Svašta je prošao Maki u prethodna tri dana. Završio je svoj pohod Velebitom, sišao od Tatekove kolibe do Ramića dvora, preko Velikog Rujna, poznatog planinarskog svetišta, pa sve do razine mora u Starigradu, da bi danas “prošetao” ravnom dionicom uz more do Rovanjske.

83. dan, petak: Tatekova koliba – Ramića dvori

U petak je Maki napustio vremešnu Tatekovu kolibu, sklonište u kojem je proveo prilično budnu noć uz društvo radoznalih puhova, koji su istraživali naokolo skloništa i ispod istog. No, i to je prošlo i krenuo je djelomično dobro, a djelomično i ne najbolje markiranim stazama, sa ciljem da pored Velikog Rujna, ulaskom u Nacionalni park Paklenica, dođe do Ramića dvora, kod dugogodišnjeg poznanika i prijatelja Maria Ramića.

Na 18 kilometara dugačkoj dionici, kao i prethodnih dana, bilo je prilike za mnoge prekrasne panorame, no u oko odmah upada stijena čudnog stožastog oblika. Radi se o Debelom kuku. Debeli kuk je, unatoč za Velebit skromnoj visini (1269 m), iznimno lijep razgledni vrh sa širokim vidikom orijentiranim prema moru. Nalazi se malo sjeverozapadno od prostrane visoravni Stap na kojoj je planinarsko sklonište »Tatekova koliba«, a sjeverno od kamena Čučavca.

Nešto poslije, na putu prema Velikom Rujnu, koje teritorijalno nije unutar granica parka, sreo je Maki zanimljiv par, Nevena i Branku, koji su prolazili istom stazom.

I tako, malo pomalo i približio se Maki Velikom Rujnu, na velikoj visoravni. Veliko Rujno nalazi se u srcu Velebita i poznato je svetište Majke Božje ili Velike Gospe koju štuje cijeli podvelebitski kraj. Zajedno s Malim Rujnom, najprostranija je velebitska visoravan koja se pruža u dužini od sedam i širini od jednog kilometra. Smješteno je u Parku prirode Velebit na nadmorskoj visini od oko 900 metara.

Danas se obnavlja i prima planinare, sportaše, hodočasnike, turiste, sve ljubitelje prirode koji iz cijelog svijeta na hrvatskom Olimpu dolaze pronaći svoju duhovnu okrjepu te izašavši iz svoje urbane ukočenosti na ovim visinskim kotama lakše uspostavljaju duhovne dodire. Do njega se dolazi samo pješice iako je još 1993. godine inicijativom starigradskog neimara Role Dokoze, a uz pomoć Hrvatske vojske, započelo probijanje makadamskog puta prema Velikom Rujnu. Podgorci su se okrenuli novim izvorima života, ali su stare kuće (stanove) obnovili. Od tih stanova je najkraći put do crkve, koja se nalazi ispod uzvisine Gradina. U dvorištu se čuva i pečat na kojemu stoji “Velebitski planinarski put Veliko Rujno – 900 metara”. Pečat koji označava sve važnije planinarske vrhove, ali i pečat koji čuva tajnu svog vremena. Crkvu je nedaleko od nekadašnje, stare crkve čiji se oltar još uvijek nalazi u dvorištu stanova Marasovića, sagradio “S pomoću Boga i Starigraca na čast Velike Gospe don Ante Adžija godine 1930″.
O osmodnevnoj gradnji crkve svjedoče i zapisi pohranjeni u starigradskom župnom arhivu, koje je u monografiji Starigrada – Paklenice koristio autor Dušan Petričević. U zapisima stoji: “Na dan Velike Gospe došlo je na posvetu kapele naroda iz svih podgorskih sela, Ravnih kotara i Like…”

O gradnji crkve pisano je i u Hrvatskom planinaru (broj. 9 iz 1930. g.): “Narod gradi crkvicu s planinarskim skloništem u planini. Don Ante Adžija, župnik u Starigradu pod Velebitom, sagradio je u mjesecu srpnju u osam dana s pomoću svojih župljana novu crkvicu u čast Velike Gospe na Velikom Rujnu na primorskoj strani u Južnom Velebitu, i to na jednom krasnom i otvorenom brežuljku, nedaleko od stare i trošne kapelice, kod koje su se do sad držala proštenja na Veliku Gospu… Odaziv naroda bio je izvanredan: bilo je gotovine za vagon cementa i za potrebito željezo. Na dan 6. srpnja krenulo je 50 konja kroz Veliku Paklenicu i Aptovac s cementom. Na 7. dan istoga mjeseca jedni kopaju i zidaju, drugi nose kamen, dok žene i djevojke na leđima prenose pržinu i vodu, i to dnevno po 100 radnika, a svi besplatno, a uime crkve dobili su objed i večeru. Peti dan već je bio zvonik gotov i zidovi poravnani. Na to se tri dana radilo živo i spremao se krov te je osmog dana bila crkvica pokrivena…”

Sreo je Maki tamo i par koji živi u Njemačkoj, a štuje planinu i planinarenje, Ratka i Jasminu. Oni su ga pošteno počastili odličnom domaćom hranom i rakijom, tako da je veseliji i okrjepljen otišao prema svom odredištu kod prijatelja Maria.

