34. dan, petak: Ivanec – Belec

Napisali smo prošli puta da je plan prijeći sa sjeverne na južnu stranu Ivanščice (ima i drugačijih inačica imena ove planine, ali ovo je najtočnije) iz Ivanca, gdje je Maki odsjeo kod Martine u kleti u mjestu Kaniža, do Gornje Selnice, na strani grada u kojem obitava naš Dean, Vitez od Zlatara. Vodili smo jučer zanimljivu diskusiju u malom krugu velikih Makijevih ljudi, gdje su granice Hrvatskog zagorja, te kako se isto dijeli nekako. Bilo je zanimljivih teza, no evo što je službeno:

Hrvatsko zagorje je kulturno-povijesna hrvatska regija i zasebna prirodno-zemljopisna cjelina u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Od Zagreba je odvojeno Medvednicom, odakle mu i naziv – „za gorom“. To je pretežno brežuljkast kraj između Medvednice, Kalnika, rijeke Drave, Sutle i Save čijim se središnjim dijelom, u smjeru zapad-istok, pruža gorski niz Maceljska gora – Strahinjščica – Ivanščica – Varaždinsko topličko gorje koji dijeli Zagorje na dva dijela – sjeverno i južno. Sjeverni dio Zagorja obuhvaća Varaždinsku županiju, a južni Krapinsko-zagorsku županiju.

Vratimo se mi na Makijev uspon na najvišu planinu Hrvatskog zagorja. Uživao je u dobro obilježenoj planinarskoj stazi sa sjeverne strane uspona. definitivno je potpuno drugo shvaćanje i poštivanje ove planine u gore spomenutom sjevernom i južnom dijelu Zagorja. Po onome što je Maki vidio sjevernjaci više cijene i koriste blagodati planinarenja. Možda je to samo subjektivno, no imaju čak i ukrase na putu do vrha.

Svi planinari i izletnici koji se za uspon do vrha Ivančice odluče trasom od Žganog vina preko Mrzljaka, grobeka i Črnih mlaka, na svom će se pohodu susresti s neobičnim čuvarima staze. Najprije će ih na predjelu između Mrzljaka i grobeka dočekati ogromni bumbar. Malo dalje, prema Črnim mlakama, srest će povelikog puža s kućicom koji je „krenuo“ nizbrdo, a tu negdje će se, oči u oči, susresti i s neraspoloženom sovom. A na kraju, kod gornjih Črnih mlaka, kao što i priliči svakoj mlaki, dočekat će ih povelika – žaba.

Cijela ova nesvakidašnja planinarska fauna stilizirana je u panjevima zatečenim na licu mjesta i rad je ivanečkih umjetnika Darija Horbeca (kiparenje motorom pilom!) i Duška Prašnjaka, koji su skulpture postavili želeći razveseliti posjetitelje i Ivančicu obogatiti novom turističkom atrakcijom.

Obojica su članovi HPD-a Ivančica i ovo je njihov prilog svom društvu i svojoj planini. Kako najavljuju, ovo je tek početak, pa se samo možemo nadati da će nas na stazi uskoro dočekati još koji zanimljiv stanovnik Ivančice.

Ivanščica je najviša planina Hrvatskog zagorja. Sjeverna padina koja se spušta u dolinu rijeke Bednje ima izrazito planinsko obilježje, strma je i slabo razgranata. Ivanščica je duga oko 30 km i široka do 9 km. Pruža se u smjeru istok-zapad i pravi je tip ulančane planine s najvišim vrhom na 1060 metara. Planinski pojas iznad 300 metara visine pokriven je pretežno bukovom šumom. U nižim dijelovima ostaci su prvobitnih šuma hrasta kitanjaka i običnog graba. Unatoč pitomom izgledu, u planini ima velikih strmina, pa i golih stijena.

Alpske značajke imaju kameniti greben Legesičine, stijene ispod Beliga i strma hridina s ruševinama Belec-grada na vrhu. Vrh Ivanščice nalazi se na 1060 metara nadmorske visine. Uz Planinarski dom “Pasarićeva kuća”, na vrhu Ivanščice nalaze se i dva vidikovca. S manjeg vidikovca “Stričevo” pruža se pogled prema Ivancu, Varaždinu i Međimurju.

