97. dan, petak: Primošten – Rogoznica

Brzo se Maki odmicao jučer od Primoštena, gdje je proveo kvalitetno vrijeme u četvrtak. Jučerašnja ruta je išla preko kopnenog dijela do prirodnog poluotoka na vrhu kojeg je brežuljak Gaj. Ovaj brežuljak je bio pogodan da se na njemu sagradi nešto jedinstveno u svijetu. Kip Gospe od Loreta, zaštitnice grada Primoštena visok je 17,30 metara. Nalazi se na 170 metara visokom brežuljku Gaju iznad Primoštena. Kip i vidikovac otvoreni su 2017. godine i postaju nova atrakcija ne samo Primoštena nego i ovog dijela Dalmacije. Nudi jedno od najboljih pogleda na Dalmaciju jer je moguće vidjeti Šibenik, Rogoznicu, Kornate, Hvar… 

Kip Gospe od Loreta u Primoštenu posvećen je Gospi od Loreta, zaštitnici Primoštena. Kip je svečano otvoren za blagdan Gospe od Loreta. Spomenik je od betona, šupalj, može se vidjeti unutrašnjost, a završna obrada je mozaička, od zlata, srebra i bojanog stakla. Za konačan izgled kipa Gospe bio je zadužen arhitekt Aron Varga, a na mozaiku je radila ekipa stručnjaka s mozaičarom Milunom Garčevićem na čelu. To je najveći takav spomenik na svijetu.

Svaki prsten ovog golemog spomenika ima svoju priču: prvi počinje apstrakcijom, dok je na drugom simboličan prikaz drva života s monografijom AM kao Ave Maria. Na trećem prstenu su u mozaiku prikazana dva srca, na četvrtom je glavni motiv rođenje Isusovo, dok su na petom nepravilni geometrijski oblici. Šesti dio je mistična ruža, odnosno Marijin simbol i masline. Na Gospinoj glavi nalazi se starohrvatska kruna optočena dragim kamenjem koje je obiteljsko vlasništvo mozaičara Garčevića.

Općina Primošten je s predstavnicima talijanskog projekta ‘Cammini Lauretani’ dogovorila da se primoštenska Gospa nalazi na međunarodnim hodočasničkim rutama marijanskih svetišta povezanih s Gospom od Loreta. Na popisu je i Trsat te niz mjesta u Europi kao što su: Rim, Beč, Krakov, Lisabon, Madrid, Pariz, Bruxelles i dr.

Sreo je Maki na usponu prema vrhu Gaja zanimljive ljude, ispostavilo se da su rodom iz Galgova, pored Samobora, a sada rade i žive u Bietigheim-Bissigenu kod Stuttgarta. Radi se o Biljani i Dubiju. Popili su sa Makijem kavu kojom su ga počastili.

Kada se spustio u podnožje brežuljka kako bi nastavio put prema Rogoznici, koja je bila jučerašnji cilj hodanja, podružio se sa dvojcem iz obližnjeg OPG-a koji su prodavali domaće proizvode, smokve koje su obilno rodile ove godine, maslinovo ulje iz domaće proizvodnje, ali i odličnu travaricu i lozu koje su poznate u ovim krajevima. Radilo se o Branku i Juri.

Polako je prošlo podne i vrućina je postajala primjetnija, a Maki je ulazio u Rogoznicu, gdje mu je kod gazde Jere noćenje osigurala TZ Šibensko-kninska, koja mu je pokrovitelj još za to noćenje, a od danas ga je preuzela moćna ekipa TZ Slitsko-dalmatinske, gdje će boraviti 14 dana, od Marine do Gradca.

Na južnom dijelu Šibensko-kninske županije, u dubokoj uvali koja je dobro zaštićena od udara vjetra, svega 34km udaljena od Šibenika smjestila se Rogoznica. Rogoznica ima 54 km dugu obalu i geografski položaj koji je smješta upravo u središte Dalmatinske obale, te je najistureniji dio hrvatskog kopna koji zadire duboko u Jadransko more. Položaj Rogoznice razdvaja Sjeverni i Južni Jadran, što je iznimno naglašeno i specifičnim klimatološkim ponašanjima na ovom području, odnosno još preciznije na rogozničkom rtu Planka, gdje imamo izravan sudar klima, vjetrova i morskih struja, borbu ‘bure i juga’.

Kopneni dio Rogoznice bio je naseljen već 1390. godine. No strahujući pred Turcima, 1518. godine stanovništvo se seli na otočić iz sigurnosnih razloga.

Današnji centar Rogoznice čine nekad kopneni dio zvan Kopača i otočić Kopara, spojeni umjetnim nasipom u jednu cjelinu. Središte Rogoznice nalazi se na poluotoku gdje su se uglavnom zadržale stare kamene kuće, što rogozničkoj rivi daje autentičnu mediteransku atmosferu. Veći dio otoka prekriven je borovom šumom te je idealan za šetnju i ostale vrste rekreacija.

