iliriku, a nakon podjele te provincije početkom I. st., postalo je sastavnim dijelom Gornjeg Ilirika, potonje provincije Panonije. Oko 400. onamo su provalili Goti, a zatim Huni, Ostrogoti, Langobardi i Avari. U ranom srednjem vijeku Međimurje su naseljivali Slaveni, a od kraja VIII. st. nalazilo se u sastavu franačke marke Donje Panonije. Od dolaska Ugara u Panonsku nizinu potkraj IX. st. na tom su se prostoru sukobljivali Arpadovići i susjedni štajerski gospodari Ptuja. God. 1094. Međimurje je potpalo pod jurisdikciju novoosnovane Zagrebačke biskupije. U pisanim izvorima prvi se put posredno spominje (kao kraj između rijeka Mure i Drave) 1203., dok se toponim Međimurje prvi put navodi u listini iz 1226. kojom se rješavao spor između međimurskih plemića. U istom je stoljeću sav prostor Međimurja zajedno s područjem oko Murskoga Središća (danas u Sloveniji) činio veliko međimursko vlastelinstvo. Neko je vrijeme bilo u posjedu obitelji Csák, koja je ondje sagradila utvrdu Čakovec (Chakthornya), središte tih posjeda.

Od 1333. do 1350. vlastelinstvo se nalazilo u kraljevskom posjedu, a potom ga je Ludovik I. Anžuvinac dodijelio Stjepanu II. Lackoviću, koji je njime upravljao sve do Krvavoga sabora križevačkog (1397). U posjedu velikaške obitelji Kanižaj bilo je do 1405., kada ga je kralj Sigismund Luksemburgovac založio Hermanu II. Celjskomu. Nakon izumrća obitelji Celjski (1456) Međimurje su kraće vrijeme držali kralj Matija Korvin i varaždinski biskup Ivan Vitez od Sredne, a 1473–1540. obitelj Ernuszt. Smrću posljednjega člana te obitelji, na temelju baštinskih prava, zauzeo ga je hrvatski ban P. Keglević, zbog čega se bio sukobio s kraljem Ferdinandom I. Habsburškim, koji je 1546. posjed dodijelio novomu hrvatskom banu Nikoli Zrinskomu. Kako su Zrinski tada bili i nasljedni župani Zaladske županije, Madžari su Međimurje smatrali dijelom Ugarskoga Kraljevstva, premda je ono i dalje bilo pod jurisdikcijom Zagrebačke biskupije. U istom stoljeću na tom se prostoru iz susjedne Ugarske i Štajerske počeo širiti protestantizam, što su poticali i pojedini članovi obitelji Zrinski. Istodobno se, zbog osmanskog pustošenja obližnjih krajeva, na prostoru Međimurja naselio velik broj izbjeglih hrvatskih stanovnika. Kako bi pojačali obranu prema Osmanlijama, Zrinski su u XVII. st. na rijeci Muri izgradili jak obrambeni pojas s utvrdama Legrad, Čakovec i Podturen.

Nakon propasti te obitelji (1671) dio njihovih posjeda u Međimurju došao je pod upravu Dvorske komore, dok je dio ostao u vlasništvu Adama Zrinskoga. Njegovom pogibijom 1691. Dvorska je komora preuzela cijelo vlastelinstvo. Od 1698. do 1702. posjedovao ga je markiz de Prye, a 1704. kratkotrajno su ga bili zauzeli pristaše Ferenza II. Rákóczyja. God. 1715. Karlo III. Habsburški dao je međimursko vlastelinstvo u zakup grofu I. F. Čikulinu, a od 1719. bilo je u posjedu grofa Mihajla Ivana Althanna, koji je 1720. uključio Međimurje u Zaladsku županiju, u sastavu koje će ostati sve do 1918. U međuvremenu je dvaput kratkotrajno bilo izdvojeno iz Ugarske; prvi put 1785–89., kada je zajedno s cijelom županijom pripalo zagrebačkomu distriktu, te ponovno 1848–61., kada ga je ban J. Jelačić pripojio Hrvatskoj. Obitelj Althann, koja je posjedom upravljala do 1791., naslijedili su grofovi Festetići, koji su svoje posjede zadržali do kraja I. svjetskog rata. Kao odgovor na pojačanu madžarizaciju u XIX. st., kada su bili madžarizirani nazivi svih mjesta u Međimurju, malobrojna je hrvatska inteligencija potkraj XIX. i početkom XX. st. započela isticati nacionalne težnje međimurskih Hrvata. U istom je razdoblju osnovano više kulturnih društava. Nakon I. svjetskog rata Međimurje je bilo pripojeno Državi SHS, što je bilo priznato mirovnim ugovorom u Trianonu (1920). Za II. svjetskog rata, u travnju 1941., okupirale su ga madžarske postrojbe, a u travnju 1945. oslobodili partizanski odredi, pa je integrirano u sastav Hrvatske. Potkraj 1992. osnovana je Međimurska županija.

Jučer navečer smo kao i većina Hrvata, još jednom sa puno veselja, nade i želje za uspjehom, pogledali organizirano u jednom lijepom vrtu, nastojanje naših Vatrenih da prođu furiju, u čemu, što svi znate, nisu uspjeli, no mediji su naravno ulovili našu poznatu ličnost u trenutcima odmora nakon prve etape druge sekcije cijelog puta i to objavili na podnevnom Dnevniku danas?!

