Od kada ste nas posljednji puta čitali, prije tri dana, naš putnik nije mirovao, dapače, odradio je novih pedesetak kilometara preko uvale Plomin i poznatog vidikovca Flanona, da bi izbio na Kvarner i (opet) ušao u Primorsko-goransku županiju, preko Brseča i danas se zaustavio u Mošćeničkoj Dragi. Prolaskom kroz Gračišće u utorak, prevalio je svoj 1000. kilometar na putu od Iloka do Prevlake! Idemo vidjeti kako je bilo ova tri dana…

66. dan, utorak: Pazin – (Pot)pićan

Ono što je Makiju najvažnije je da nema brigu oko toga gdje će noćiti nakon što prehoda ono što je planirano za taj dan. Tako je bilo i ovoga utorka, i naš logističar Nikola, koji se bavi smještajem, našao je smještaj za sljedeća tri dana u unutrašnjosti Istre, na ruti koja je Makija čekala u srijedu, u malom mjestu Blaškovići, u općini Kršan, o kojima ćemo pisati kada dođemo do srijede. Njegov domaćin, ali i odličan vodič i vjerni prijevoznik je bio, i danas je gospodin Franko. No, vratimo se na planiranu rutu za utorak. Dogovor je bio da krene iz Pazina, prođe Križ Lindarski, stane u Gračišću, zatim da produži još do Pićana i to je to! Maki se osjećao dobro, malo je više pratio Google Maps, a manje Komoot, jedna mu govori što ima u okolici, ima li koja bertija, trgovina, a druga, kuda bi trebao ići i kojim putem. U utorak je vjerovao krivom, odnosno nije pogledao Komoot u pravom trenutku i produžio je glavnom cestom ispod Pićana, skroz preko rijeke Raše i završio hod za taj dan u Potpićanu. Ništa strašno, prošao je više kilometara, brišemo lagano dane iz najavljenih 19 za C1 pod sekciju, nakon još nekih promjena danas, stigli smo na 17 dana, od čega je sa danas (četvrtak) prošlo već 7! Dakle, mogao bi Maki biti na Zavižanu na Veliku Gospu!?

Vratimo se mi malo unatrag i recimo koju o mjestima na ruti, dana u kojem je bilo nešto hladnije od prošlog tjedna i to je Makija motiviralo na produženi hod. Prvo je došao do Gračišća. Tu je okrenuo svoj kilometar broj 1000!

Gračišće se razvilo na prostoru staroslavenskog kultnog mjesta posvećenog Perunu – bogu gromovniku. Spomen na njegovo štovanje sačuvano je u nazivu obližnjeg brda – Perunčevac. U gradu se, kao Perunova božanska osoba štovao Svantevit, čije je mjesto kasnije zauzeo sv. Vid, uz sv. Modesta i Kresenciju zaštitnik župe Gračišće. Svjedočanstva na drevnu slavensku kulturu sačuvana su i u toponimima brdovitog krajolika na koji se prostire pogled s Gračišća – Perunova grada na gori. Gračišće, Perunčevac, Dol, Lug i Dumbrova toponimi su koje ovaj kraj baštini od starih Slavena koji su početkom srednjeg vijeka naselili ove prostore, a na hridi ponad prostranog Dola podigli grad – Gračišće.

Jedna od upečatljivih posebnosti Gračišća njegova je urbana struktura: podjela nekoć zidinama opasanog grada na četvrti, a svaka od njih ima svoj trg s crkvom. Najreprezentativnije je, dakako, središte grada – Plac s crkvom Majke Božje, kapelom sv. Antuna i palačom Salamon. U taj se dio grada ulazi kroz zapadna vrata s ložom podignutom 1549. godine. Ulica se s druge strane vratiju račva lijevo prema župnoj crkvi sv. Vida, Modesta i Kresencije i desno prema stambenoj četvrti oko trga s crkvom sv. Pakracija iz 14. stoljeća uz koju je ulica vodila prema sjevernim gradskim vratima. 

