Dok pokušavam staviti u riječi sve što je Maki prošao u nedjelju i ponedjeljak, on se već smjestio u najvažniji grad danas u Hrvatskoj, u Split, jer za one koji prate najvažniju sporednu stvar na svijetu, danas se borimo za vrh naše skupine za kvalifikacije na svjetsko nogometno prvenstvu u Kataru. A protivnici su naši dragi susjedi Slovenci. Maki je baš tamo, nakon 101 dan hodanja, baš danas?! Slučajno? NE! Ništa se na ovome jedinstvenom putu ne događa slučajno. O Splitu i Makijevim dogodovštinama koje će imati popodne i večeras ćemo pisati sutra, ili u četvrtak, vratimo se vikendu i jučerašnjem početku 15. tjedna na putu.

99. dan, nedjelja: Marina – Trogir

Krenuo je Maki u nedjeljno jutro, vrlo rano iz Marine prema Trogiru kroz Poljica, Seget Vranjica i Seget Donji. Čekalo ga je 14 kilometara pored najljepše obale na Mediteranu, naše Jadranske.

Kao i na putu od Starigrada prema Rovanjskoj, opet je ugledao “njive” na kojima se u moru uzgaja blago. Radi se o kamenicama. Europska kamenica koja se uzgaja u Hrvatskoj je gotovo u potpunosti nestala iz Europe. Može se naći u Sredozemlju, istočnom Atlantiku i Crnom moru. Tijelo kamenice (meso) je smješteno unutar dviju nesimetričnih ljuštura. Lijeva udubljena ljuštura služi za prihvaćanje za podlogu, desna je ravna, a spaja ih jaki mišić. Duguljasta je i srcolika, nazubljenih rubova ljušture, a boja ljušture varira od kameno do bjelkasto sive. Raste do 13 cm u dužinu. Kamenice se još od Rimljana smatraju izuzetnom delikatesom. Meso joj je jako hranjivo jer sadrži puno bjelančevina, ugljikohidrata i vitamina A, B1, B2, C i D. Najukusnija je zimi, a najčešće se jede sirova sa par kapi limunovog soka. Može se pohati, poširati i na druge načine pripremati.

S obzirom da se u Poljicama nije zadržavao, a oba Segeta je prošao sjevernije, iznad samih mjesta, vrlo brzo se približio vrlo markantnoj i zvučnoj destinaciji, vječnom Trogiru. Trogir se ubraja u ona naselja za koja bi se moglo reći, ako se dopusti licentia poetica, da postoje oduvijek. Počeci života gube se u davninama prethistorje. Arheološka iskapanja unutar povijesne jezgre, iako se kopalo nekoliko metara ispod razine mora (obala ponire), nisu doprla do sterilnih slojeva. More koje nadire otežava istraživanja tako da zasad najstariji nalazi datiraju otprilike 2000 godina prije naše ere. U okolici međutim, u Trapljenim Docima, u tamošnjoj pećini, nađeno je sitno kremeno oružje kojim se koristio neandertalski čovjek, a vjerojatno je staro oko 45000 godina.

Plodno polje oko Trogira osnovni je element njegove povijesne matrice. Zapravo, sva se sudbina Trogira kroz duga tisućljeća vrti oko tih plodnih površina (u nase su doba katastrofalno uništene), što su u relacijama dalmatinskog krša prava dragocjenost. U Dalmaciji naime, u njenom rubnom pojasu, nakon ravničarske i plodne okolice Zadra prema jugu nema sve do Trogira većih polja. Stoga je prostor od Trogira do Splita (između njih nalazila se u antičko doba Salona, metropola provincije Dalmacije) igrao veliku ulogu u cjelokupnoj povijesti sjeverozapadnog Balkana. Polje oko Trogira zaokružuje sa sjeverne strane vijenac brda i brežuljaka, a s južne, pak, more. Ovo polje naziva se Malim poljem i odvajkada je egzistencijalno određivalo život Trogira – naselja u središtu njegova južnog ruba. Istočno, iza brijega zvanog Krban, istočnije od izvora vode koja tu izbija (Rika u Pantanu, u Blatu), započinje trogirsko Veliko (Velo) polje, koje je zahvaćalo zapadni dio današnjeg Kaštelanskog, nekoć Salonitanskog polja. Zbog granica tog polja, Trogir se spori stoljećima sa susjednim Splitom. No, u ranom srednjem vijeku, vjerojatno i u antici, a još prije u prethistoriji, Trogiru je izvorno pripadalo tek Malo polje, zaokružena cjelina kojoj je Trogir središte. Taj prostor nije nikad bio osporavan Trogiru, zbog njega se ne vode, kao zbog Velog polja, rasprave pred vrhovnim vlastima. Od dvanaestog stoljeća, Trogir je od teritorija ugarsko-hrvatske države prisvojio i područa iza brdske barijere, Zagoru, čije je možda manje dijelove zauzimao i u antici i u prethistoriji, ali ne i u ranom srednjem vijeku. Od tada se širi na račun hrvatske župe zvane Drid prema zapadu; dograbio se Marinske kotline; granice mu sežu do Rogoznice, a sve do u trinaesto stoljeće, u crkvenom pogledu, podložan mu je Šibenik sa svojim teritorijem.

