Tragovima 100 milja Istre i Parenzane

Čekanje se uvijek isplati u životu, kada je čovjek strpljiv, obično slijedi nagrada, duševna, materijalna, financijska, kakva god, ali ako se čeka veći cilj, sa time je satisfakcija veća. Nije nas bilo u eteru tri dana, od kada smo opisali uspon i silazak sa Učke. U međuvremenu je objavljen naš 8. nastavak na Blogosferi Večernjeg lista i ima nezapamćen uspjeh do sada, a dva dana zaredom je blog Zvonka Madune bio najčitaniji. U trenutku kada ovo pišem, objava je pogledana od nedjelje u podne 2463 puta! Samo za usporedbu, to je više nego prethodne dvije objave za cijela dva tjedna. Hvala svima koji su nas posjetili i koji čitaju Makijeve priče iz tjedna u tjedan. Vratimo se na protekla tri dana, uključujući i danas. Nakon gostovanja u našem apartmanu i vožnje na i sa rute u Lupoglav i Buzet između kojih je hodao Maki u nedjelju, odhodao je između Buzeta i Zrenja u ponedjeljak, da bi danas, mimo plana, promjenio rutu na sugestiju svojih domaćina (o tome ćemo kasnije) i nije se zaputio do Marušića, već preko Oprtlja Parenzanom do Grožnjana!

57. dan, nedjelja: Lupoglav – Buzet

Dakle, u nedjelju smo ustali rano, obavili svi svoju jutarnju rutinu i uputili se dan kasnije otvorenom dionicom Istarskog ipsilona u punom profilu do Lupoglava, gdje smo Makija pokupili nakon silaska sa Učke u subotu. Radilo se o prilično monotonih 15 kilometara cestom preko Ročkog Polja prema Buzetu. Jedina mogućnost okrjepe koju je Maki iskoristio, bila je u Ročkom polju u lokalnom restoranu. Nastavio je dalje i dok smo mi odvozili svoju novu rutu usponom prema Vrhu (vratit ćemo se tom mjestu kasnije), negdje iza podneva, našli smo se u odličnom Grillu Smile u središtu ovoj srednjovječnog grada.

Buzet, zajedno s okolicom, poznatom kao Buzeština obuhvaća 165 km2 i oko 6000 stanovnika. Pod Buzeštinom se podrazumijeva područje grada Buzeta, te sva sela i zaselci Roštine, Humštine, Vrhuvštine, Račištine, Sovinjštine. Područje Buzeštine smješteno je u najsjevernijem unutrašnjem dijelu Istre, na prostoru između tri velika gradska središta: Rijeke, Trsta i Pule.

Područje je vrlo raznoliko, od 10 m do preko 1000 m nadmorske visine. Iz toga proizlaze i razlike u klimi. Dok u dolini rijeke Mirne prevladava blaga mediteranska klima, u planinskom dijelu Ćićarije vlada kontinentalna, planinska klima.

Područje Ćićarije, tzv. “KROV Istre“, sa svojim šumovitim predjelima, divnim travnjacima i pašnjacima, može pružiti ugodan odmor, osobito u ljetnim mjesecima, a ljubiteljima zimskih radosti i zimi. U dolini rijeke Mirne, uz rub Motovunske šume razvio se zdravstveni turizam u lječilištu Istarske toplice. Imajući u vidu narodnu izreku «Zdravlje je najveće bogatstvo čovjeka» Istarske Toplice pružaju sumpornu vodu, termalne i blatne kupke koje se koriste za liječenje reumatskih bolesti i endokrilnog sustava.

Nakon što smo se okrjepili, inzistirao je Maki da odemo do Starog grada Buzeta. Stari grad Buzet jedan je od poznatih srednjovjekovnih istarskih gradića. Tipičnog akropolskog tipa, okružen velebnim zidinama, Buzet se prvi put spominje prije više od 1800 godina.
Naseljen je još u prapovijesti, za vrijeme Rimljana naziva se utvrđenje Pinquentum.
U gradu se 2000. g. probudio duh starine, povijesti, duh prošlog stoljeća kroz jedinu, najveću i najmasovniju manifestaciju u Starom gradu, a to je Subotina po starinski. Na taj dan, prvu nedjelju nakon blagdana Sv. Marije Male, otvorene su stare obrtničke radionice kojih je nekada bilo najviše upravo u Buzetu. Neke od tih radionica su: stara gradska pekara, stara kovačnica – kovačija, češljarski obrt, gradska ljekarna. Upravo tog dana u Buzet se sliju mnogi obrtnici, stari zanatlije, svirači tradicionalnih instrumenata, sudionici pučkog teatra, dimnjačari, pompjeri, sladoledari, ulični zabavljači, a na tržnici možete kupiti domaće autohtone proizvode. 