Na Makijevim fotografijama je vidljiva crkva Majke Božje na Placu. Kasnogotičku crkvicu Majke Božje koja dominira Placem s desne strane zapadnih vratiju, sagradio je majstor Dento 1425. godine prema narudžbi mjesnog seljaka – plemića Petra Beračića. To svjedoči da je u srednjem vijeku u Gračišću postojao povlašteni stalež koji je imao novca za gradnju crkava, ali i profanih palača poput ove Salamonove. U crkvi se cijelom dužinom istočnog zida proteže velika zidna slika Poklonostvo kraljeva iz istog razdoblja. Mnogi će se upitati što predstavljaju čavli zabijeni među blokove vanjskog zida te lijepe crkvice – predaja kaže da su ih tijekom minulih vremena na Veliku Gospu zabijale nerotkinje u uvjerenju da će nakon toga zanijeti milošću Božjom.

Gračišće je danas središte istoimene općine koja se proteže na oko 60 četvornih kilometara, a na tom području živi oko 1500 stanovnika. Očuvan krajolik potaknuo je nekoliko domaćinstava da se počnu baviti seoskim turizmom, a tradicijska privrženost proizvodnje vina izrodila se u već tradicionalnu godišnju izložbu vina srednjoistarskog vinogorja. Ljepota i jedinstvenost spomenika kulturno-povijesne baštine u očuvanom krajoliku najveća su vrijednost Gračišća koja svakim danom pohodi sve više znatiželjnika i to ne samo na Smotru vina središnje Istre, Vidovu ili Festival svirača na usnim harmonikama Zasopimo na organić, već ovamo sve češće navraćaju zanesenjaci koji se u drevnom gradu napajaju spokojom kojim odišu ulice omeđene drevnim zdanjima u zajedničkom toku prema visokom zvoniku iz 18. stoljeća i župnoj crkvi iz istog razdoblja. Ondje sve čeka velika nagrada: s travnjaka uz crkvu, kao s kakve svečane lože, otvara se širok, zacijelo naljepši pogled na prostran krajobraz brdovite Istre koja se na horizontu stapa s visovima ponosite Učke.

Krenuo je Maki tako dalje, prošao nehotice ispod Pićana, kojem ćemo se vratiti kasnije, jer je imao odličnog domaćina Franka, koji ga je u Pićan odvezao danas, u četvrtak ujutro, prije nego je otišao na početnu točku današnje rute. No, u utorak je prešao rijeku Rašu. Njezin izvorišni dio smješten je između slijeva ponornica Pazinčice i Boljunčice, dok prema zapadu graniči s okršenom vapnenačkom pločom zap. i jugozap. Istre. Njezin je najsjeverniji izvorski krak Posterski potok, koji izvire na oko 300 m ispod Paza primajući nizvodno čitav niz povremenih pritoka s fliškoga područja. Tekući u smjeru juga, već 5km niže, kraj Grobnika, R. se spušta na kotu od oko 50 m nadm. vis. Ondje tok ulazi u nešto prošireniju dolinu, koja se nakon sljedećih 5km još više širi u dolini Rakita na 25 m nadm. vis. zakrećući svojim starim tokom prema zapadu. Raši pritječe Tupaljski potok, koji izvire istočno od Gračišća na približno 400 m nadm. vis. primajući nizvodno niz manjih bujičnih pritoka povremena toka. Zapadno od kuća Dubrava spaja se s Posterskim potokom i kraj zaseoka Barišići na 21. m nadm. vis. ulazi u Raški kanjon usječen u vapnence sve do želj. postaje Raša ili Raškoga mosta na svega 1,5 do 2,5 m nadm. vis. S desne i lijeve strane više od 200 m visoka kanjona ulijeva se nekoliko povremenih pritoka različite dužine. Ispod Raškoga mosta u Rašu utječe lijevi pritok iz Krapanske doline koji izvire ispod Labina; nekoć je bio obilniji vodom koja se na tom području crpila iz danas napuštenih rudnika ugljena. Mjereno prema topografskoj karti M 1:50000, dužina rijeke Raše, sa samo glavnim tokom i pritocima potoka Posterski, Tupaljski i Krapanski (bez povremenih bujičnih pritoka) iznosi 49,8 km. Raški zaljev u nastavku vodotoka morem je potopljeni dio doline Raše. Dug je 12km, širok i do 1 km, dobro zaštićen pa se koristi kao luka (→ Bršica), a plimni val utječe i na pojavu bočate vode u donjem dijelu toka Raše.