U odnosu na prirodne putove, Trogir nema tako dobar položaj kao što ga je imala nedaleka Salona ispod glavnih prirodnih vrata na planinskoj barijeri. U srednjem vijeku nad tim prijevojem, između planina Kozjaka i Mosora, strši Klis, tvrdina što je imala veliku ulogu u povijesti Dalmacije i Hrvatske. Ipak i Trogir je održavao trgovačke veze s bližim i daljim zaleđem. Pokušavao je konkurirati Splitu u prihvaćanju trgovačke robe sto se iz Bosne dopremala prema moru. Evo kako u sedamnaestom stoljeću Pavao Andreis određuje gospodarski život grada: “U gradu Trogiru mogu se brojiti dvije tisuće duša, a na otoku Čiovu tisuću osam stotina. Izdržavanje ovog svijeta sastoji se od prihoda malo žitarica, vina, ulja i smokava koji se s područja sabiru i od ribolova, koji se često na otoku Čiovu uobičavaju obavljati. Žitarica ima malo tako da je, ne podmirujući nego za malo mjeseci potrebu, potrebno primati ih čas iz otomanske zemlje kopnenim putom, čas niz vjetar morskim putom. Vino u malo godina potpuno dostaje, jer ga se mora rasprodavati i za kupovine žitarica koje su manjkave, i da se ne riskira kvarenje kojemu je podložno redovito u ljetno vrijeme. Osim ovih prihoda ima prihod od životinja, koje izdržavaju seljani Segeta, Marine i Otoka, koji se sastoji samo u siru i vuni, kojima se trguje s Morlacima s malom i nikakvom dobiti.”

Nahodao se Maki po ovom gradu na vodi, sam smještaj koji mu je osigurala fantastična TZ Splitsko-dalmatinska, bio je u centru starog grada, kod Marijane iz Rooms & Studio Stipičić.

Dakle i Trogir, kao i ostali dalmatinski gradići, glavne prihode dobiva od vina, što se uglavnom izvozi u Veneciju. Stalna briga je žito kojeg nikad nije bilo dovoljno i koje je trebalo nabavljati u Apuliji. Preko mora izvoze se pak stočarski proizvodi iz zaleđa. Obrtnici opslužuju potrebe komune, ali i daljeg zaleđa. U naše doba pak doživljava procvat brodogradnja s tradicijama što sežu u srednji vijek. Pavao Andreis sažeto je odredio osnovno obilježje Trogira, njegovu minijatumost unatoč kojoj je ipak pravo urbano naselje po svojim funkcijama: “Njegov opseg ne prelazi 750 koračaja, ali u uskosti svoje obodnice zadržava ono što je za obilje jednog grada potrebno i neophodno.”

Grad minijaturan po dimenzijama i po izgledu (doima se kao veliki dvorac na vodi) funkcionira pred očima historičara poput sasvim transparentnog modela za proučavanje svih permutacija urbane matrice u prostomom, urbanističkom i sociološkom smislu. Trogir je doživio svoj najveći uspjeh u srednjem vijeku, u XIII. i XIV. stoljeću, pa je to najzanimljivije i najbumije razdoblje njegove povijesti. Upravo je zbog kasnijeg relativnog zaostajanja grad sačuvao srednjovjekovni izgled.

Trogirska povijest dade se periodizirati uglavnom sinhrono s općim ritmovima dalmatinske povijesti. Prethistorijsko, ilirsko naselje krajem III. ili početkom II. stoljeća p.n.e. evoluira u grčku naseobinu Tragurion; tijekom I. stoljeća p.n.e. ono postaje rimski municipij Tragurium. Život se održao i nakon seoba naroda pa je Trogir od VI. do XI. stoljeća bio u sastavu bizantske Dalmacije svedene na nekoliko gradova. Od XI. do početka XV. stoljeća Trogir priznaje vlast hrvatskih i ugarskih vladara iako je povremeno pod vlašću Venecije. Od početka XV. stoljeća pa do kraja XVIII. grad se nalazi unutar mletačke Dalmacije. Od kraja XVIII. stoljeća, izuzevši kratki intermezzo francuske vlasti početkom XIX. stoljeća, Trogir je u sklopu austrijske Dalmacije i to sve do kraja prvog svjetskog rata otkad je u Jugoslaviji, a od 1991. godine u Republici Hrvatskoj.