I onda, nismo prohodali niti pet minuta, već je uočio dvije neuobičajeno sređene djevojke, zaintrigiralo ga je što su parkirale skoro pred gradska vrata na kojima sam ga fotografirao, kada su mu objasnile da su one iz Vokalne skupine Vetta iz Vrha i da upravo imaju snimanje za svoj novi glazbeni uradak. Tako je nastala i fotografija sa starom četvorkom i djevojkama sa Makijem. Imena nismo saznali ovaj puta. No, sasvim dovoljno za našu priču. Vratili smo se u bazu u Zgrablićima, posljednji puta sa Makijem, jer u ponedjeljak ide dalje sam prema Zrenju, ne vraća se kod nas.

58. dan, ponedjeljak: Buzet – Zrenj

Početak tjedna, početak nove dionice, rano, još ranije ustajanje (6:15) da bismo do 8:00 bili u Buzetu da Maki krene što ranije, dok nije upeklo sunce, ili u ovom slučaju ne padne kiša. NIje bilo gužve na cesti i stigli smo nekoliko minuta prije 8. Otišli smo podno starog grada, na koji se ovoga puta nismo penjali i rastali se našim gostom u protekla tri dana. Krenuo je put mjesta koje je jedno od najviših naseljenih mjesta u Istri, barem je takav osjećaj imao Maki penjući se stalno prema tamo, i što je njemu uvijek loše, bez nekih bertija po putu i bez mogućnosti okrjepe.

Kako god, stigao je do crkve, sa kojom imamo dobru priču, no prvo koja riječ o Zrenju.

Desetak kilometara od Oprtlja, cestom prema sjeveroistoku stiže se u mjesto Zrenj. Prema nekim povijesnim izvorima Zrenj je rodno mjesto sv. Jeronima (347-420 god.), sveca i prevoditelja Biblije na latinski, po kojemu je i jedna crkva u Zrenju dobila naziv. U samom središtu Zrenja nalazi se crkva sv. Jurja s zvonikom, sa kojeg se vidi veći dio središnje Istre. Uz cestu prema Zrenju, točno u selu Jakusi nalazi se crkva sv. Antuna Padovanskog.

Područje je bogato florom i faunom i vrlo je pogodno za lov. Nalazimo tu i manje izvore pitke vode «Mali Zahej», «Veliki Zahej» i «Bič» koji su nekad bili osnovni izvor pitke vode za lokalno stanovništvo. U Zrenju i obližnjim zaseocima se u agroturističkim objektima  može uživati u domaćoj hrani i ugodnom smještaju i prirodnim ljepotama toga kraja.

U Zrenju se svake godine u kolovozu održava Međunarodni susret harmonikaša gdje nastupaju harmonikaši iz Italije, Slovenije i Hrvatske.

I upravo pred spomenutom crkvom, nazvao je Maki svojeg prijatelja Olivera (Oliver Gmitrović), direktora uspješne tvrtke Fost tape, koja je specijalizirana je za proizvodnju i distribuciju samoljepljivih traka s posebnim naglaskom na obostrano-ljepljive trake, specijalne, zaštitne, trake za pakiranje, te uredske trake. U prodajnom asortimanu nude i stretch foliju i trake za pakiranje s tiskom. Oliver je sredio Makiju da se nađe sa jako zanimljivom osobom, koji se pokazao kao jedan od Makijevih odličnih domaćina sljedeća dva dana, dakle i danas (i sutra). To je Aleksander Krt, za prijatelje Sandro. Sandro se odmah javio i pitao Makija što treba, a on je sjedio bespomoćno i žedno pred crkvom Sv. Jurja i molio za pivu! Sandro je rekao biti tamo za najkasnije pola sata. No, za dosta kraće vrijeme, niz cestu je Maki ugledao čovjeka koji se približava prema njemu i crkvi. Kako je prilazio, vidio je da čovjek ima nešto u rukama…to nešto su bile dvije pive! Nije bila fatamorgana, Sandro je poslao prijatelja da spasi Makija dok on ne dođe. Koja scena! Kakav čovjek! Zamislite!

Sandro i Maki

A tko je Sandro, odnosno Aleksander Krt? Čovjek od formata i iskustva zasigurno! Oprtaljska općina u 28. je godišnjici od osnivanja, a toliko je na njenom čelu bio i Aleksander Krt koji sa sedam mandata zauzima prvo mjesto liste načelničkih (i gradonačelničkih) rekordera u Istri. Oprtaljska općina na čijih 63 četvorna kilometra živi 850 stanovnika, kroz poticaje za stambenu izgradnju, jednokratnu naknadu za novorođenčad koja po djetetu iznosi 500 eura, ulaganja u predškolski odgoj i školstvo i stvaranje boljih uvjeta za život, pokušava zadržati mlade u rodnom kraju. Širi se i zona poticane stambene gradnje Kavi gdje će uskoro biti na raspolaganju još dvije nove parcele. S najdugovječnijim (bivšim) načelnikom u Istri, uputio se Maki upravo u spomenuto malo selo Kavi.