Za kraj dana, nastavio je naš dugoprugaš do Potpićana, jednog od najmlađih mjesta u Istri. Zahvaljujući ugljenu Labinština je dobila tri mjesta, od kojih Raša danas nosi atribut najmlađeg grada u Istri. Ta titula zapravo pripada pet godina mlađem Podlabinu, inauguralnom svečano 1942. Međutim, u tom nizanju Potpićan je i danas najmlađe mjesto, nastalo uz rudarsko okno Pićan početkom pedesetih proteklog stoljeća.

Mjesto se intenzivno gradilo šezdesetih proteklog stoljeća na lokalitetu zvanom Dumbrova, zapravo šumovitom zemljištu, koje se gradilo mimo zakona i upisa u zemljišne knjige, budući da su Istarski ugljenokopi Raša, tada jedan od najmoćnijih kolektiva u Jugoslaviji. Bilo je i razmišljanja da se naselje za rudare novog okna grade u Kršanu, ali je na kraju ipak prevagnulo mišljenje da mjesto za rudare treba graditi što bliže rudniku. Uz cestu koja vodi Pićnu i Pazinu, odnosno Kršanu i Vozilićima, vrlo su brzo nikle ne samo višekatnice i druge stambene zgrade, već i škola, dom za rudare-samce i moderni trgovački centar s motelom.

Bilo je prijedloga da se mjesto nazove Novi Kršan, ali je na kraju ipak mjesto dobilo današnji naziv. Jedno kratko vrijeme, od 1956. do 1961. Potpićan je bila samostalna općina, zahvaćajući otprilike granice sadašnje Općine Kršan. Njen prvi i posljednji predsjednik je bio Josip Petarčić, koji će nakon ukidanja općine i spajanje s labinskom komunom, nakratko postao direktor tek osnovanog hotelskog poduzeća Rabac.

Početkom sedamdesetih u sklopu supstitucije rudarenja Potpićan dobiva više tvornica, među kojima i tvornicu keramičkih pločica, zatim tankostjenih cijevi i igračaka. U otprilike isto vrijeme zatvara se rudnik, a novi otvara u Tupljaku.

67. dan, srijeda: Potpićan – Vidikovac Flanona

Odlučno je krenuo Maki u srijedu, poštujući ovoga puta našu osnovnu rutu koja je uprogramirana u aplikaciji Komoot. Redom je trebao proći u srijedu Blaškoviće, gdje je smješten kod gazde Franka, koji kaže da su Blaškovići središte općine Kršan, koji je bio sljedeći na ruti. Prošao je pored Vozilića da bi došao do starog grada Plomina, o kojem imamo dobru priču. Nastavio je potom do Vidikovca Flanona, gdje je sada i Hotel. Vratimo se do Kršana.

Općina Kršan danas zauzima dio područja nekadašnje općine Labin ukupne površine 124 km². Prostor koji pripada Općini Kršan nalazi se u centralnom dijelu istočnog priobalnog područja poluotoka Istre. Smještena je izmedu Kvarnerskog zaljeva, Plominskog zaljeva i Plominske uvale, doline rijeke Raše, obronaka srednje Istre i područja Učke i uvale Brestova na obali mora.

U tom području dominiraju dvije morfološke jedinice, jedna je Čepićko polje, a druga planinski masiv Učke. Slijedeća važnija značajka tog prostora je Plominski zaljev koji se uvlači duboko u kopno. Područje Općine Kršan čine 23 naselja: Kršan, Blaškovići, Veljaki, Lazarići, Boljevići, Čambarelići, Kožljak, Jesenovik, Nova Vas, Šušnjevica, Letaj, Kostrčani, Lanišće, Zankovci, Polje Čepič, Zatka Čepić, Purgarija, Plomin, Plomin Luka, Stepčići, Vozilići, Zagorje i Potpićan. Na području Općine Kršan po posljednjem popisu iz 2011. godine živi 2.951 stanovnika. Gustoća naseljenosti je 24 st/km².

