Od Dioklecijana do Fortice

Prekrasan dio puta kroz bajkovitu i pravu mediteransku županiju, onu Splitsko-dalmatinsku prolazi Maki proteklih dana, šalje neuobičajeno velik broj fotografija i još više sreće ljude sa kojima razgovaramo i bivaju dio ove jedinstvene priče. Neke stvari i ne stižemo, jer ipak svi mi u logistici radimo punom parom na svojim regularnim poslovima, tako da pokušavamo biti aktualni koliko je to moguće. Tako ćemo danas pokriti Makijev put od Kaštel Sućurca, preko Splita, Podstrane do Omiša. Zahvaljujući odličnim ljudima iz TZ Splitsko-dalmatinske, Zvonko je smješten u Omišu, u Hotelu Plaža sljedeća tri dana, dok ide iza Omiške Dinare uz gornji tok rijeke Cetine do Brela opet na obali, gdje bi trebao stići u nedjelju. Idemo redom!

101. dan, utorak: Kaštel Sućurac – Split

Krenuo je Maki iz posljednjeg u nizu Kaštela, od svojih domaćina Tonćija i Jagode prema cilju, velikom, najvećem poslije Zagreba, Splitu. Put ga je vodio našom lijepom obalom i kroz prekrasan Solin. Solin se smjestio u blizini ušća rijeke Jadro, 5 km sjeveroistočno od Splita. Sastoji se od tri izdvojene cjeline: središnjeg dijela na raskrižju cesta (Mitnica) prema Splitu, Trogiru i Klisu (stambeno-poslovni dio Solina), od Majdana, u maloj kotlini gornjeg toka Jadra, s tvornicom cementa, i od Donje Strane (Sveti Kaja), oko 1,5 km zapadno od središnjeg dijela, na cesti prema Trogiru, s tvornicom cementa i industrijskim pogonima. Između Donje Strane i središnjeg dijela Solina ostaci antičke Salone.

Hrvatsko ime Solin nastalo je od latiniziranog naziva Salona, koje ima korjen u ilirskom jeziku. U povijesti se to ime spominje prvi put 119. godine prije Krista, za rata Ilira i Rimljana. Početak je ovog naselja svakako mnogo raniji. Stari grčki geograf Strabon kaže da je Salona bila luka ilirskog plemena Dalmata, koji su vjerojatno trgovali na tom mjestu s grčkim pomorcima. Ostaci bedema, predmeti grčkog podrijetla nađeni u Saloni i njezinoj okolici, upućuju na Grke kao utemeljitelje ovog grada. Neki mu stavljaju početak u IV. stoljeće prije Krista. Očito je, da je u Saloni veoma rano jak grčki utjecaj, pa se s pravom kaže za prvo razdoblje Salone da je to grčko-ilirska naseobina.

Rijeka Jadro izvire u podnožju Mosora na 35 metara nadmorske visine, a ulijeva se u solinski zaljev nakon 4,5 km dugog toka. Svojim kratkim tokom oplođuje i donosi život ovom kraju, napajujući osim Solina, grad Split, Kaštela, Trogir i okolnih mjesta. U Solinu rijeku Jadro zovu „Solinska Rika” , a zbog njena značaja i događaja iz starohrvatske povijesti, često se naziva i “hrvatskim Jordanom”.

Zbog života i razvoja endemske podvrste Mekousne pastrve (Salmothymus obtusirostris salonitana), gornji tok rijeke proglašen je 1984. godine posebnim ihtiološkim rezervatom. Površina tog ihtiološkog rezervata je cca 78 000 m2, a predstavlja vodotok rijeke Jadro od izvora do Uvodića mosta.

Za vrijednosti rijeke Jadro znali su i davni narodi. Još su stari Iliri gradili kuće pokraj njezina korita i pili vodu kakve na daleko nije bilo. Krijepila ih je kad su odlazili u ratove protiv Rimljana, a Rimljani su zahvaljujući njezinoj vodi sagradili najveći grad na ovoj strani Jadranskog mora. Vode su se razlijevale vodovodima i fontanama, a privukle su i velikog rimskog cara Dioklecijana da u blizini sagradi svoju palaču i da pije vodu iz te iste rijeke. On se još kao dječak igrao na njezinim obalama i pod starost se vratio rijeci svojeg djetinjstva. Koliko je samo muke i truda potrošeno da bi se sagradio veličanstveni vodovod do Dioklecijanove palače koji je dvostruko duži od rijeke.