Našao je Sandro tamo spavanje za Makija, u seoskom gospodarstvu sa apartmanima kod vrijedne domaćice, umirovljene prosvjetne radnice i odlične pjesnikinje Nadije Disiot i njenog supruga Ede.

Gospođa Nadija je inače iz sela Opatija, a radni vijek je provela u Vrhu, mjestu iz kojeg su one raspjevane djevojke sa starog grada u Buzetu, a možda im je i predavala, gotovo sigurno. U Gradskoj knjižnici Umag, u srijedu 23. ožujka 2016. godine, predstavljena je zbirka pjesama Nadije Disiot iz Opatije, sela na granici između Bujštine i Buzeštine. Knjiga pjesama pod naslovom “Valiža mojeh rikorde” izašla je 2015. godine u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Bujama. Ova zbirka sastoji se od četiri ciklusa pjesama pisanih na čakavsko-kajkavskom dijalektu autoričinog rodnog sela: “Somo vreme pasiva”, “Jode i vižonce”, “Ja son na mojen”, “Da mi je vreme tornat”. 

U razgovoru sa vrlo ugodnom sugovornicom saznao sam da je baš ovoga četvrtka u kostelu Pietra Peloza promocija nove knjige “Reka života teče, teče”. Ovoga puta nisu pjesme već razgovori u četiri cjeline, na čakavsko-kajkavskom dijalektu: razgovori sa majkom, zatim sa ocem, nešto što je sama željela reći i ispričati, dok u posljednjoj cjelini govori o tome da na mladima svijet ostaje.

Tako je u ugodnim razgovorima i uz odličnu domaću hranu koju je domaćica pripremila, Maki završio svoj dan. U tim razgovorima su mu savjetovali, a što je on i prihvatio, doduše bez obavijesti logistici, da promjeni svoju trasu do Savudrije kako bi bila atraktivnija. Tako da danas nije išao prema Marušićima, kao što smo planirali, već južnije prema Oprtlju, zatim Antoncima i Grožnjanu, velikim dijelom Parenzanom.

59. dan, utorak: Zrenj – Grožnjan

Rano ujutro, ustavši u seoskom gospodarstvu gospođe Nadije i supruga joj Ede, uputio se Maki prema Oprtlju, sjedištu općine kojom je Sandro toliko dugo i uspješno rukovodio.

Oprtalj je slikoviti gradić u sjeverozapadnoj Istri. Smjestio se na zaravan vrh brijega nad Mirnom nasuprot Motovunu. Odavdje, vidi se čitava Istra od Učke do Trsta i njezine zapadne obale. Krasi ga blaga mediteranska klima, sunčane padine brežuljaka i očaravajuće zelenilo.

Ovdje je priroda s posebnim nadahnućem ispisala koreografiju jednog od najrazigranijih poglavlja istarskog krajolika koji na svakom koraku odiše posebnim šarmom i ljepotom življenja. Ovo mjestašce, sazdano po mjeri običnoga čovjeka s jednom kamenom palačom i crkvom sa zvonikom oko kojih se svijaju redovi tihih kamenih uličica, svojom se punokrvnom pripadnošću Mediteranu uznosi još od davnih vremena. Spominje se još 1102.g. kao urbano boravište feudalnih gospodara i zanatlija…

A onda je Maki krenuo putem jedne bivše željezničke trase.

Sjeverozapadna Istra poznata je po brojnim znamenitostima: uređenim plažama Poreča i Umaga, slavnoj Eufrazijevoj bazilici i savudrijskom svjetioniku, jami Baredine i zvjezdarnici u Višnjanu, dražesnim srednjovjekovnim gradićima koji krase brežuljke istarske unutrašnjosti, kao i fantastičnom istarskom vinu, maslinovom ulju i tartufima.

Međutim, u novije vrijeme, pažnju putnika, izletnika, turista i avanturista sve više privlači tanka, vijugava nit koja povezuje sve te znamenitosti – Parenzana.

Bila je to uskotračna željeznica koja je od 1902. do 1935. godine prometovala sjeverozapadnom Istrom, povezujući luke Trst i Poreč s mjestima u unutrašnjosti poluotoka. U svega 33 godine prometovanja, značajno je pridonijela gospodarskom napretku tog dijela Istre, prevozeći vino i maslinovo ulje Bujštine i Motovunštine, sol iz solana Pirana i Sečovlja, istarski kamen, vapno, ugljen i drvo, razne poljoprivredne proizvode i, naravno, putnike.