Kršan se opravdano može pohvaliti bogatom kulturnom i povijesnom baštinom koja u pojedinim mjestima datira još od 11. stoljeća. Ljepotu i raznolikost osjetit ćete bilo da započnete svoj posjet općini od kršanskog Kaštela, gdje je pronađen Istarski razvod, plominske crkvice Sv. Jurja Starog koja krije najstariji poznati glagoljski natpis – Plominski natpis, zapadnih masiva Učke i kaštela Kožljak, romaničke crkve Sv. Kvirina i freske iz 15. stoljeća s detaljima prikaza poklonstva poznatog slikara Alberta, mjesta Čepić i istoimenog jezera koje se isušuje i pretvara u obradiva polja ili od najmlađeg naselja u Istri – Potpićna. Na području općine Kršan isprepliću se ostaci glagoljske i sakralne baštine te starih obrta s modernom turističkom ponudom i raznovrsnošću gastronomskih užitaka, a ako samo malo bolje pogledate i osluhnete ljepotu prirode ovog kraja, zasigurno ćete vidjeti, a možda i čuti nježni zvon endemične biljne vrste – Istarskog zvončića. Upravo do tog spomenutog Plominskog natpisa, odvela je Makija gospođa Nada, sestra gospođe Dorine, sa kojom sam vodio zanimljiv razgovor, no o tome kasnije.

Stigao je Maki do Plomina, obišao spomenutu crkvicu Sv. Jurja Starog, a onda sjeo popričati sa gospođom Dorinom, koja od 1956. godine kao nasljeđe posla svoje majke, vodi poznati Restoran Dorina u Plominu. To je jedan od najstarijih restorana u Istri, a koji je i dalje u istom originalnom prostoru. Preko puta se nalazi Pizzerija Burra, koju vodi njena unuka. Maki je sve ovjekovječio sa fotografijom.

Ispod, na obali, kaže Dorina, grade se nove kuće, gradi se šetnica koja će ići od Plomina do Brestove, a napravljena je i nova plaža popularnog imena Copacabana. U starom gradu, kaže gospođa Dorina obitava 112 stanovnika i svi se poznaju i svi se dobro slažu.

Plomin, drevna Flanona (po kojoj je ime dobio vidikovac koji je bio cilj hodnje našeg Makija), mjesto je velikih priča i prekrasnog pejzaža. To izgledom sanjivo mjesto čuva bogatu povijest koja teče tisućama godina. Utvrđeni gradić nalazi se iznad modro-zelenog zaljeva i nadgleda cijeli Kvarner. Nastao još u prapovijesti, onda kada su tadašnji stanovnici budno pratili i slavili sile Prirode, očuvao je i danas blisku poveznicu sa Njenim ritmom. Još i danas njegovu tvrđavu krasi plominski zvončić, zaštićeni cvijet  ljubičaste boje koji začara cijeli kraj svojom mističnom bojom. Njegova kamena zdanja živo se sjećaju vremena vladavine boga Silvana, drevnog zaštitnika biljaka i životinja, gusara Liburna i njihovih morskih pustolovina, starih Rimljana i njihovih moćnih zdanja, crkvenih dostojanstvenika i čuvara vjere, višestoljetne živosti njegove luke i vještih pomoraca,velikih bitaka ispred njegovih vrata te spokoja kojeg i danas pruža svakom posjetitelju.

Bogatu povijest nekadašnjeg sjedišta  i njegovih važnih stanovnika moguće je vidjeti na svakom koraku, kroz stare glagoljske reljefe, čvrste bedeme koji i danas odolijevaju svim vjetrovima, renesansnim i baroknim zgradama koji pokazuju svu raskoš i ponos ondašnjih trgovaca, obrtnika te važnih dostojanstvenika. Plominska Luka i danas čuva raskoš rimskih vladara, njihovih građevina te slika moćnika onog vremena u raznim živopisnim mozaicima. U ovom dugovječnom gradu, po kojem je sam Kvarner dobio ime Sinus Flanaticus time stavljajući pečat na sva vremena i ljude koji dolaze, provlači se duh bezvremenosti, spajajući povijest i pogled na širinu mora savršeno dočaravajući krug života.

Prošetao je Maki još koji kilometar do poznatog Vidikovca Flanona i prekrasnih vidika na Kvarner i otok Cres. Hotel Flanona – kultni objekt istočne Istre smjestio se na 246m nadmorske visine, na pola puta državne ceste D66 Pula – Rijeka i to 2 km od drevnog gradića Plomin. Atrakcija hotela su terase s najljepšim pogledom, te odlična hrana i ljubazno i profesionalno osoblje.

