Prije dva dana smo se oprostili sa Makijem u Bašaniji, gledajući grue kako stoje prkosno iznad valova, jednako prkosno kako se Maki odvažio zagristi u drugu polovinu svojeg puta, bez predaha, bez premišljanja, samo je krenuo dalje. Za početak prvih 243 kilometra, kroz relativno pitome i privlačne krajolike Istre i Kvarnera prema većim izazovima, poput Sjevernog Velebita. Plan smo razradili, sve dogovorili, no…Maki je krenuo instiktivno i jako, i jučer je umjesto u Lovrečici završio skroz u Novigradu, barem 6-7 kilometara predaleko…no, to je njegov put i ide kako se osjeća, a očito se osjećao jako dobro.

62. dan, petak: Savudrija – Novigrad

Nastavimo se malo na gornji uvod, naime, rastali smo se malo iza podneva, obavio je Maki neke telefonske pozive čekajući našeg logističara za smještaj Nikolu, koji je poslom bio u Istri. U međuvremenu se Maki čuo opet sa Oliverom, koji ima mnogo poslovnih veza u Istri i dogovoreno je noćenje u Umagu, u koji se zapravo trebao uputiti tek u petak, a ovdje govorimo o noćenju sa četvrtka na petak. Ne može Maki birati, i našao se u Umagu dan ranije od hodanja. Odvezao ga je Nikola koji je došao u međuvremenu. Od tuda i neke večernje scene iz Umaga.

Ipak, rano ujutro u petak, već oko 6 sati, a tako rani polozak je vjerojatno i inspirirao našeg hodača da produži dosta dalje od plana, krenuo je sa izlaza iz Savudrije prema Umagu, gdje je stigao već prije 9 sati sati. Umag je grad na zapadnoj obali Istre, udaljen 10 km od slovenske granice. U Umagu vlada mediteranska klima, a kroz 45 km obale i zanimljivog zaleđa sintetizira posebitosti čitave regije te daje najbolji uvod u jedan drugačiji doživljaj Mediterana. Umag broji oko 15.700 stanovnika. Popularno je turističko mjesto, prvenstveno zahvaljujući prirodnim ljepotama i zemljopisnom položaju. Destinacija obiluje visokokvalitetnim smještajnim objektima, a kristalno čisto more pogodno je za kupanje od svibnja do listopada. Umag je proglašen i Europskim gradom sporta te je tradicionalno domaćin mnogih sportskih manifestacija na svjetskoj razini, od kojih svakako valja izdvojiti teniski turnir ATP Croatia Open, koji je održan prije dva tjedna.

Počeci ljudskog naseljavanja na prostoru Umaga sežu daleko u prošlost. Rimska ekspanzija nije mimoišla ni ove krajeve, a vladavina Rima donijela je prosperitet i mir tijekom nekoliko stoljeća.

Mir i stabilnost poremetili su prodori takozvanih barbarskih naroda. Na prijelazu iz IV. u V. stoljeće na prostoru posrnulog carstva nastaju crkvene zajednice koje će polako preuzimati i svjetovnu moć. Kontinuitet života na ovim prostorima nastavlja se, a na antičkim temeljima nastaje Humagum/Umag.

Dolaskom Langobarda, a kasnije i franačke države, na našem se prostoru uspostavlja novi gospodarski i politički sustav – feudalizam, temeljen na dodjeli zemljoposjeda plemstvu ili crkvi. Takav ustroj nailazi na svojevrsni otpor te gradovi gube na značaju. Umag i Sipar, kao dva veća i povijesno zabilježena naselja, dijele sudbinu ostalih istarskih gradova i naselja, poglavito nakon silovitog uzleta nove sile: Venecije.

Venecija širi svoj utjecaj, a njenom utjecaju pridonosi i to što glavni trgovački pravac prolazi tim gradom. Za Umag i okolicu ove su činjenice pogubne. Počinje razdoblje pljački i razaranja. Umag traži zaštitu Venecije te u XIII. stoljeću ulazi u njen sastav, gdje ostaje sve do njene propasti, 1797. godine. Krajem mletačke vladavine, Umag ulazi u sastav Napoleonovih Ilirskih provincija.

Smirivanjem prilika u Europi, XIX. stoljeće i austrijska dominacija donijele su niz novina na području Umaga. Glavna gospodarska grana, poljoprivreda, počela je igrati veću ulogu, a dovršava se niz infrastrukturnih projekata poput svjetionika i lukobran.