Na svom 123 km dugom putu, malena je željeznica povezivala 33 istarska mjesta od Trsta do Poreča, tako da bi u današnje vrijeme prolazila teritorijem triju država: Italije, Slovenije i Hrvatske. 

Iako je relativno kratko prometovala, malena je željeznica  ostavila neizbrisiv trag u cijelome kraju. Kameni lukovi njenih vijadukata nastavili su premošćivati kanjone šumnih rječica, a tamni otvori tunela kao da su zauvijek urasli u šumovite bokove strmih obronaka. Uz trasu su ostali razbacani karakteristični međaši i miljokazi s oznakom kilometara udaljenosti od Trsta i kraticom TPC (Trieste- Parenzo-Canfanaro) koja ukazuje na težnje graditelja da produže prugu od Poreča sve do Kanfanara, gdje bi se spojila s važnom prugom za Pulu. I ljudi su nastavili živjeti s Parenzanom: u većini staničnih zgrada ostale su stanovati obitelji namještenika željeznice, a s vremenom su se uselili  i drugi stanari. Neki dijelovi trase nastavili su se koristiti kao lokalni kolni putovi, a u hladovitim tunelima poduzetni su mještani našli idealne uvjete za uzgoj gljiva. 

Vijugajući tako trasom male željeznice, stigao je Maki do još jednog živopisnog gradića, do Grožnjana. Na samo dvadesetak minuta od Umaga, smjestio se srednjovjekovni gradić Grožnjan-grad umjetnika i glazbe. Brežuljak okružen tarasama maslinika i vinograda zapravo je pješčaničko uzvišenje nastalo usijecanjem tla što su ga prouzročila dva potoka: Kanistran i Pistion. Iz Grožnjana se pruža pogled na dvadesetak okolnih istarskih mjesta, na dolinu Mirne ali i na more od Novigrada do Umaga. Zbijene kučice i kaštel ukazuju na njegovu srednjovjekovnu prošlost a gotovo svaki ulaz čuva neku svoju priču o drevnoj Graeciniani.

Najuzbudljivije je u Grožnjanu početkom svibnja kada se, inače pomalo uspavani gradić, pretvara u bučnu pozornicu kojom prešetavaju glumci, glazbenici, slikari, kipari i zaljubljenici u umjetnost. Grožnjan ljeti diše i i živi za glazbu, labirintom njegovih ulica šire se zvuci jazza i klasike, gitara i glasovira, violina i violončela, djece i odraslih. Njegov umjetnički procvat počeo je 1965. godine kad su u prazne kuće koje su napustili Talijani nakon II. Svjetskog rata uselili umjetnici iz svih krajeva svijeta.

Zahvaljujući tom pomalo “hipi” projektu, u Grožnjanu je danas dvadesetak galerija i studija a među domaćima i turistima postao je poznat kao “grad umjetnika”. Nađe su tu vrijednih umjetnina, od divnog starog namještaja do djela mladih slikara. Vrata svih galerija gotovo da su otvorena non- stop. Umjetnici, vlasnici i turisti, svi zajedno sjede na kamenim klupicama ili na ulici i uz dobru domaću rakiju raspravljaju o nekom drugom svijetu. Svijetu u kojem se život čini jednostavan, lepršav i smiren kao u nekoj utopijskoj priči o gradu u kojem dok svira glazba svi plesnim korakom i s osmijehom na licu uživaju u izlasku i zalasku sunca.

Upravo večeras u Grožnjanu, na najstarijem Jazz festivalu u lijepoj našoj, pod nazivom Jazz is back! BP (posvećeno osnivaču Bošku Petroviću) završnim koncertom festivala dominirat će naša velika glazbena diva Josipa Lisac.

A u Grožnjanu je Maki sreo i kćerku svog domaćina Sandra, Antonellu, koja radi u Hotelu Artegnana.

A malo kasnije upoznao je kako on kaže neke strankinje, ali jedna je bila i naša Hrvatica, koja živi u Vermontu, i nevjerojatno, no nije pitao ili upamtio njeno ime.

Eto, toliko za ova tri dana, a već sutra, iskreno se nadam, ići će Maki prema Kanegri, malom mjestu na obali Savudrijske vale/Piranskog zaljeva, gdje bi se nakon 20 kilometara hodanja, između ostalih mjesta i pored Buja, trebao smjestiti u kampu Kanegra, koji je jedini naturistički kamp s 4 zvjezdice u blizini Umaga. Vidjet ćemo…

ZO

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s