Gorski kotar je regija koja povezuje kontinentalnu i mediteransku Hrvatsku. Krenete li iz Hrvatskog primorja u unutrašnjost Hrvatske ili obrnuto, nalazite se u regiji koja Vam pruža mnoge mogućnosti za ugodan odmor, obilazak bogate kulturne baštine i prirodnih atrakcija te sudjelovanje u zanimljivim manifestacijama.

Vrlo blizu mora, ovo je regija koja Vam u svako doba godine omogućuje mir te ljeti pruža ugodnu svježinu, a zimi Vas ugošćuje u snježnoj idili kakvu pamtite samo sa starih razglednica. U svako pak doba godine tu ćete osjetiti adrenalin aktivnog odmora i uživati u bogatom goranskom stolu na kojem su za Vas pripremljeni gastronomski specijaliteti od plodova gorja i divljači.

Tražite li gotovo meditativni mir ili pak aktivan odmor, nezaboravnu pustolovinu ili pak ugodne zimske večeri uz kamin, tu ste na pravom mjestu. Središte regije je grad Delnice, a od većih mjesta izdvajaju se još i Mrkopalj, Čabar, Fužine, Lič, Ravna Gora, Skrad, Vrbovsko i Brod Moravice. Upravo u srcu zelenih pluća Kvarnera nalazi se Maki i bit će u tom području sljedećih nekoliko dana.

45. dan, utorak: Gornje Stative – Bosanci

Dugačkom dionicom od dvadesetak kilometara, jučer je Maki redom išao kroz Donje, Srednje i Gornje Prilišće, Vukovu Goricu da bi stigao u Bosance, mjesto na staroj ruti dobrih restorana sa janjetinom, do kojih još uvijek možete samo malim izlaskom sa auto-ceste, ili direktnim prolaskom starom cestom.

Izgradnja autocesta je definitivno jedan od najvećih građevinskih poduhvata neovisne Republike Hrvatske i kao takav će zasigurno ući u povijest. Od ljeta 2000. godine, dužina autocesta u Hrvatskoj se učetvorostručila. Trenutno, mreža autocesta i poluautocesta s naplatom iznosi ukupno 1.307 km.

Prometnice su oduvijek predstavljale povezanost, život i razvitak. Jedan od graditelja starih cestovnih prometnica kroz prostor Gorske Hrvatske izjavio je: „Približite ljude i učinit ćete ih radinima i vještima. Odijelite ih, povratit ćete ih u divljaštvo do te mjere da neće imati ni pojma o napretku.”

Nekada su i prašnjave, neasfaltirane ceste predstavljale moderne prometnice, a prve takve moderne prometnice, velikog povijesnog i gospodarskog značaja bile su ceste koje su početkom 18. i 19. stoljeća izgrađene na prostoru Gorske Hrvatske. Te ceste povezale su Podunavlje i Primorje.

Karlovac je u to vrijeme predstavljao krajnju točku do koje se moglo uzvodno ploviti rijekom Kupom iz smjera Siska. Tadašnja vlast i veliki poduzetnici su plovnim rijekama Dunavom, Savom i Kupom sve do Karlovca mogli na jeftin način prevoziti trgovačku robu. Cilj je bio proširiti trgovinu na najjeftiniji mogući način – povezati jeftine oblike prijevoza: riječni i pomorski.

Rijeka je strateški idealno mjesto za luku – mali grad gdje se Sredozemno more najdublje uvuklo u europsko kopno i približilo Srednjoj Europi. Da bi se iskoristio povoljan položaj Rijeke, trebalo ju je povezati s potencijalnim zaleđem (Srednjom Europom), odnosno s prvim jačim prometnim pravcima koji su vodili u značajnije centre Austrougarske monarhije, t.j. s Karlovcom.