Gosti objekta kroz desetljeća bili su poznati državnici, ličnosti iz javnog života i brojni turisti iz svih krajeva svijeta. Nekadašnji „Motel Vidikovac“ sam naziv „Flanona“ dobio je po staro-rimskom nazivu za Plomin 15.07.2010. kada je Općina Kršan dobila svoj prvi hotel. Gosti hotela kroz netaknutu prirodu mogu planinariti po obroncima Učke i Sisola iznad hotela, voziti se biciklom ili pak začas doći do usamljenih divljih plaža i mora.

Skupio je Franko Makija i odvezao u bazu u Blaškoviće, sa namjerom da u četvrtak ujutro prvo odu do Pićana i da Maki odradi “dug” od utorka.

68. dan, četvrtak: Vidikovac Flanona – Moščenićka Draga

Slijedom obećanja i propusta od utorka, Maki je jutros prvo turistički obišao Pićan ili Pican, Petina, Petinum, Pedena, Penna, Biben, Pyben, Piben, Piebn, Piebnn, Pitchann….

Što se krije u imenu?  Ponekad nije jednostavno u povijesnim izvorima slijediti tragove Pićna jer se on krije pod najrazličitijim imenima. Porijeklo imena Petina neki pripisuju pretpostavci da je Pićanska biskupija bila peta po redu u svijetu pri čemu u riječi “pet” vide keltski korijen.

Pićan je zasigurno naseljen u dalekoj prapovijesti. Najstariji dijelovi histarske gradine nalazili su se na brdu Kalvarija (13), sjevernije od današnjeg naselja, a zatim se pretpostavlja da tu živi keltsko pleme Secusa. U rimsko se doba, vjerojatno na istom strateški dobro odabranom mjestu, nalazilo vojno uporište i naselje Petina. 

Ima autora koji su baš uz Pićan vezivali i naziv Pucinum kojim i Plinije i Ptolomej nazivaju utvrdu u unutrašnjosti Istre koja je i na rimskom dvoru bila poznata po posebno dobrom vinu. Žena cara Augusta, Livia, vjerovala je da svoju dugovječnost duguje baš činjenici da pije isključivo to vino. Jedini danas vidljivi trag rimske prisutnosti je natpis na kamenu ugrađen u dovratnik kuće nasuprot zvonika koji spominje nekog Lucia Caonalia iz porodice Pupinia koju nalazimo i drugdje u Istri (Kringa, Pula, Poreč, Kopar, Trst).
U doba vladavine Bizanta Pićan je bio administrativno središte središnjeg dijela Istre. Od kasne antike pa sve do kraja XVIII stoljeća u Pićnu je sjedište istoimene biskupije, jedne od najstarijih ali i najmanjih u kršćanskom svijetu uopće. Nasuprot župne crkve nalazi se rodna kuća Matka Brajše Rašana zborovođe, zapisivača istarskih narodnih napjeva i skladatelja koji je 1912. na tekst Ivana Cukona skladao današnju službenu istarsku himnu Krasna zemljo. Manje je poznato da je još jedna važna muzička ličnost vezana uz Pićan. Radi se o Slovencu Jurju Slatkonji osnivaču i voditelju Bečkog dvorskog orkestra i kasnijem prvom bečkom biskupu koji se u Pićnu spominje od 1506. kao administrator biskupije, a 1513 kao biskup. Pred Župnom crkvom Navještenja Blažene Djevice Marije Maki ima fotografiju sa ocem Antunom.

Nakon ovog brzinskog turističkog obilaska Pićna, kako ovdje kažu, Maki je stigao do vidikovca od kojeg je nastavio pješice, sa ciljem da stigne do Mošćeničke Drage. Išao je na prosječno 200 metara iznad mora koje mu je cijelo vrijeme bilo na desnoj strani, prema istoku, sa lijepim pogledima.

Prolazio je mnoga mala mjesta u kojima nema ničega doli koja zapuštena kuća, dok nije došao do Brseča, gdje ga je prvo zaintrigirala Crkva Svete Marije Magdalene. Crkva sv. Marije Magdalene se nalazi tik uz litice Brsečke obale, u prirodnom okruženju. Crkva za koju se vjeruje kako je izgrađena još u doba stare Liburnije, obnovljena je 2009. godine uz financijsku potporu Ministarstva kulture. Blagdan sv. Marije Magdalene se slavi 22. srpnja, kada se tradicionalno svake godine održava misa u ovoj crkvi. 