Razvoj grada naprasno je prekinut izbijanjem rata. Svršetak Austro-Ugarske Monarhije i dolazak Italije neki su dočekali s oduševljenjem, a neki sa zabrinutošću. Umag i okolica i dalje zadržavaju svoj ruralni karakter. Novi ratni sukob bio je već na pomolu. Tragični događaj koji je zavio u crno mnoge umaške obitelji dogodio se 9. rujna 1944. kada je parobrod San Marco stradao u savezničkom zračnom napadu. Umag je slobodu ugledao 6. svibnja 1945. godine, a taj se datum danas slavi kao Dan grada.

Svršetak Drugog svjetskog rata nedvojbeno spada u najtužnije stranice istarske povijesti. Prijepor oko granica između Italije i Jugoslavije prerastao je u međunarodni incident. Međunarodna diplomacija predložila je uspostavljanje Slobodnog Teritorija Trsta koji opstaje do 1954. godine, kada je Zona B, u čijem je sastavu bio i Umag, s okolicom pripojena Jugoslaviji, odnosno Narodnoj Republici Hrvatskoj.

Nove vlasti započele su velike investicije kako bi pospješile gospodarski i društveni oporavak: izgrađen je Dom kulture, gradi se tvornica cementa, obnovljen je pogon za preradu rajčica, izgrađen je novi vinski podrum, a na prostoru nekadašnjih veleposjeda djeluje novi poljoprivredni kombinat. Doseljava se novo stanovništvo. Na pomolu je i razvoj turizma koji će u narednim desetljećima postati glavna gospodarska grana.

Početkom devedesetih, raspad državne zajednice i rat doveli su umaško gospodarstvo do stagnacije. Umag dobiva status grada 1997. godine. Završetkom Domovinskog rata, polako započinje gospodarski oporavak grada. Iako su mnoga poduzeća zauvijek prestala s radom, drugi su sektori, u prvom redu turizam, doživjeli drugu renesansu. Umag postaje renomirano turističko odredište.

Ne smijemo zaboraviti spomenuti društvo koje je pomoglo Makiju u četvrtak, pri prvom boravku u Umagu i Peru, koji je rješio spavanje, te spomenuti ostalu gospodu: Goran, Jule i Fredi (Alfred Grozdanić), koji su mu pravili društvo i nahranili ga u Fredijevom fast food-u. Hvala svima!

S obzirom da je nastavio hodati, a najviše ga brine dok hoda, gdje će spavati te večeri, to je rješio Fredi, koji je za Makija našao smještaj u Novigradu, u apartmanu kod, kako smo ga nazvali, sekundarnog domaćina Nebojše Petrovića, uspješnog glazbenog menadžera, i voditelja svih promotivnih i marketinških aktivnosti jednog poznatog glazbenog sastava koji svira blues u međunarodnom sastavu, gdje je i jedan Leo, koji nije bio u apartmanu, pa je bilo mjesta za Makija. Ne pitajte ništa, samo navodim sve što imam u bilješkama koje sam provjerio sa Makijem. Kako god, stigao je Maki rano popodne do Novigrada, a oko 15:30 je već bio i u apartmanu sa Nebojšom.

Grad Novigrad-Cittanova smješten je na sjeverozapadnoj obali istarskog poluotoka, udaljen 25 km od granice sa Slovenijom. Po 15-ak kilometara udaljen je od obližnjih gradskih centara – Poreča, Umaga i Buja.

Gradsko područje prostire se na 27 km2 površine, od Dajle na sjeveru do ušća rijeke Mirne na jugu. Područje Grada službeno obuhvaća ukupno pet naselja. To su: Antenal, Bužinija, Dajla, Mareda i Novigrad. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine područje Grada Novigrada-Cittanova ima 4.345 stanovnika.

Područje današnjeg Novigrada bilo je naseljeno već u antička vremena, o čemu svjedoče brojni spomenici i arheološki lokaliteti. U pisanim dokumentima Novigrad se spominje kao Neapolis u VII. st. odnosno kao Civitas Nova u IX. st., a od XII. st. u crkvenim izvorima kao Emona, Emonia, Aemonia. Kao drevno sjedište biskupije (od V/VI st. do 1831. godine) novigradski su biskupi, kao sufragani akvilejskih/gradeških nadbiskupa, imali jurisdikciju nad teritorijem koje se na sjeveru prostirao do rijeke Dragonje, a jugoistočno do rijeke Mirne.