Na najvišoj koti sagrađen je vidikovac „Piramida“, visoka 10 metara. Vidikovac je bez premca po vidiku zbog središnjeg položaja u Zagorju. Sagrađen je od željeza na betonskim temeljima. Okoliš planinarskih objekata je uređen, a postavljene su drvene klupe i stolovi. Planinarski dom Pasarićeva kuća lijepa je zidana prizemnica s dvije blagovaonice, kuhinjom, smočnicom i predsobljem. U potkrovlju su dvije spavaonice. Ima grijanje u svim sobama, struju i pitku vodu. Dom je nazvan po predsjedniku HPD-a prof. Josipu Pasariću. Nasuprot domu je depandansa koja služi kao spremište, sanitarni čvor i prostorija za potrebe HPD-a Ivančica.

Nije se Maki baš oduševio uslugom u spomenutom domu, naviknut na odličan servis koji imamo na našem domaćem bregu na Japetiću, gdje je normalno da u podne u petak dobijete sve što možete poželjeti. Ovdje je tek nekako dobio piće za osvježenje, a hrana je bila predviđena tek iza 15 sati. Srećom bilo je nešto ljudi, jedna nemirna trkačica i jedan avanturista Robert, koji je inzistirao pomoći našem hodaču, jer je bilo problema sa rutom za spust koju nam je sugerirao Komoot, ne znajući da južne staze za uspon/spust nisu baš raskrčene i prohodne. Srećom, spomenuta trkačica traila, kojoj nije upamtio ime i začudo, nije se niti fotografirao sa njom, koristila je istu aplikaciju i uputila ga na spust preko starog grada Belec i mjesta Belec, koje je ionako bilo na našoj ruti poslije Gornje Selnice.

Belecgrad se prvi put spominje godine 1334. kada iz gospodstva Fridrika Celjskog prelazi u posjed Petra Gisinga. Obitelj Gisinig gospodarila je Belecgradom sve do godine 1339., kada je postao kraljevskim posjedom. Nakon kralja, utvrdom je vladala obitelj Celjski (od 1399.), Katarine Branković (od 1456) obitelj Vitovec (od 1457.), Jakob Székely (od približno 1489.), Ivaniš Korvina (od 1494.), Beatrica Frankapan (od 1504.), Juraj Brandenburški iz kuće Hohenzollern (od 1509.), obitelj Gyulay (nakon 1514.), obitelj Turóczy (od 1567.), Sigismund Keglević (od 1634.), Tomo i Aleksandar Mikulić Brokunovečki (od 1635.), kraljevska blagajna Habsburške Monarhije (od 1657.), Juraj II. iunior Erdődy (od 1657.), Elizabeta Keglević rođ. Erdődy (od 1674.), Ana Barbara Auersperg (prije 1706), Adam Benedikt Rattkay (od 1706.) i Franjo Matačić (od 1720.). Za vladavine Rattkaya ili Matačića Belečka je utvrda napuštena, a središtem posjeda postaje obližnji dvorac u Selnici.

Ostaci utvrde nalaze se približno 3.5 km sjeverno od današnjeg mjesta Belca, na zaravanku s triju strana strmog brda, na apsolutnoj visini od 540 m. Utvrda je u tlocrtu nepravilan trapez dugačak približno 60, a širok 21 m. U sjevernome dijelu utvrde nalaze se ostaci dvokatne palače. Između nje i južnog obrambenog zida nalaze se ostaci gospodarskih građevina, koji se stražnjom stranom naslanjaju na zapadni i istočni obrambeni zid.

U mjestu Belec je po dogovoru Makija sačekao naš Vitez iz Zlatara (aka Dean Popek) i odveo ga na zasluženi odmor u svoje dvore u Južnoj ulici. Bilo je to neplaniranih 16 kilometara za petak, nakon mučnog spuštanja kroz sparinu u šumi kojoj nije bilo kraja, sa teškim teretom na leđima koji ne olakšava spust, naprežući koljena.

35. dan, subota: Belec – Zlatar (Lovrečan)

U subotnje jutro, imao je Maki društvo na etapi završnog spusta sa zagorske planine, misleći kako je za barem dva dana završio sa usponima. No, s obzirom da mu se u hodanju pridružio njegov domaćin Dean, poznavatelj zlatarskog kraja, odmah iza Gornje Batine, poveo ga je sporednom cestom kroz vinograde, obećavajući predivne vidike, mirniji krajolik glede prometa i nadasve kraći put do cilja subotnje dionice. Kakva je to samo bila navlakuša?! Naime, i mi smo, s obzirom da se planiralo okupljanje cijelog logističkog štaba u vitezovim dvorima za popodne, došli do istih, ostavili našeg crosshighlendera i uputili se na kraću rutu zlatarskim krajem sa intencijom da ih sustignemo negdje kroz spomenute vinograde.