Došavši do Ramića dvora, Maki je imao još više razloga za veselje. Nakon dosta tjedana tamo je Makija dočekala njegova supruga Daniela (na naslovnoj fotografiji) i prijatelj Mario sa širom obitelji i šogoricom Vanjom. U očuvanoj staroj kući, u prekrasnom planinskom ambijentu Nacionalnog parka Paklenica, nudi boravak – noćenje za 19 osoba, tijekom čitave godine. Smještaj je u 5 soba, a posebno je prostorija sa kaminom (gradele, peka…). Kuća je opremljena kompletnim posuđem i priborom za jelo, topla i hladna voda, tuševi, boćalište.

Gazda Mario je počastio Danielu i Makija i spavanjem u apartmanu brata Kike. Hvala!

Sreo je tu Maki i Blaženku i Damira, par iz Čakovca. Zanimljivo je što se Damir, vlasnik tiskare, zainteresirao za naš projekt i nakon što je Maki spomenuo plan izdavanja knjige o cijelom ovom poduhvatu, Damir je bio vrlo zainteresiran i sigurno ćemo ostati u kontaktu.

84. dan, subota: Ramića dvori – Starigrad Paklenica

Ostali smo dužni koju riječ o prekrasnom i posebnom Nacionalnom parku Paklenica.

Zbog svoje jedinstvene prirodne osnove, izuzetnih geomorfoloških oblika i veličanstvenih šuma, prostor Velike i Male Paklenice već je 1949. godine proglašen nacionalnim parkom. Osnovni razlog proglašenja ovog prostora nacionalnim parkom bila je zaštita najočuvanijeg i najvećeg šumskog kompleksa na području Dalmacije.

Nacionalni park Paklenica prostire se na površini od 95 km², na obroncima južnog Velebita, a tu se nalaze i njegovi najviši vrhovi – Vaganski vrh (1757m/nv) i Sveto brdo (1753 m/nv). Obuhvaća područje bujičnih tokova Velike i Male Paklenice, odnosno njihove prepoznatljive kanjone okomito urezane u južne padine Velebita, te širi okolni prostor. Na relativno malom području susreće se iznimno bogatstvo geomorfoloških pojava i oblika, raznolik biljni i životinjski svijet, atraktivni krajolici i netaknuta priroda. Raznolikost živog svijeta je uvjetovana klimatskim karakteristikama ali i bogatom i raznolikom geološkom prošlosti.

Ime Paklenica najvjerojatnije potječe od smole crnog bora, tzv. „pakline“, koju je lokalno stanovništvo koristilo u narodnoj medicini, za zacjeljivanje rana, zatim kao luč – za osvjetljenje te za premazivanje drvenih brodova.

Krenuo je Maki u subotu ujutro, u društvu svoje supruge Daniele prema Starigradu, poznatom stazom koja vodi do parkirališta parka i dalje prema samom centru mjesta, gdje su imali dogovoreni smještaj kod još jednog dugogodišnjeg prijatelja, u njegovom kampu Peko, kod Peke, Petra Marasovića. Prošli su putem prema dolje, prvo pored svega 400 metara udaljenog Planinarskog doma Paklenica.

Planinarski dom Paklenica lijepa je katnica s dva krila na početku klanca Velike Paklenice. U zidanom prizemlju su blagovaonica i kuhinja, a na drvenom katu spavaonice s ukupno 40 ležaja. Pred domom je prostrana terasa za odmor pokraj koje žubori potok Paklenica. Kuća je smještena na dnu doline, upravo na sastavu potoka Paklenice i Brezimenjače. Prošli su i pored Lugarnice, gdje možete popiti piće, ne i pojesti nešto, a mogli su se s obzirom na vrućinu i okrjepiti u obližnjem potoku. Kasnije popodne, bez velike žurbe stigli su u Starigrad.

Područje današnjeg  Starigrada-Paklenice i Selina naseljavano je u kontinuitetu od prapovijesti pa do današnjih dana. Na to ukazuju i rezultati istraživanja u Vaganačkoj pećini i okolnim susjednim špiljama, odakle potječu nalazi impreso keramike starijeg neolitika, različite keramičke izrađevine i litički materijal Danilske kulture, kao i obilan materijal iz brončanog i željeznog doba.

Samo naselje Starigrad-Paklenica nastalo je na vrlo starim temeljima. Misli se da je drevni Argyruntum, kako se zvao rimski municipij na Podvelebitskom kanalu za vladavine cara Tiberija (42.g.pr.Kr.) osnovan na mjestu pretpovijesnog naselja.

Ime Argyruntum svjedoči da je gradić postojao i prije dolaska Rimljana jer ono ne potječe iz rimskog doba. Naime, Argyruntum se spominje u djelima antičkih pisaca LinijaSt., Ptolomeja i drugih. Iz tog je vremena nekropola u kojoj je otkriveno vrijedno kulturno naslijeđe: keramika, staklo i nakit. Vrijedna zbirka se čuva u Arheološkom muzeju grada Zadra. Naselje se održalo sve do kraja kasne antike (4. st. poslije Krista). Iza tog razdoblja se gube tragovi života na toj lokaciji.

