95. dan, srijeda: Šibenik – Grebaštica

Napuštajući Krešimirov grad preko istočne periferije, kretao se Maki u srijedu prema prvom mjestu na 15 kilometara dugoj ruti prema Grebaštici. Valjalo je proći Brodaricu i Žaborić, koje spaja ili dijeli jedan veliki zaljev Morinje i Morinjski most. Vratit ćemo se na most kasnije. Došao je Maki brzo do Brodarice, udaljene od Šibenika svega 5 kilometara.

Brodarica je novo naselje nadomak Šibenika u kojem se većina stanovništva bavi turizmom. U Brodarici se nalazi veliki broj privatnih apartmana te nekoliko kuća za odmor s bazenima, kampovi te pansioni. Ima 4 km dugu obalu duž koje se nalaze šljunčane plaže, trgovine, restorani i caffe barovi, a služi i kao šetnica odnosno lungo mare. Brodarica je 300 metara udaljena od otočića Krapnja koji je zapravo povijesno središte ova dva morem razdvojena, ali ipak neraskidivo vezana mjesta. Zašto spominjemo otočić Krapanj? Pa Maki, kakav je znatiženjan, susretljiv, blizak s ljudima i željan avanture na svom jedinstvenom putu, nije razmišljao puno kada je saznao da privatnom taxi barkom može dohvatiti ovaj zanimljiv otočić za svega 6 kuna. Sjeo je na prvi brodić i dospio preko!

Otok Krapanj najniži je i najmanji naseljeni otok na Jadranu. Površine je svega 36 hektara. Najviša mu nadmorska visina ne prelazi 1,25 m. Udaljen je od kopna svega 300 m. Krapanj je otok stoljetne tradicije ronilaštva, spužvarstva i ribarstva. Njegovo središte čini naselje od uglavnom kamenih kuća, koje tvore splet uskih kamenih uličica, karakteristično za dalmatinsko podneblje. Iz te se mreže izdvaja stoljetna borova šuma i samostan Sv.Križa, u čijem muzeju se čuvaju brojni eksponati koji svjedoče o životu Krapnja u prošlim vremenima. Nekoć su lovili spužve, a sada broje turiste. Na Krapnju, najnižem školju na Jadranu, početkom prošloga stoljeća živjelo je 1560 stanovnika, a danas ih je tek 135.

Upoznao je naš putnik nekoliko stanovnica i stanovnika ovog autentičnog otočića. Upoznao je ne jednu, nego dvije Katarine. Jedna radi u galeriji spužava i suvenirnici Židak. Glavno je svojstvo prirodne spužve to što nema statičkoga elektriciteta i zato upravo u kozmetici ima široku primjenu. Nekoć su se spužve lovile i velikim ostima u vodama Žirja i drugih naših otoka, ali i na širem prostoru Sredozemlja. Ronioci su došli kasnije, prije šezdesetak godina. Druga Katarina na fotografiji sa Makijem je došla čak iz Los Angelesa gdje živi, a pokazuje specifičnu spužvu pod imenom veliko uho, koja je vrlo tražena. Valjalo se poslije toga okrijepiti, pa je Maki otišao u in mjesto na otočiću, u caffe Porat.

Tamo je upoznao vlasnika Ivana, koji je inače iz zagrebačke Dubrave, a došao je na ovaj mali otočić na dvije godine okušati život u tako maloj sredini u suprotnosti od velikog velegrada iz kojeg potječe. Inače u priči sa Makijem, Ivan je otkrio da mu je velika želja oploviti svijet! Sretno!

Valjalo je poći dalje, nazad na kopno pa lagano prema zaljevu Morinje, točnije preko njega Morinjskim mostom. Smjer Žaborić! No, u prolasku mosta “omelo” ga je trubljenje nekog bijelog automobila, odnosno vozača za volanom istog. On je prepoznao našeg hodača, a naši Samoborci će prepoznati i njega. Bio je to Sanjin Mrkić, poznanik, trkač iz Samobora, koji zajedno sa suprugom Marijanom vodi Planinarski dom Ivan Sudnik na Velikom Dolu, o kojem smo pisali prije nekih skoro dva mjeseca.

Žaborić je gradsko naselje grada Šibenika, smješteno uz magistralnu cestu 10 kilometara južnije od Šibenika u smjeru Splita. Nastalo je izdvajanjem stanovništva s otoka Krapanj počevši od 1857. godine, pod pretpostavkom da su željeli biti bliže svojim poljima koja su obrađivali u samom Žaboriću, odnosno u Donjem polju gdje su vinogradi. Jedno je od omiljenih turističkih odredišta Šibensko-kninske županije. Prepoznatljiv je po uređenim prirodnim pjeskovitim i šljunčanim plažama, te po kristalno čistom moru, što svake godine privlači sve veći broj domaćih i stranih turista. Svojom ljepotom posebno se ističe uvala poznata kao Mrzla vala, koja je jedan od prirodnih bisera Šibensko-kninske županije. Prošao je Maki brzo kroz Žaborić i stigao pred Grebašticu, koja je bila cilj hodnje. Trebao je naći Apartman Lavanda, vlasnika Ivice Bačelića, kojeg je angažirala TZ Šibensko-kninske županije, koja podupire Makijev put kroz ovu živopisnu županiju.