Spustio se do samog mjesta. Brseč, naselje na ist. obali Istre, kraj Mošćenice, u općini Mošćenička Draga, Primorsko-goranska županija. Nalazi se uz cestu Labin – Opatija; povijesna jezgra smještena je na litici 157 m iznad razine mora. Stanovnici se bave poljodjelstvom (uzgoj maslina, voća), vinogradarstvom, stočarstvom i ribarstvom; u posljednje se vrijeme potiče razvoj izletništva i turizma temeljenog na očuvanoj tipično primorskoj arhitekturi.

Srednjevjekovni duh grada, sa svojim uličicama i prolazima, sačuvan je do današnjih dana. Najviše gradskih kuća izgrađeno je u 17. stoljeću, dok zidine, utvrde i sam crkveni zvonik pripadaju ranom srednjem vijeku. Iz ranijeg je razdoblja i Kaštel, stara jezgra oko koje se kasnije razvilo naselje. Kuće su tipičan primjer primorske arhitekture, a na nekima su još i danas vidljivi natpisi u Glagoljici. I Brseč ima svoj mlin za masline iz 17. stoljeća – toš. U tom razdoblju brsečki je župnik Josip Mavrović dao podići zgradu Mašunerije, rezidencijalno zdanje s brojnim sobama, gospodarskim prostorijama i ložom te obnoviti župnu crkvu. Gradska šterna je na središnjem trgu staroga grada, a sastavni dio istoga je brsečka škola, izgrađena 1868. godine.

Područje je bilo naseljeno u prapovijesti, iz rim. doba nema poznatih nalaza. U sred. vijeku pripadao je pulskom biskupu, gospodi Devinskoj, knezovima Goričkim, te naposljetku Pazinskoj knežiji. Stradao je u Uskočkome ratu poč. XVII.st. Prsten liburnske gradine raspoznatljiv je u današnjoj topografskoj situaciji, a korišten je kao podloga pri izgradnji srednjovj. i novovjekovnih kula i zidina. U nizovima obodnih kuća ugrađeni su ostatci fortifikacija. Masivni renesansno-barokni zvonik župne crkve također je imao obrambenu ulogu. Natpisima su datirani barokni portali patricijskih kuća i glavnih, jugozap. gradskih vrata s očuvanim propugnakulom. Ostatci vlastelinskoga kaštela inkorporirani su u kasniju arhitekturu. U barokiziranoj župnoj crkvi sv. Jurja ističu se fragmenti kasnogotičkih fresaka majstora Alberta te drvorezbareni oltari i oltarne pale iz XVII.st. Romanička crkva sv. Stjepana na groblju baroknim je proširenjem promijenila orijentaciju. Gradska cjelina Brseča zaštićena je kao spomenik kulture. Rodno je mjesto književnika Eugena Kumičića. Sreo je Maki i udomaćene Etiopljanke Hirut i Piniel.

I sada kreće Makijeva komunikativnost. Nazvao me i kaže, na vezi je jedna važna gospođa, naime dr.sc. Irena Peršić Živadinov je direktorica TZ Kvarner. Direktorica turističkog ureda dr.sc. Irena Peršić Živadinov zastupa Turističku zajednicu Kvarnera, organizira i rukovodi radom i poslovanjem ureda, provodi odluke turističkog vijeća i u granicama utvrđenih ovlasti odgovorna je za poslovanje Zajednice. Vrlo ugodna sugovornica, sa kojom sam razmjenio podatke i brojeve mobitela, a ona je rekla učiniti sve što je u njenoj (ne maloj) moći da našem Makiju prolazak do granica Kvarnera, dakle skroz do Klenovice iza Novog Vinodolskog bude što lakši i manje stresan. A znamo što je Makiju stresno, pronaći prenoćište. Vjerujemo da je ovoga puta u pravim i sposobnim rukama.

Nakon ovog ugodnog druženja u Brseču, uslijedilo je desno skretanje, što je značilo da je hodač sišao bliže obali, ostao na prometnijoj cesti i “promašio” Mošćenice i došao nakon devet kilometara do Moščenićke Drage, poznatog turističkog odredišta na Kvarneru.