U Hrvatskoj postoji 27 cesta koje kriju svoj veliki gospodarski, povijesni i kulturni značaj za Hrvatsku i ovaj dio Europe, a danas više nemaju nekadašnju komunikacijsku važnost. Ipak, te ceste su danas turistički vrlo zanimljive, budući da su prometno rasterećene i u najvećem dijelu prolaze kroz prostore iznimno sačuvanog okoliša i nesvakidašnjih prirodnih ljepota. Od spoemnutih 27 cesti, tri su iznimno značajne u povezivanju Podunavlja s Primorjem: Karolina, Jozefina i Lujzijana. Ovim trima vrijedi dodati Rudolfinu i Terezijanu.

Početku gradnje Lujzijane (Lujzinska cesta; Ludovicejska cesta; Napoleonska cesta) prethodi pokušaj projekta gradnje kanala kojim bi se spojile rijeke Kupa i Dobra, odnosno riječni put od Karlovca do Broda na Kupi, iz kojeg je prema moru trebala dalje voditi cesta.

Projekt je propao, ispostavilo se da bi troškovi bili golemi, pa se od njega odustalo krajem 18. stoljeća. Za izgradnju kanala utrošeno je oko 500.000 forinti, ali je ubrzo postalo jasno da je to promašena investicija. S ostatkom kapitala od 300.000 forinti počelo se ozbiljno raditi na gradnji nove ceste od Karlovca do Rijeke, a na kraju je cijena gradnje Lujzijane premašila svotu od 1,5 milijuna forinti. Inicijativu za početak gradnje predvodio je zagrebački biskup, karlovčanin Maksimilijan Vrhovec. Osnovano je dioničarsko društvo u čijem su članstvu bili najpoznatije kneževske i grofovske austrougarske obitelji tog doba.

Austrougarska je odobrila pravo na gradnju ceste i pravo na ubiranje vozarine na rok od 50 godina po gotovo identičnom sustavu kakvog danas ima državna tvrtka Autocesta Rijeka-Zagreb. Gradnja je počela 1803. godine, prvo u Rijeci, odakle se krenulo prema Jelenju, Lokvama, Delnicama, Skradu, Vrbovskom i Severinu na Kupi. Šest godina kasnije preostalo je izgraditi samo oko 15 kilometara ceste između Karlovca i Netretića.

Riječ je bila o jednoj od najmodernijih prometnica tog doba u Europi, širokoj ukupno osam metara, zbog čega je bilo i moguće da se ta prometnica koristi gotovo punih 200 godina. Projektiranje i gradnju vodio je Filip Vukasović, oficir i inženjer, potomak drevne senjske patricijske obitelji, koji je prethodno gradio ceste Senj – Sv. Juraj i Senj – Novi Vinodolski te projektirao senjsku luku, kako bi ista po austrougarskim planovima postala glavna luka sjevernog Jadrana. Lujzijana je bila njegovo najvažnije djelo, ali ga nažalost nije uspio završiti. Poginuo je u velikom ratu protiv Napoleona od teške rane zadobivene u bitci kod Aspena 1809. godine.

Francuzi (kapetan Charpentier) su preuzeli gradnju i 1811. godine završili posljednju dionicu Netretić – Karlovac, nakon čega je Napoleon cestu nazvao Lujzinskom po svojoj tadašnjoj (drugoj po redu) suprizi Mariji Lujzi, kćeri austrijskog cara Franje I.

Po izgradnji Lujzijane započeo je jači razvoj Delnica, ali i drugih naselja uz tu cestu (Severina na Kupi i Lukovdola prvenstveno). Ali, promet po Lujzijani bio je tada manji od očekivanog, prihod od vozarina premali, a održavanje ceste skupo. Situacija je postala još i teža nakon što je 1873. godine izgrađena željeznička pruga od Karlovca do Rijeke. Činovništvo društva koje je izgradilo Lujzijanu tada je raspušteno, zgrade u vlasništvu prodane su u bescjenje, a upravljanje cestom preuzela je država, odnosno ugarska vlada koja je imenovala posebno povjerenstvo za taj posao.