Ovo lijepo ribarsko mjesto ima prirodno zaštićenu luku, dubokog gaza, koja je oduvijek pružala sigurno sidrište svakom nautičaru. Gusta borova šuma, duga šetnica uz more, lijepe plaže, otočići i uvale te Zmajevo jezero u krškom kamenjaru, privlače danas osim nautičara i mnogobrojne druge turiste.

Naravno da je Maki obišao cijelu uvalu, nakon što je ostavio stvari kod barba Jere, kojem ćemo se vratiti kasnije, i došao do ovog prirodnog fenomena. Jezero Zmajevo oko jedinstven je hidrogeomorfološki fenomen istočne obale Jadrana, u kojem se zbog posebnih fizikalno–kemijskih svojstva razvila osebujna flora i fauna. Smješteno na poluotoku Gradina, uz tanku prevlaku koja razdvaja uvale Soline i Koprišće. Okruženo je okomitim stijenama, visokima od 4 do 24 metra. Površina jezera iznosi oko 10.000 m², a najveća izmjerena dubina je 15 metara.
Jezero nema vidljive površinske veze s okolnim morem, ali uočljiva je mediolitoralna stepenica, to dokazuje da se u jezeru osjećaju morske mijene, odnosno da postoji izmjena jezerske i morske vode kroz pukotine i kanale u poroznom vapnencu. Jedinstven i poseban okoliš Zmajevog oka, s debelim donjim slojem sumporovodika, posljednjih je godina zainteresirao brojne domaće i strane znanstvenike, a zbog meromiktičkih i anoksičkih uvjeta jezerske slane vode uspoređuju ga s Crnim morem, fjordom Framvaren u Norveškoj ili kraterskim jezerom Pavin u Francuskoj.

Tijekom stoljeća događalo se da jezero „prokuha“, ili kako kažu znanstvenici, da dođe do prevrtanja vodenog stupca . Uz tu neobičnu prirodnu pojavu domicilno stanovništvo ispredalo je legende. Jedna od njih je i priča o braći od kojih je jedan bio slijep. Dijeleći nasljedstvo zdravi je brat prevario slijepog, a ovaj ga je prokleo riječima: “ako nisi pravedno podijelio, neka se sve pretvori u jezero“. Tako je i bilo. Međutim, u jezeru koje ponekad pijeni i ključa, živio je i zmaj. Ovaj rogoznički zmaj, kaže lokalna predaja, bio je nemilosrdan – naplaćivao je krvavi danak, svake godine uzimao je naljepšu djevojku i najdeblju ovcu. Postoji i druga priča. Zmaj Murin, vanbračni sin Here i Posejdona, iz svojih je dvora na otoku Velika Smokvica vladao polisom Herakleja. Štitio je stanovnike od osvajača i pljačkaša, a oni su mu svake godine, na najduži dan, morali dati naljepšu djevojku za ženu. Nijedna nesretnica nije preživjela prvu bračnu noć. Legenda kaže da se jednog dana, na krilatom konju Pegazu, pojavio heroj Aristoles, praunuk argonauta Jasona. Zaljubio se u djevojku koja je sutradan trebala biti nevjesta strašnome zmaju. Mladi je junak izazvao Zmaja na dvoboj i kopljem, koji je uz pomoć Hefesta i mjesečeve prašine iskovala moćna božica Atena, smrtno ranio neman. Umirući, Murin je kandžama iskopao vlastite oči. Jedno je oko bacio daleko iza Mljeta, a drugo mu je samo iskliznulo pod noge i istopilo kamen. U kamenu udubinu slilo se more i nastalo je jezero, znakovita imena Zmajevo oko. Prema toj legendi o zmaju Murinu ako se dvoje zaljubljenih okupa u Zmajevom oku bit će jedno drugom vjerni do kraja života, a njihov će brak biti blagoslovljen vječnom ljubavlju i zdravom djecom.

Proveo je ugodno popodne Maki kod barbe Jere, koji je dugogodišnji uspješan domaćin u restoranu i apartmanima. Kaže Jere da je ova godina gotovo jednako dobra kao i 2019. te da ne jenjava sezona, jer tek sada očekuje one turiste iz Njemačke i Austrije koji dolaze kada odu oni sa školskom djecom, a kojih je ove godine najviše i dobri su potrošači. Takvu priču slušamo gotovo od svih i očito će rezultati kada se sve zbroji biti fantastični. Počastio je Jere sa dobrim domaćim pršutom, a kasnije je Maki pojeo i izdašnu večeru na svoj račun i otišao na počinak prije današnje runde do Marine.

98. dan, subota: Rogoznica – Marina

Danas je valjalo prijeći 11 kilometara, iako sve te računice budu jako relativne, jer uopće ne računamo obilaske mjesta, nakon što se smjesti, obilaske zaljeva, crkava, kaštela, uspone na vidikovce i svašta nešto drugo. Kako god, službeno je Maki na 1434 kilometra. Nešto prije pola puta do Marine danas, Maki je prošao kroz malo mjesto Podorljak. Lijepa crkvica Sv. Petra i prekrasno uređen okoliš natjerali su Makija na otprilike 3500. fotografiju koju je uslikao od Iloka!