U doba Austrougarske, razvojem željeznica Beč – Matulji, Beč – Ljubljana – Trst, Zagreb – Karlovac – Rijeka, krajem 19. i početkom 20. stoljeća na Opatijskoj je rivijeri započeo turizam. Gosti su iz Opatije kočijama počeli odlaziti na izlete u romantičnu Mošćeničku Dragu. Prvi gosti noćili su u prelijepim vilama izgrađenim krajem 19. stoljeća. Početke turizma obilježila je obitelj Armanda koja je posjedovala istoimeni hotel u centru Drage. Na temeljima tog povijesnog hotela podignut je hotel Draga koji je prvo promijenio ime u Miramar, a kasnije u današnji Mediteran. Uz hotel Armanda, jedan od začetnika draškoga turizma bio je Pansion Alla Marina na samoj plaži.

Naravno da su blaga mediteranska klima, čisto more, prelijepa priroda, zdrava i ukusna hrana počeli privlačiti posjetitelje iz svih krajeva svijeta. Šetalište (lungomare) prema plaži Sv. Ivan budi u vama romantiku, a cijelim vas obalnim putem prati šum mora i miris mediteranske vegetacije. Kruna je tog puta vila Zagreb (ex Ossoinack), za kojom ne zaostaje niz šarmantnih starih vila prema plaži Sv. Ivan.

Na kraju prve plaže podignut je spomenik partizanskim jedinicama koje su se ovdje iskrcale 25. travnja 1945., oslobodile Mošćeničku Dragu i krenule u oslobađanje Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja. Dražanski stari grad sa zbijenim kućama i klancima spušta se strmo sve do mora. U njegovom se temelju ulegnula mala simpatična lučica u kojoj su smješteni ribarski brodovi, manje barke, a u ljetnim mjesecima mala marina za brodice turista. Stari je grad tipično ribarsko naselje nastalo krajem 19. stoljeća kada su se stanovnici grada Mošćenica i okolnih sela polako doselili na obalu zbog ulova ribe. Mošćenička Draga razvila se kao ribarska lučica grada Mošćenica, a sačuvani zapisi datiraju još iz davne 1436. godine u kojima se spominje naselje na portu poli Sv. Marine. Mošćenička Draga glavno je administrativno središte općine. Samo mjesto broji oko 900 stanovnika koji se uglavnom bave turizmom i ribarstvom.

Nakon prijeko potrebne okrjepe u ovom romantičnom ljetovalištu još iz doba Austro-Ugarske, došao je Makijev prijevoz. Kako ne bi nikome ništa ostao dužan, a govorili smo o mogućnosti da se jednim stepenicama dođe do Mošćenice sa glavne ceste, kako je počeo dan, tako ga je i završio, turističkim obilaskom.

Najvažniji dan za Mošćenice koji se i danas slavi je Kandelora ili Svijećnica, kada vjernici nose svijeće na posvetu u Crkvu sv. Andrije; taj je datum proglašen povijesnim danom Mošćenica i svečano se obilježava svake godine početkom veljače. Mošćenice su imale i statut koji potječe iz prve polovice 17. stoljeća. Uz povijest Mošćenica vezano je poznato prezime domaće obitelji Negovetich de Cumbox, koja je dobila plemićku titulu 1687. godine. Na gradskim se vratima nalazi Habsburški grb i godina njihove obnove – 1654. Kao dio austrijske pokrajine Mošćenice su 1896. postale samostalna općina.

Svakako treba vidjeti i Mošćenički toš, mlin za masline, star oko tri stotine godina i simbol ovog srednjovjekovnog grada. Ne treba zaboraviti zaustaviti se u stražnici odn. gradskoj loži, te svratiti na Kostinac, trg iza crkve i nekoć gradsko groblje, zatim posjetiti šternu, nekadašnju glavnu gradsku cisternu, popeti se na kaštel pred samim ulazom u grad gdje se danas nalazi osnovna škola, a u prizemlju izložbeno-galerijski prostor. Temeljem zakona o zaštiti spomenika povijesna jezgra Mošćenica uvrštena je 1968. u registar nepokretne kulturne baštine. A vidici su prekrasni za zaključiti ovaj dan. Sutra je u planu ponovno drugačija ruta, spajamo dvije kraće dionice i umjesto do Lovrana, ide Maki skroz do Opatije bajne.

ZO