Zanimljiva je još jedna priča na prolasku kroz tri Prilišća: Donje, Srednje i Gornje. Gledajući lijep i skladan kameni obzid oko izvora potoka, izgrađen 1899. godine, savršeno stopljen u ovaj prekrasni prirodni ambijent u dolini rijeke Kupe, zaključujemo da je nekada bio najvažniji izvor pitke vode za Prilišćane. Ovaj zid ujedno osigurava čvrsti kameni put iznad izvora. Stara slika sa sedam djevojčica koje su došle po vodu s „vuhačima” i „barilcima” – drvenim posudama za vodu, još više potvrđuje ovu misao i potiče brojna druga razmišljanja. Stariji pamte i mnoge druge izvore u ovom kraju ali najviše ih je bilo uz Kupu. Na potok su redovito dolazile i pralje rublja, osobito zimi, jer je izvorska voda bila toplija od vode u Kupi. Na potoku je uvijek netko bio, ili u blizini, pa bi pomogao „izviti” plahte i dizati „naćve” pune teškog (mokrog) rublja, koje su pralje nosile na glavi, na “svitku”.

Što li se je sve ovdje razgovaralo i dogovaralo, saznalo i obznanilo…?

Ovdje je uvijek bilo živo. Iznad potoka je kosina koja se zove Strana, to zemljište je čuvano kao zajedničko dobro svih mještana za ispašu stoke. Stoka je redovito dovođena u Brig na pojenje. Jedni se vraćali – drugi tek dolazili. Ponekad bi taj mimoilazak krava ili volova bio i opasan, jer bi se poboli.

Ljeti su u Kupu dovoženi snopovi konoplje i lana. Položeni u vodu i pritisnuti kamenom namakali bi se u vodi i kasnije sušili na travi uz Kupu. Toplu vodu je trebalo iskoristiti za pranje stoke, naročito konja, a krajem ljeta dovožene su bačve za vino: „badnji” i „škafi”, da ih voda „zapuhne”. Trebalo ih je i oprati za berbu grožđa. Napunjene vodom i opterećene kamenom bile su u vodi nekoliko dana. Ako bi voda rasla, ljudi bi po noći išli vaditi bačve iz vode da ih ne odnese. Prepričavalo se kako je nabujala voda često nosila bačve.

O veselju djece i odraslih za vrijeme ljetnih kupanja posebne su priče, a o ribolovu još posebnije. Iznad slapa je bio „čun” za prijevoz na drugu obalu. Zanimljivo je bilo dozivanje kada je čamac bio na „krivoj” strani. Ubrzo bi netko došao s čamcem po one koji žele preko vode. I još zanimljiviji način sporazumijevanja, ugovaranja čamca. Nije trebalo dugo čekati, ta veza je bila savršena. Ujedno, ovdje je bilo i mjesto gaza. Sve se znalo, gdje je koja dubina vode, gdje su sigurniji kameni, kada treba lijevo – gdje desno… A preko Kupe se išlo i jašući na konju.

Maki je odsjeo malo dalje od triju Prilišća, u velikom ugostiteljskom objektu u mjestu Bosanci, na spojnici prema auto-cesti.

46. dan, srijeda: Bosanci – Severin na Kupi

Krenuo je danas Mamki na nešto kraću dionicu istom onom cestom kojom smo toliko puta išli na najbliže more, ono u Kvarnerskom zaljevu, do izgradnje mreže auto-cesta, kojima je ova cesta marginalizirana, ali ujedno i dobila određenu ekskluzivnost. Nećete ovuda slučajno naići, ići ćete zato što tako želite, zato što želite proći polako, bez žurbe, možda svratiti i na dobru janjetinu. Jedno od legendarnih mjesta, gdje se dnevno okretalo nekoliko desetaka lijepo pečenih potomaka ovčica, zacjelo je Tihi raj u Zdihovu. I sam sam tamo stao desetcima puta kada nije bilo autoputa, a i sada namjerno zalutam. Razgovarao sam jutros sa gazdom Davorom, i ne žali se on na posao i promet, već je osnovni problem kadar. Naime, niti uz vrlo privlačna primanja koja mogu za kvalificirani kadar ići vrlo lako preko 1000 europskih novčića, ne može naći nikoga zainteresiranog za rad, bilo koje struke, jer kaže, nije teško nekoga brzo obučiti makar za pomoćne poslove uz opet pristojna primanja, no jednostavno nema zainteresiranih?!