Kada skrenete u Gornjoj Batini, na jednom desnom zavoju glavne ceste prema Zlataru, lijevo među vikendice i kuće, odmah kreće uspon! I to kakav, na djelove i dobrih 10-11%. I ne prestaje! Iza svakog zavoja ima još, sve do nekih 300 metara n/m kada se lagano izravnama, ili nažalost kreće nizbrdo, no jasno je da odmah iza nekoliko zavoja slijedi nova, nenadana uzbrdica sa sličnim postotkom uspona. Eto, tako je Maki “uživao” u skraćenoj stazi, tegleći svoj ruksak- uzbrdo i uživajući u vidicima.

U jednom trenutku, poslao sam Dejanu poruku da vidim koja im je lokacija, i slijedio je odgovor sa slikom, otprilike 1,5 km od vitezovih južnih dvora. Mi smo bili na nekih 7,5 km u tom trenutku pa je procjena bila da bismo mogli doći u slično vrijeme do cilja. No oni su već nakon nekoliko stotina metara stali pozdraviti Dejanove poznanike koji kampiraju na bregu u uređenom kamperu i parceli kojom slobodno trčkara prekrasan irski seter. Radilo se o glazbeniku, članu nekada vrlo popularnih Lordova, Vladi Kušecu Kmici i njegovoj partnerici Nizozemki Betty. Uživaju u zasluženoj mirovini na sunčanom bregu.

Samo nekoliko kleti dalje, sreli su domaćicu Zdenku, koja je u desetminutnom razgovoru sa Makijem na tečnom zagorskom dijalektu (jednom od nekoliko u ovoj nevelikoj regiji) opisala što radi, i objasnila mu kako se koristi vinjak, stari alat za baš sve u vrtu i oko kuće, sa kojim je “zavitlala” nekoliko puta blizu Makija, no svi sudionici na prikazanoj fotografiji su ostali neozlijeđeni.

Sreli smo mi naš trkački dvojac, ne u ovoj prilici, ali inače, kako polako šetkaju hrbtom, sada već nedaleko vitezovih dvora, od kojih ih je dijelila samo još jedna šuma, kroz koju su namjeravali proći, dok smo mi, nakon što smo ih sustigli, otišli okolnom cestom prema Zlatar Bistrici, gdje se točno na granici dva mjesta nalazi lijevo skretanje do kućice na kraju ulice u miru luga i prekrasno pokošenog okolnog polja, u kojoj obitava naš vrijedni domaćin. Potrudio se nabaviti sve potrebno za roštilj, uključujući i potpuno novi roštilj, koji je “krstio” spremajući dovoljne količine mesa nakon naših aktivnosti, a i svih potrebnih tekućina za pridošle Zvonimira M., našeg umjetničkog direktora, Smokera, našeg pilota helikoptera, koji nadzire napredovanje Makija iz zraka, te nas dvoje, moju suprugu Tatjanu i mene, koji ga gotovo svaki tjedan barem jednom “slučajno” sretnemo na nekoj dionici i stalno pružamo svu logističku pomoć iz baze u Samoboru.

U trenutcima dok pišem ove retke, naš Maki, nakon što ga je jutros Vitez od Zlatara ostavio u Lovrečanu, vjerojatno grabi preko Bedekovčine, kroz lijepo uređena jezera, pa preko nove runde kleti i vikendica (i uspona – provjereno) do Donje Stubice, gdje ću ga opet pokupiti i odvesti na noćenje na tajnu lokaciju, da bi se vratio tamo u ponedjeljak ujutro i pregazio pola Medvednice u dva dana, nešto drugačijom rutom nego što smo planirali, jer nažalost, zbog situacije sa Covidom, mnogi planinarskih domovi, kojih ima desetak po zagrebačkom bregu, ne pružaju uslugu noćenja. No, našao je mjesto za spavanje u PD Runolist, o čemu ćemo pisati sljedećih dana, do planinanog dolaska u Samobor kasno popodne u srijedu.

ZO