Da ne bude sve ozbiljno i sa povijesnim podacima uvijek se potrudi naš neumorni hodač i pronađe sebi društvo, a i privlači znatiželjne turiste, očito iz cijelog svijeta. Sa jednim od njih ćemo se pozabaviti na kraju ovoga dana, ali ostale ćemo samo navesti bez imena u mozaiku ispod.

Proveselio se dobro Maki u Trogiru, a imao je i “saučesnika u zločinu”. Naime sreo je jednako ekscentričnog i osebujnog, kako je sam rekao, sebi ravnog gospodina, gotovo istog ili čak većeg životnog iskustva i entuzijazma. Radi se o Tomasu Klenhi, avanturistu iz Češke Republike, iz Praga, iz kojeg je prvo za 11 dana stigao do Krka biciklom, a onda kako mi je sam rekao. polako nastavio po otocima i obali i tako je stigao do Trogira, gdje su se njihove sudbine srele. Tomas odlično govori naš jezik, dobro, ne baš odlično, ali razumljivo, s obzirom da je njegov otac bio trgovački ataše bivše Republike Čehoslovačke u bivšoj Jugoslaviji, sa službom u Beogradu od 1965. – 1986. Nije tamo živio, ali je svako ljeto boravio po dva mjeseca na našoj predivnoj obali i susjedne nam Crne Gore. Divna priča. Dok ovo pišemo, on je već otišao vlakom natrag doma u Prag, nakon 1400 kilometara biciklom od Praga do Splita u 21 dan. Respekt! A i respekt za provod ova dva gospodina! Očito im je bilo dobro!

100. dan, ponedjeljak: Trogir – Kaštel Sućurac

Vjerojatno kada netko živi u Zagrebu, a nije tu ponikao, kao jedan od testova poznavanja novoga grada možete pitati da nabroji tramvajske stanice od Trga kralja Tomislava do Dubrave ili tako nešto? Tako nekoga tko ne živi na potezu od Trogira do Splita, a doseli se tamo, nakon nekog vremena možete kao test pitati da točnim redom nabroji sve Kaštele, od zapada, prema istoku, od Divulja, prema Splitu. Dakle zajednički nazivnik je Kaštel pa redom: Štafilić, Novi, Stari, Lukšić, Kambelovac, Gomilica i Sućurac. Upravo je ovaj posljednji bio cilj hoda našeg jubilarca u svom stotom danu hoda! 1465 kilometara, bez obilazaka desetaka crkava, kaštela, vidikovaca, maslinika, otoka, bedema, suhozida…u točno 100 dana! Veliki respekt!

Da bi došao do posljednjeg od Kaštela gdje ga je čekao barba Tonći, kojem ćemo se vratiti na kraju, prošao je redom, nakon Zračne luke Split i Divulja, kroz sve gore navedene dijelove jednog zajedničkog grada.

Grad Kaštela je smješten na obali Kaštelanskog zaljeva i sa preko 40 000 stanovnika je drugi po veličini grad u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Posebnost ovog grada leži u činjenici da se razvio oko 7 mjesta (Kaštel Sućurac, Kaštel Gomilica, Kaštel Kambelovac, Kaštel Lukšić, Kaštel Stari, Kaštel Novi, Kaštel Štafilić) tj. oko utvrda – kaštela, a svako mjesto ima svoje specifičnosti koje karakteriziraju ovaj mediteranski kraj.

Kaštela su jedan od najbolje prometno povezanih gradova pa tako osim međunarodne zračne luke Split – Kaštela, postoji i željeznička stanica u Kaštel Starom dok je s autocestom Split – Zagreb povezan izlazno – ulaznim odvojcima od kojih su najbliži oni u Prgometu i Vučevici. U Kaštelima djeluju mnoge udruge i ustanove koje svojom aktivnošću obogaćuju kulturni život grada cijele godine. Muzej grada Kaštela smješten je u dvorcu Vitturi, a izložbeni prostor u nekadašnjem biskupovom ljetnikovcu u Kaštel Sućurcu.