Nastavio je Maki uz Kupu, svoju vjernu pratiteljicu, hodajući uz njen tok, desnom obalom, jer na lijevoj je već Slovenija, većim djelom trase kroz ovaj prekrasan kraj. Prošao je redom kroz Klanac, Damalj i stigao do Severina na Kupi. Nalazi se u Gorskom kotaru, u blizini grada Vrbovsko, kojem administrativno pripada. Na desnoj je obali rijeke Kupe, a obala na suprotnoj strani rijeke pripada susjednoj državi Sloveniji.

Smješten je uz državnu cestu D3 Zagreb–Rijeka i poznato je odmorište. Međutim, izgradnjom moderne autoceste Rijeka-Zagreb, izgubio je na prometnom značaju. Nedaleko od sela prolazi i slijepa željeznička pruga. Ona je prije 2. svjetskog rata djelomično izgrađena od Vrbovskog do Zdihova i trebala je biti izgrađena do Črnomelja u susjednoj Sloveniji. Zbog rata projekt je stao te nikada nije nastavljen. Mjesto ima 157 stanovnika, prema popisu iz 2001. godine. Zanimljivost ovog mjesta na Kupi je svakako stari, nažalost zapušteni dvorac i sve što ga okružuje.

Nema pouzdanih podataka kada je izgrađen  grad – kaštel Severin , ali sigurno jest da je nastao krajem 15. st. ili početkom 16. st. Prvi vlasnici grada Severina bili su Frankopani Tržački. Oporukom kneza Štefana Frankopanskog Ozaljskog iz 1572.g.vlastelinstvo severinsko prelazi u posjed sinova šurjaka Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka i njegove žene Katarine te sinova Jurja, Krste i Nikole. Nagodbom 1580.g. Severin je ustupljen Gašparu Frankopanu Tržačkom. U posjedu Frankopana ostaje sve do propasti Zrinsko-frankopanske urote 1671.g. Car Leopold darovnicom od 20. travnja 1682.g. Franji Oršiću daruje grad Severin. Dvorac Severin je više puta obnavljan, a današnji izgled dobio je 1803.g. prilikom obnove tadašnjeg vlasnika Ivana Oršića. Uz obnovu unutrašnjosti dvorca uređen je  vrt, park,  i zvjerinjak.  U posjedu grofova Oršića grad Severin ostaje do1823.g. kada je prodan plemiću Ambrozu Vranyczanyju Dobrinoviću.

Pored dvorca  nalazi se  zaštićeni spomenik parkovne arhitekture – perivoj. Perivoj  je uređen stepenasto  u nekoliko razina i zasađen je   rijetkim vrstama drveća  kao što su crvena bukva, javor, čempres koji inače ne uspijeva u goranskim šumama i božikovina. 

Među drvećem se nalazi ribnjak, a pokraj kapelice ostaci vodoskoka. Niz liticu na kojoj se nalazi dvorac uređene su staze za šetnju sve do Kupe. Perivoj je  1966.g. proglašen spomenikom  parkove arhitekture, površine je 6 ha te nadmorske visine 246 m.

Najzanimljiviji detalj uz ulaz u dvorac je vidikovac s kamenom šternom. Odatle se pruža lijep pogled na rijeku Kupu  čiji tok  vijuga uz livade i šume , a podno šumovite gorske kose Ravan preskakuje jaz u koritu na kojem se pjeni i buči probijajući se kanjonom.

I za kraj dana, sve ove priče o starom kaštelu i starim vremenima, jer to ga jako zanima, Makiju je u centru mjesta ispričao slikar Oliver, koji se bavi slikarstvom od kada su strojarstvo i ekonomija postali prestresni. Ovaj osebujan umjetnik izrađuje goblene, slika i zanima se za antikvitete, a u Severinu na Kupi je od svog rođenja.

ZO