Novigrad je, zbog svoga smještaja na malom poluotoku i zbog svog plodnog prirodnog zaleđa, često bivao na raskrižju bogatih povijesnih događaja. Svoju renesansu grad doživljava od VIII. do IX. st. kada kao sjedište franačkog kneza Ivana postaje polazištem prodirajuće feudalizacije i time se uključuje na pozornicu evropske kulture. Zbog čestih ratova i zaraznih bolesti, grad doživljava u razdoblju XVI-XVII. st. svoju stagnaciju, kad je gotovo opustio.

Prolazeći kroz razdoblja bizantske (VI-VII. st.), franačke (VIII-IX. st.), njemačke (X-XII. st.), mletačke (1270-1797), napoleonske (1805-1813), austro-ugarske (1814-1918) i talijanske (1918-1943) uprave, prilagođavao se danim situacijama. Svako razdoblje ostavljalo je svoje nijeme svjedoke, koji danas čine bogatu kulturnu baštinu novigradskog areala. Ona je još nedovoljno istražena i pruža bogati izvor budućih saznanja. No, ono što je odmah uočljivo, fotkao je i naš Maki, uključujući poznate kišobrane.

Naravno, riječ je o šarenim kišobranima koji nadsvođuju nekoliko ulica unutar starogradske jezgre, a koji nepogrešivo privlače pozornost svakog prolaznika i jednostavno zovu da ih se ovjekovječi fotografijom. Viseći raznobojni ukrasi u Novigradu su prvi put osvanuli 2013. godine, kada su postavljeni kao prigodna scenografija u povodu održavanja ljetne “street art” manifestacije Festival uličnih čarobnjaka – Čarobni NoviGrad.

Veseli kišobrani u početku su krasili prolaze samo tijekom održavanja manifestacije, i to duž dviju ulica koje vode do središnjega gradskog trga. Međutim, kako su naišli na sveopće oduševljenje gostiju, ali i lokalnog stanovništva, šareni uresi s vremenom su osvanuli i na dodatnim lokacijama unutar gradske jezgre, a njihova “vladavina” proširila se na cijelu ljetnu sezonu, ali i posezonu. U uličnoj igri boja tako je moguće uživati sve do rane jeseni, odnosno listopada. Nakon druženja sa ugodnim sekundarnim domaćinom Nebojšom, Maki je krenuo na počinak.

63. dan, subota: Novigrad – Tar

S obzirom na jučerašnji zalet, i prelet planirane stop točke, za danas je ostalo svega 7 kilometra do Tara, malog mjesta na 112 metara iznad mora, preko kojeg je Maki stvarno prehodao, nakon izlaska iz Novigrada i prolaskom Antenala. Naime, ovdje se nalazi jedinstveni zaljev, Zaljev rijeke Mirne, preko kojeg ide lokalna cesta uz rijeku Mirnu i stara Jadranska magistrala. Vrlo zanimljiv prizor kada vam se more nalazi sa obje strane, a vi hodate, ili vozite između.

U Makijevom slučaju, hodajući sa zapada prema istoku, sa desne strane je bilo more, a sa lijeve strane, naočigled drugačije boje, a vjerojatno i puno slađeg okusa, mješavina mora i rijeke Mirne, koja se ovdje ulijeva u Jadran. Uvala duboko uvučena u kopno u čijem dijelu je ušće rijeke Mirne. Uvalice Tarska i Valeta pogodne su za sidrenje, ali u uvali Tarska treba paziti na plitku sjevernu obalu koja je uzrokovana riječnim nanosima. Luka Mirna zaštićena je od svih vjetrova osim sjeverozapadnjaka i bure. Rijeka Mirna (tal. Fiume Quieto, lat. Ningus Flumen) je najduža rijeka u županiji Istarskoj dužine 53 km.