Postoji interesantna štorija o dvoje ljubavnika iz kaštelanske povijesti:

U drugoj polovici 17. stoljeća, u Kaštel Lukšiću živjele su dvije plemićke obitelji – obitelj Vitturi sa kćerkom Dobrilom i plemić Adalberto Rušinić sa sinom Miljenkom. Lijepi mladić i nježna djevojka žarko su se zaljubili, a obiteljska svađa njihovih očeva zbog feudalnih prava nad seoskim težacima prisilila ih je da se sastaju i vole potajno. U tome im je pomagala sluškinja Antica. Međutim, roditelji su nekako saznali za njihovu vezu te su, kako bi ih razdvojili, Dobrilu stavili pod strogi nadzor majke, kontese Marije dok je Miljenko, prema savjetu odvjetnika Dorotea, poslan u Veneciju, u duždevu službu.

Malo je nedostajalo da Dobrilin otac, konte Radoslav, iz inata ugovori vjenčanje svoje kćeri sa znatno starijim trogirskim plemićem Družimirom. U prirodnost i ispravnost takve bračne veze ozbiljno je posumnjala Dobrilina tetka, kontesa Demetrija. Miljenku, koji je u to vrijeme bio u Veneciji, poruku o mogućem vjenčanju je dostavio jedan lukšićki vojnik. Uspio je stići u Kaštel Lukšić na sam dan vjenčanja i spriječiti ga u najsvečanijem trenutku bračne prisege, pred zaprepaštenim župnikom don Mavrom i mnoštvom zaprepaštenih svatova koji su se u tom trenutku nalazili u mjesnoj crkvi. Osvetoljubivi Dobrilin otac, konte Radoslav, odlučio je za kaznu svoju kćerku zatvoriti u koludrički samostan Sv. Nikole u Trogiru, međutim Miljenko je to pokušao spriječiti dočekavši lađu na trogirskoj obali gdje je mačem izazvao nered.

Sudske su ga vlasti zbog toga, uz pristanak njegova oca, kneza Adalberta, prognale u franjevački samostan na otočiću Visovcu, smještenom na rijeci Krki blizu Šibenika. Miljenko je tu upoznao seljanku Božicu koja je nekada bila Dobrilina dojilja. Po njoj je poslao poruku svojoj dragani da pobjegne iz trogirskog samostana u kojem se tada nalazila. Nakon što je uspješno prevarila starješinicu samostana, opaticu Gertrudu, pobjegla je, ali je Miljenko nije dočekao na dogovorenom mjestu, blizu Trogira.

Dobrila je potpuno sama lutala u olujnoj noći sve dok je ujutro nisu uhvatili hajduci. U ogromnom strahu, nezaštićena djeva je, nakon obećanja da će je odvesti Miljenku u Visovački samostan, prihvatila ponudu opasnih drumskih skitnica da pođe s njima. U međuvremenu se Miljenko prerušio u fratra kako bi spriječio da ga hajduci ubiju. Naime, Dobrilin je otac, knez Radoslav, naručio od hajduka njegovo ubojstvo i to uz nagradu. Razočarana Dobrila je pomislila kako se on zaista zaredio te je izgubila svaku nadu da se eventualno tajno vjenčaju na Visovcu.

Kada je saznao za bijeg svoje kćeri, knez Radoslav se, ohol i tiranski nastrojen, odlučio poslužiti lukavstvom kako bi spriječio obiteljsku sramotu. Saznavši za kćerkin bijeg i povrijeđen u svojoj oholosti oca tiranina, konte Radoslav se poslužio lukastvom da spriječi sramotu obitelji. Pružio je ruku pomirenja uvijek dobroćudnom Miljenkovom ocu, knezu Adalbertu nakon čega su zajedno poslali na Visovac tri izaslanika čiji je zadatak bio da nepokorene ljubavnike, Miljenka i Dobrilu, nagovore na povratak i svečano vjenčanje u Kaštel Lukšiću.

Kaštelanski ljubavnici su prihvatili roditeljsku ponudu. Međutim, Dobrilin otac, knez Radoslav se nikako nije mogao pomiriti sa činjenicom da je Miljenko ipak pobijedio i da će odvesti njegovu Dobrilu, kao svoju suprugu, u njihov novi dom, dvorac plemićke obitelji Rušinić. Obuzet nesavladivom mržnjom i osvetom, večer nakon vjenčanja dvoje mladih u ljeto 1690. godine, knez Radoslav je na mostu ispred svog dvorca u Kaštel Lukšiću ubio svog zeta iz kubure.