31. dan: Dragoslavec Selo – Varaždin

Naš Maki ima neku posebnu vezu sa Varaždinom! Bio je tamo već jedan dan, pisali smo o tome, no sada u komadu od nedjelje, prvo sa nama u apartmanu kod gospođe Smilje, a od danas u vlastitom aranžmanu u Studentskom centru u Varaždinu, prekrasnom zdanju iz 2017. godine u ovom prekrasnom gradu. Bit će tamo Maki i sutra kada hoda do Grede, jer jedna simpatična Iva sa recepcije, bezrezervno nudi da nakon smjene ode po njega i dovede ga u popularni SCVZ. Vratimo se mi hodanju. Drugi dan u B1 pod sekciji donosi novih petnaestak kilometara od jučer završenog Dragoslavec Sela preko Črečana, Gornjih Hrašćana, Pušćina pa preko prekrasnog prizora koji se pruža prelaskom Mosta Bana Josipa Jelačića, preko Drave na ulasku u Varaždin!

Urbanistički razvoj Varaždina teče stoljećima. Na njegovom se tlu i danas jasno ističu tri prastare prometne crte. To su ceste čiji latinski, povijesni nazivi, svjedoče da se radi još o rimskim prometnicama koje su povezivale Petrijanec (Aqua Viva), Varaždinske Toplice (Aquae Iasae) i Ludbreg (Iovija). Između tih cesta u ranom srednjem vijeku stoji županski castrum*. Uz njega nastaje naselje koje već 1209. godine dobiva status kraljevskog i slobodnog grada.

U prvoj polovini 13. stoljeća sagrađena je u središtu grada ivanovačka crkva svetog Ivana Krstitelja. Proširena cesta uz crkvu oblikuje prvi varaždinski trg.

Već u 15. stoljeću Varaždin je zaštićen palisadama i grabištima. Na trgu je srednjovjekovna crkva svetoga Nikole. Oblikovana su predgrađa. U južnom predgrađu sagrađena je crkva svetoga Vida.

Neposredna opasnost od Turaka u 16. stoljeću uvjetuje urbanistički razvoj grada pa započinje pregradnja feudalne utvrde i izgradnja visokih zemljanih nasipa s bastionima i zidovima oko cijeloga grada. Nekadašnja srednjovjekovna tvrđava pretvorena je u suvremeni “Wasserburg”*. Obnovu su izveli talijanski graditelji iz okolice Coma pod vodstvom Domenica del Aglia, glavnog arhitekta Slavonske granice.

Kao posve novi i urbanistički posebno istaknuti sklop u 17. stoljeću nastaje Isusovački samostan i monumentalna crkva Uznesenja Marijinog. Tijekom prve polovine 18. stoljeća sagrađen je Uršulinski samostan i crkva Rođenja Isusovog te Kapucinski samostan i crkva Svetog Trojstva u zapadnom predgrađu. Izvan gradskih zidina izgrađena je crkva svetoga Florijana. U gradu i u predgrađima postoje brojne rezidencije hrvatskog plemstva, među kojima se ističu palače Drašković i Keglević.

Požar je 1776. godine uništio velik dio unutarnje varoši te bitno utjecao na kasniju izgradnju grada. Slika današnjeg središta Varaždina nastala je obnovom postojećih zdanja nakon te katastrofe.
Velika promjena urbane slike grada nastaje nakon 1807. godine kada započinje rušenje gradskih utvrda i zasipavanje nekadašnjih opkopa. Na novim prostorima nastaju tada značajne historicističke građevine, među kojima se monumentalnošću ističe zgrada varaždinskog kazališta, podignuta 1873. godine.

Ulazna kula u prostor Staroga grada, smještena uz porušeni jugoistočni grudobran, ostatak je obrambenog sustava tvrđave. Renesansna građevina s visokim kamenim dovratnikom ulaznih vratiju, pomičnim mostom i nizom prozora na katu bila je stan zapovjednika tvrđavske straže i smještaj za vojnike tijekom ratova s Turcima u 16. i 17. stoljeću.

Najvažnija i najveličanstvenija povijesna građevina grada Varaždina, spomenik hrvatske graditeljske baštine nulte kategorije, je Stari grad. U njemu je bilo sjedište feudalne uprave, vlasnički i politični razdvojeno od kraljevskog i slobodnog grada Varaždina. Tvrđava je bila kraljevsko vlasništvo i posjed brojnih feudalnih obitelji koje su u njoj stalno ili povremeno boravile; grofova Celjskih, Vitovaca, Korvina, Brandenburga i Ungnada. Ženidbom Tome Bakača Marijom Ungnad 1584. godine, došla je u posjed obitelji Erdödy čije je vlasništvo bila sve do 1925. godine. Današnja utvrda građena je od 14. do 19. stoljeća. Najstariji sačuvani vidljivi dijelovi su dvije gotičke kule građene na starijim temeljima, kasnije uklopljene u renesansni “Wasserburg”* iz 16. stoljeća.

Broj stanovnika: 46.946 (prema popisu iz 2011.) No, večeras ima zasigurno još jedan više, koji je smireno i umjerenim tempom, nakupio 520 kilometara za 31 dan i ide sutra dalje, naravno bez zaustavljanja i dana odmora, jer to je njegov stil, i njegov nemirni unutarnji duh mu ne dozvoljava da negdje zastane (možda u Samoboru?)

Na kraju, jučer smo časkom riješili situaciju Ivanec, zahvaljujući prijateljima sa početka priče, no, ako netko želi hodati uz Makija, nudi se zanimljiva dionica od Donje Stubice, preko PD Puntijarka, vrha Sljeme, PD Glavica pa preko Podsuseda do Samobora, u tri dana, od ponedjeljka 5.7. ujutro kada je pokret u Donjoj Stubici do srijede 7.7. kada se očekuje dolazak u Samobor. Radi se o pedesetak kilometara sa oko 1000 metara uspona/silaska. Spavanje vjerojatno u PD Puntijarka i PD Glavica, ili šator(i). Dobro došli dobrovoljci, javite se privatno Makiju ili meni.

ZO