Ivica, Makijev jučerašnji domaćin ima rođaka Josipa, koji ima bertiju, a Maki je trebao okrjepu nakon hodanja i tako su se njih dvojica zapričala o svemu i svačemu, ali i o Makijevom putu, koji traje već više od 3 mjeseca, a danas je otprilike mjesec dana do kraja, ako sve bude u redu. Već se rade planovi za 14 dana kroz sljedeću, Splitsko-dalmatinsku županiju, o čemu su pričali u Restoranu Delfin, gdje su Ivica i Josip odveli Makija na ručak, a pretvorilo se to i u večeru. Pravi domaćini!

Grebaštica je jedinstvena po spoju kristalno čistog mora i guste borove šume brda Jelinjak, i glasi kao jedna od najdužih uvala hrvatskog dijela Jadrana smještena svega 15 km južnije od Šibenika. Naseljena od davnih rimskih vremena, Grebaštica danas broji oko 900 stanovnika, koji se uglavnom bave pružanjem usluga u turizmu.

Svakako najupečatljiviji simbol samog mjesta je obrambeni srednjovjekovni bedem, koji se nalazi na poluotoku Oštrica, a koji predstavlja jednog od dva kulturna spomenika na području Grebaštice pod zaštitom Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

96. dan, četvrtak: Grebaštica – Primošten

Danas je Makija čekalo 12 kilometara što starom šetnicom, što magistralom, no najveći dio novom, prekrasno uređenom šetnicom nekoliko kilometara prije Primoštena od smjera Grebaštice. Prošao je hodač i pored plaže Dolac. Sreo je na šetnici i Hrvaticu iz Njemačke, nepoznatog imena i popričao o svom već nadaleko poznatom putu.

U daljini je također vidljiv Barilac, otočić u Jadranskom moru, jugozapadno od Primoštena, oko 2 km ispred obale. U primoštenskom kraju poznati su tragovi veoma rane ilirske, grčke i hrvatske naseljenosti. U srednjem vijeku, tj. u desetom stoljeću, ovaj je kraj poznat pod nazivom Primorje (Parathelesije), a u novije doba, sve do kraja 19.st. spominje se kao Bosiljine. Od Bosiljina nastala su dvije regije: primoštenski i rogoznički kraj. Premda ima povjesnih rupa, prema Kačiću je nedvojbeno da ovo područje 1386. godine nastavaju preci sadašnjeg stanovništva koji su pred najezdom otomanske sile bili prisiljeni uzmaći iz Bosne. 18 obitelji na ovim prostorima našlo je svoj novi dom. Formiraju nova naselja uz kraška polja i tako nastaju najstarija naselja Prhovo, Kruševo i Široke.

Uvjeti za stalan i siguran život postojali su sve dok se nisu zaredali upadi turskih četa iz dublje zagore i iz Bosne od kraja 15. st. i kasnije. Tako se oko 1480. god. pučani Prhova, Široka i Kruševa sklanjaju pred turskim upadima i pljačkom na obližnji otočić “Gola Glava” (Caput Cista) gdje su osnovali novo naselje – Primošten. Naselje koje je na otočiću izgrađeno kao pribježište, prvi se put pod hrvatskim imenom, Primošten, spominje 1564. god. Već tada je otočić s naseljem bio prema kopnu zaštićen obrambenim zidom i s kopnom komunicirao preko pokretnog drvenog mosta. Otočić je dakle, primošten, od čega novom naselju i potječe ime Primošten.

U drugoj polovici XX stoljeća, poput Amerike, Primošten biva otkriven za posve drugačiji način razmišljanja i življena. Grupa esperantista pod motom “Sunce, more, prijateljstvo, zdravlje” duboko je udahnula europsku i svjetsku integracijsku udrugu kada ni Europa ni svijet nisu o tome ni sanjali. Na poluotoku Raduča nastaje svjetska asocijacija koja pod navedenim motom uređuje međunarodne vrtove donoseći zemlju sa svih kontinenata i zemalja. Tada Primošten postaje top destinacijom interkontinentalnog druženja svih ljudi dobre volje bez obzira na boju, rasu, vjeru, stas, izgled, vlast i moć. Za boravka u Primoštenu svi su bili jednaki.

Ovo je bio početak za promišljanje razvoja turizma na ovom prostoru. Kada su marljivi Primoštenci, ponovno svojim golim rukama, zadovoljili osnovna tri elementa za razvoj turizma (struja,voda, prometnice) postavili su temelje za turistički razvoj.

Restoran “Kremik” otvoren je 1956. godine. Već tada mještani se počinju baviti kućnom radinošću (najam soba). 1962.na poluotoku Raduča podignut je kamp s restoranom. U početku je to bila oaza samo za esperantiste. Tada su se izgradila i četiri paviljona simboličnih imena, Jupiter, Mars, Saturn i Venera, zacrtavajući time interplanetarni turizam kojem smo danas i sami svjedoci .

1965. izgrađen je prvi hotel Raduča kapaciteta 250 ležaja, te se ujedno otvara i poznati restoran Vila Fenč. Godinu kasnije izgrađeni su hoteli Zora i Slava. 1970. turistička ekspanzija probija poluotok Raduču te se za potrebe gostiju u kućnoj radinosti otvara depadansa sa restoranom, samoposlugom i poštom. 1971. otvara se luksuzni hotel Marina lučica koji je sve do 1991. bio raj za naturiste. Potom slijedi izgradnja Auto kampa Punta maslin i Marine Kremik.

Crkva Svetog Jurja, groblje s pogledom, crkvica Svetog Lovre sa spomenikom don Ivanu Šariću, spomenik težaku samo su neka mjesta koja je Maki danas posjetio da nam približi ovaj živopisan i neobičan gradić na otočiću koji je primošten.