Mirna ima razgranato izvorište kod mjesta Hum, najmanjeg grada na svijetu, na 250 m/nv, podno Ćićarije. Teče kroz fliš i vapnence. Ubrzo poprima karakter kanjonske rijeke i do buzetske doline je na 50 m/nv. Od tamo do ušća je mirna (ime) rijeka. Nakon buzetske doline usjekla je 200 metara dubok kanjon, a nakon Istarskih toplica širi se u naplavnu dolinu i vijugavo teče do ušća. Glavni pritoci su joj Draga, Rečina, Botonega (Butoniga) i Bračana (Bracan). Osim spomenutih pritoka ima na desetke bujičnih povremenih tokova na kojima se nalazi 17 slapova visine do 30 m. Na svom toku vodama se nadopunjava također iz tri krška izvora: sv. Ivan kod Buzeta, sv. Stjepan kod Istarskih toplica te izvor Gradole u donjem toku. U Jadransko more (zaljev Luka Mirna) ulijeva se 3 km istočno od Novigrada. U najnižem dijelu je slana i bočata, jer u nju prodire plimni val mora.

U donjem dijelu toka je kanalizirana još 1631., a močvarišta uz nju se navodnjavaju i obrađuju. Tijekom gradnje Istarskog ipsilona, preko rijeke je sagrađen most duži od 1 km, a odmah na ušću nalazi se stari most Antenal, iako to nisu jedini mostovi preko Mirne oni su najznačajniji za promet između Italije i južne Istre.

Odmah nakon prelaska ovog živopisnog zaljeva, počeo je sa usponom od stotinjak metara nad more, kako bi stigao u svoje današnje odredište Tar.

Originalno dva naselja, Tar-Torre i Vabriga-Abrega danas su jedno mjesto koje dijeli glavna prometnica koja povezuje Poreč i Novigrad-Cittanova. Riječ je o plodnoj visoravni na 112 metara nadmorske visine koja se s jedne strane spušta prema moru, a s druge prema ušću rijeke Mirne. 

Kraj je poznat po izvanrednom maslinovom ulju, a prema stručnjacima FAO-a, upravo se podno Tar-Torrea, na plantaži Larun, uzgajaju masline od kojih se dobiva najbolje maslinovo ulje u Europi. Zanimljiva je kula na ulazu u mjesto. To je skulptura Tar-Turris-Torre, smještena na sjevernom ulazu u Tar, na križanju lokalne i županijske ceste Poreč – Novigrad. Skulptura je dar slikara i kipara Atilija Radojkovića, rođenog Tarčana koji danas živi i radi u Luciji kraj Pirana. Sastavljena iz dva kamena bloka ukupne visine oko tri metra, skulptura je njegov poklon rodnom kraju i postavljena je na postelju od kamena živca.

Tarski povjesničar Gaetano Benčić iznio je nekoliko povijesnih činjenica o tome kako je Tar dobio ime po kuli turris koja se nalazi kraj Stancije Blek i čiji su ostaci još i danas vidljivi na imanju Sergia Darisa, sumještanima koji je Radojkoviću pomogao pri izradi skulpture. Kula je u 6. stoljeću za vrijeme bizantske vlasti nadzirala plovidbu oko ušća Mirne, a pretpostavlja se da je bila duga 11 metara, široka sedam i visoka oko 15 metara i bila kvadratnog oblika. Oko kule nastalo je mjesto koje se u srednjem vijeku nazivalo stari Tar, a sama je kula stradala kasnije u jednom požaru. Polovicom 19. stoljeća, kada je austrougarska vlast naložila općinama da moraju imati svoj grb, predstavnici Tara odabrali su kulu za svoj simbol, ali kako nisu znali kako je izgledala, odabrali su jednu stiliziranu, po kojoj je napravljena i Radojkovićeva skulptura.

Tako je Maki stigao do kraja svojeg 63. dana u pokretu, na 30. kilometar C1 pod sekcije u našoj režiji, a ukupno na 961. kilometar! I dalje je na iznad 15 kilometara u danu i to mu potpuno odgovara, ne sudite o tome ako je to malo ili puno ili bilo što, dok nekada u životu ne pokušate hodati baš svaki dan barem određeni broj kilometara i tako deset, dvadeset dana, mjesec, dva…onda izrecite svoj sud na osnovu vlastitog iskustva.

A sutra? Pa, plan je da ide do Višnjana, 9 kilometara dalje od Tara. A realizacija? To zna samo Maki, ili će osjetiti ujutro i krenuti, samo naprijed, nikada nazad, i nikada se neće predati!

ZO