U srednjovjekovnom razdoblju na području čitavog podvelebitskog kanala i to od Rovanjske pa do Mandaline nastao je čitav niz utvrda i sakralnih objekata, među njima se posebno ističu crkva Sv. Jurja u Rovanjskoj i Sv. Petra u Starigradu-Paklenici.

Danas je općina Starigrad sastavni dio Zadarske županije. Sjeverna granica općine ujedno je i sjeverna granica prema  Ličko-senjskoj  županiji. Južnim, morskim  dijelom graniči s općinama Posedarje i Ražanac, a istočno, kopneno-morskom granicom  s općinom Jasenice. Sjevernim dijelom dominira planina Velebit koja svojom ljepotom i turističkim potencijalima plijeni pažnju.

Općini Starigrad pripada prostor od 170,09 km2 što iznosi 4,6 % kopnenog teritorija zadarske županije. Broj stanovnika Općine Starigrad u stalnom je padu i tako je 1971. bilo 2361 stanovnik a 2001. 1893 što daje gustoću naseljenosti od 11,19 stanovnika/km2.

Spomenimo još i kulu sa gornje fotografije. Večka kula, smještena na rubu Večkog polja, pripada nizu mletačkih utvrda koje su tijekom 16. stoljeća podignute u Podvelebitskom kanalu radi obrane od Turaka. Pretpostavlja se da je pripadala srednjovjekovnom seli Veče (Veche) koje se prvi puta spominje 1508. godine.

85. dan, nedjelja: Starigrad – Rovanjska

Danas je na redu, nakon laganog odmora i ispraćaja supruge, koja sutra radi, bilo hodanje jednom potpuno ravnom rutom, bez uspona, poput onih po Kvarneru, ne tako davno. Radilo se o 12 kilometara dionice do Rovanjske.

Brzo je Maki dosegao ovo lijepo, nekoć isključivo ribarsko mjesto. Prelijepa Rovanjska smještena je u uvali na samom kraju podvelebitskog kanala, nedaleko od Zadra, Blizina Velebita obogaćuje ovaj kraj sa svojim parkovima, spiljama, šetnicama i biciklističkim stazama. Spilja Modrič speleološko je bogatstvo u podnožju Velebita, a crkvica sv. Jurja u samom mjestu biser je starohrvatske sakralne arhitekture. Valja samo kao zanimljivost dodati da se u svim starijim pisanim izvorima Rovanjska naziva Ravanjskom, vjerojatno zbog toga što se to malo mjesto, koje je svojevrsni zaselak Jasenica, nekad u izvorima pisalo “in Rawna“.

Vratimo se na crkvicu vrijednu pažnje. Crkva Sv. Jurja u Rovanjskoj je vrijedan kulturni spomenik našeg srednjovjekovnog graditeljstva gdje je kupola zamišljena kao jedinstveni kalendar i sunčani sat sa otvorima koji na određeni način pokazuju točno vrijeme. Crkva sv. Jurja pripada sjevernodalmatinskom kupolnom tipu starohrvatske crkvene arhitekture. Najstariji dio crkve presvođen je elipsoidnom kupolom te se datira u 9. st., a u čitavoj Hrvatskoj postoje još samo tri crkvene građevine ovoga tipa, smještene na zadarskim otocima. U razdoblju od 11. do 13. stoljeća crkva je nadograđivana pa je u tom vremenskom periodu nastao i zvonik na preslicu. Pored crkve nalazilo se staro srednjovjekovno groblje sa stećcima, koje je međutim devastirano prilikom izgradnje novoga groblja. Desno od crkve pronađeni su ostaci rimske ville rustice ili omanjeg rimskog naselja.

Također je Maki uočio zanimljiv spomenik na kraju mjesta. Spomenik Zvonku Bušiću Taiku, najpoznatijem hrvatskom emigrantu koji je zbog otmice američkog zrakoplova i postavljanja eksploziva, od kojega je poginuo američki policajac, u zatvorima u SAD-u proveo 32 godine.

Razočaran u hrvatsku stvarnost nakon pet godina na slobodi, prvog dana rujna 2013. u Rovanjskoj je počinio suicid uz poruku da više “nije mogao živjeti u Platonovoj pećini”. Brončani spomenik koji je izradio mladi hrvatski akademski kipar Maroje Batić, na rivi u Rovanjskoj zajednički su su otkrili Julienne Eden Bušić, udovica Zvonka Bušića, i Martin Baričević, načelnik Jasenica.

I na kraju, čovjek čija kolekcija poznanika i prijatelja teško može biti skoro nadmašena, sreo je u centru ovog zanimljivog mjesta, svog prijatelja i partnera sa mnogih teniskih susreta Mišu Deverića, koji ima kuću u Rovanjskoj još od 1959. godine i jedan je od starosjedilaca tamo. Vratio se Maki do Starigrada gdje će noćiti i večeras u kampu Peko, kod svog prijatelja Petra. Sutra je na redu ruta od Rovanjske do Posedarja.

ZO