Nekoliko mjeseci nakon nemilog događaja, Dobrila je od silne tuge izgubila razum, razboljela se i umrla. Njezina posljednja želja je bila da je pokopaju kraj Miljenka u crkvici Sv. Ivana na Rušincu koja potječe iz 16. st.. U toj se crkvici danas nalazi nadgrobna ploča na kojoj piše. “Pokoj ljubovnikom”. U Kaštel Lukšiću se osim njihova groba nalazi i izvorni Dobrilin dvorac Vitturi iz XV. – XVI. st., Miljenkov kaštel Rušinić iz XV.st te stara crkva iz 1530.god. u kojoj su vjenčani. Prema ovoj legendi napisani su roman, drama i opera.

Stigao je Maki do svog cilja Kaštel Sućurca, posljednjeg u nizu, gdje se smjestio kod barba Tonćija i žene mu Jagode.

U Kaštel Sućurcu se nalazi najstarija obrambena kula koju je 1392.g. sagradio splitski nadbiskup A. Gvaldo kako bi zaštitio seljake naselja Putalj, smještenog na obroncima Kozjaka oko crkvice sv. Jurja. Nizom dodatnih zahvata, kula je postala naselje uz more.

Nadbiskup Averaldo je 1488.g. tu sagradio svoj ljetnikovac a svoj konačni oblik kaštel je dobio 1509.g. Najstariju jezgru Sućurca čini sklop Kaštilica kojeg čini dvorište utvrđene palače – ljetnikovca na čijem se južnom zidu nalaze raskošno ukrašeni prozori u stilu visoke gotike i seoskih kuća. Za razliku od ostalih naselja ovdje je trg formiran na južnoj strani ljetnikovca. Danas se na njemu nalazi Muzej grada Kaštela u kojem se čuva dio arheoloških nalaza iz Putalja.

Od stare župne crkve sagrađene u 16 st. ostao je samo zvonik jer je crkva 1943. godine, tijekom savezničkog bombardiranja, srušena. U riznici nove župne crkve čuva se prijepis Trpimirove darovnice napisane u 04.03.852.g. u Bijaćima, ispred crkve sv. Marte iz XVI st.. Osim darovnice tu se još čuvaju kameni starosućurački luk, ostali kameni spomenici i dijelovi drvenih barkonih skulptura s oltara stare župne crkve te velik broj predmeta od zlata i srebra (uporabni crkveni predmeti i nakit – dio kaštelanske narodne nošnje).

Sjeverno od Kaštel Sućurca nalazi se župna crkva Gospe od Doca, danas poznatija kao Gospe na Hladi. Nelada je bila župna crkva naselja Sela. Još sjevernije, na obronku Kozjaka nalaze se ostaci predromaničke crkve sv. Jurja od Putalja koja potječe iz IX.st. i zadužbina je kneza Mislava. Od nje su sačuvani ulomci pleterne ornamentike. Nova crkva je sagrađena 1927.g. Arheološkim istraživanjima provedenim oko crkve i na obližnjem groblju Gajina otkriven je prvo rimski a zatim i prapovijesni sloj.

Kaštel Sućurac je početna točka obilježenog planinarskog puta koji vodi do Vele stine, do planinarskog doma Putalj (480m), stazom do prijevoja Vrata na hrptu Kozjaka te zapadno do crkvice sv. Luke (690m).

Gostoljubivi domaćini će turistima koji dođu u Kaštel Sućurac pružiti ugodan smještaj u svojim sobama i apartmanima. Takvi su i Jagoda i Tonći. Zamislite, Makija su dočekali hladnim pivom, ali što je daleko važnije i sezonskim punjenim paprikama!

Družili su se tako nakon ručka, a onda je šjor Tonći Alfirević svog gosta povezao visoko iznad Kaštela, u svoje maslinike, jer dugo u njihovoj obitelji, u Poljičkoj Republici (Poljička Republika ili Poljička knežija naziv je za kraj istočno od Splita, točnije od Žrnovnice do Blata na Cetini i Omiša te od mora do Zamosorja.) imaju maslinike i bave se proizvodnjom odličnog maslinovog ulja koje sami prešaju u svojoj uljari. Za svaku pohvalu i ako vas put nanese u Kaštel Sućurac potražite svakako Sea Star apartmane na staroj kaštelanskoj cesti, ako trebate smještaj, ali i ako trebate vrhunsko maslinovo ulje. Hvala domaćinima koji čine daleko više od onoga što gost očekuje kada plati smještaj.

ZO