Crkva je podignuta 1868. godine na čast sv. Petru apostolu. Uz sveca zaštitnika, posebno se štuje i sv. Kajo. Temeljito je obnovljena 2000. godine. Oltar je okrenut prema puku, postavljen novi pod, uređeno stubište i kor, uvedena nova rasvjeta, elektrificirana zvona, postavljeni novi prozori, a 2007. kompletno je popločan dvorišni prostor oko crkve.

Brzo se našao u Marini, koja je prirodna luka, kako joj ime govori, ali i daleko više od toga. Ima ovo mjesto bogatu i zanimljivu povijest.

Marina je naselje smješteno u istoimenom zaljevu, središte Općine Marina, koja u svom sastavu broji još 15 naselja. Općina Marina najzapadnija je općine Splitsko – dalmatinske županije te graniči sa  Šibensko – kninskom županijom. Samo mjesto Marina broji oko 1000 stanovnika, dok cijela Općina ima oko 5000 stanovnika. Na području Marine nekada su živjeli Iliri (pleme Bulini), Hilini (grčki kolonizatori koji su   se  asimilirali s Bulinima), Rimljani i najzad početkom 7. stoljeća naše ere naseliše ga Hrvati.
U prošlosti se različito nazivao. Najstarija poznata su mu predslavenska imena Bausiona i Drido.

Marina se u srednjovjekovnim izvorima spominje već 1070. god. Na području Marine nekoć su živjeli Iliri, zatim Rimljani te početkom 7. stoljeća naselili su Hrvati. U starohrvatsko doba sadašnji teritorij Marine zvao se Drid i na njemu je bilo sjedište stare dridske župe, a po selu koje se zvalo Baselen (Bosilen) na području sadašnje Marine – mjesto je dobilo naziv Bosiljina. Dakle Bosiljina (stari naziv za Marinu) se spominje od 9. stoljeća u sastavu Trogirske komune. U 13.stoljeću Trogirska komuna ima svoj Statut na osnovi kojeg su organizirani organi vlasti koji su radili po statutarnim propisima. Za mletačke uprave (u Trogiru od 22.lipnja 1420. do 9 srpnja 1797.godine) autonomija komune je bila ograničena, jer je kneza- kapetana postavljala mletačka vlast i to redovito jednog iz reda mletačkih plemića.

U drugoj polovici 15.stoljeća nadvila se opasnost i na marinsko područje od Turaka. Stoga Trogirski knez Alviz Barbarig odobrava biskupu Franji Maracelu (Frano Marcello) 1495. godine da u marinskoj uvali, uz crkvu Sv.Marine, sagradi kaštel za obranu tamošnjeg stanovništva (jedinstveni obrambeni sklop – kaštel, sastojao se od biskupske kule podignute na hridinama u moru i utvrde Citadele, izgrađene na kopnu, unutar koje je izgrađena crkva svetog Ivana na prostoru seoskog trga – Brce). Kaštil je izgrađen kao četverokutna kula s konzolno istaknutim kruništem. Kanal između kopna i kaštila zasut je u početku XX stoljeća. Kaštil je popravljen za kandijskog rata 1657. i 1717., a rekonstruiran 1971. i 1972. godine.

Po svetoj Marini, toj rijetko štovanoj svetici – mučenici, stanovnici naseljeni oko kaštela i Citadele (koji naknadno izgradiše bedem za zaštitu svoga mjesta) novo naselje i cijeli teritorij Bosiljine prozvaše Marina. Mjesto Marina okuplja živalj čitavog poluotoka između sela Marine i rogozničke uvale.

Smješten je Maki danas u Samson apartmanima, u Marini, gdje mu je mlada domaćica, snaha gazde, Lucia.

Obišao je Maki još malo Marinu i našao zanimljive uske uličice i vrlo poznatu Crkvu sv. Jakova, gdje je danas uspio skoro sudjelovati i u jednom vjenčanju, jer ipak, subota je…

Prošlo je više od tri mjeseca od kada je Maki krenuo na svoj put. Ponovit ćemo, za one koji su nas počeli pratiti nešto kasnije, koji je motiv našeg hodača:

“Moj put započinje krajem svibnja i svojem kraju stiže prvim jesenjim danima. Razmišljam i o onima koji su tek zakoračili na stazu života, a već na samom početku čekaju ih mnogi zavoji i brojne prepreke. Pomozite mi ukloniti ih s njihovog puta. Moj hod ima i humanitarni značaj, hodam za djecu iz udruge Nova budućnost (Udruga za zbrinjavanje djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi izvan vlastite obitelji).“

Udruga za zbrinjavanje djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi (udruganovabuducnost.hr)

ZO