12 kilometara dugu rutu, kao i obično kada krene ranije ujutro, Maki je to riješio do podneva kada je došao u drugi po veličini grad u Hrvatskoj, bili Split. Pazite poklapanja, baš na dan kada je, to znamo sada kada o tome pišemo, reprezentacija Vatrenih razmontirala Sloveniju sa glatkih 3-0! Ipak, bio je preumoran da ode na utakmicu, nakon što ga je prijateljica Maja Prizmić provela kroz cijeli grad, gdje je “natukao” barem još pola norme u kilometrima za taj dan. Prvo je došao do vile Spalatina, gdje se našao sa mladim voditeljem obiteljskog biznisa Lukom, koji ga je počastio pivom.

A onda je bio na redu –Split!

Punih 17 stoljeća traje priča o Splitu, još otkako je rimski car Dioklecijan odlučio baš na tom poluotoku blizu velikog rimskog grada Salone izgraditi palaču u kojoj bi u miru proveo posljednje godine svoga života. U tih 1700 godina Palača je polako postajala i postala grad, koji danas mami bogatom tradicijom, veličanstvenom poviješću, ljepotom prirodne i kulturne baštine.

Dioklecijanova palača i cijela povijesna jezgra Splita na spisku su svjetske baštine UNESCO – a još od 1979., i to ne samo zbog izvanredne očuvanosti same Palače, nego bar jednako zbog toga što Palača i njezin grad (ili grad i njegova Palača, kako vam drago) i dalje žive punim životom. U toj strukturi vidljivi su i još uvijek živi svi povijesni slojevi od starog Rima, preko srednjeg vijeka do danas. Šetnjom kroz drevni grad moguće je putovati kroz vrijeme, promatrati vrhunske primjere antičke arhitekture poput Peristila, srednjovjekovne romaničke crkvice i gotičke palače, renesansne portale plemićkih kuća, barokne fasade, sve do moderne arhitekture izvanredno uklopljene u bogatu baštinu.

Splitska katedrala posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije, u narodu je poznata kao Katedralasv. Dujma (sv. Duje). Katedrala je smještena u kompleksu Dioklecijanove palače u Splitu, na Peristilu i prvotno je bila carski mauzolej, sagrađen početkom 4. stoljeća. Katedrala sv. Duje najstarija je katedrala u svijetu. Uspio je Maki ući u katedralu, a sa Majom se popeo i na zvonik i snimio zadivljujće panorame.

Današnja splitska katedrala izgrađena je u 4. stoljeću kao mauzolej rimskog cara Dioklecijana († 316.). Uoči careve smrti, Milanskim ediktom 313. godine, kršćani su dobili slobodu ispovjedanja vjere pa su u Saloni, upravnom središtu provincije Dalmacije, sagradili bazilike nad grobovima kršćanskih mučenika koje su postale sjedištem hodočašća i kulta svetaca.

7. stoljećuAvari i Slaveni su srušili Salonu. Preživjeli stanovnici su pobjegli na otoke, odakle se, nakon određenog vremena, dio njih vratio na kopno i nastanio u napuštenoj carskoj palači. Carski mauzolej su pretvorili u kršćansku crkvu, uklonili poganske idole i sarkofag u kome je car počivao. Iz srušenih bazilika u Saloni, prenijete su kosti svetih mučenika koje je Dioklecijan dao pogubiti: Dujma, prvog biskupa Salone, i Anastazija, radnika, koje su pohranili u carev mauzolej posvećen za metropolitsku crkvu. Prema predaji sačuvanoj kod splitskog kroničara Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća, prvi splitski nadbiskup bio je Ivan Ravenjanin (7. st.) koji je organizirao i uredio splitsku Crkvu.

Splitska katedrala poznata je po drvenim vratima koje je izradio domaći majstor Andrija Buvina 1214. godine, izrezbarivši u orahovini 28 prizora Isusova života. Odlično su očuvana, osim najdonjih dijelova oštećenih nogama prolaznika, Buvina su vrata raritet u europskoj umjetničkoj baštini, jer dok su brončane romaničke vratnice razmjerno brojne od drvenih su preostala jedva koja vrata.

Zvonik je vjerojatno izgrađen u 13. stoljeću. Termin oko kojeg se vrti moguća datacija početka gradnje splitskog zvonika jest nestali natpis iz 1257. godine koji je spominjao Kolafisu (Golubicu), udovicu splitskoga kneza Ivana Krčkog, kao donatoricu zvonika, dok joj je lokalna tradicija pridavala zaslugu i za podizanje propovjedaonice u katedrali.

Okusio je Maki i splitsku rivu, ali se sa Majom popeo i na Marijan…shvaćate polako koliko je prehodao po ovom fascinantnom gradu?

Lokalni stanovnici sjede u istim kafićima, restoranima i kupuju u istim trgovinama s turistima, dajući im dojam da su dolaskom u Split postali sastavnim dijelom grada i njegovog ritma. Tržnica i ribarnica u centru su života svake splitske obitelji, kao što se cijeli društveni život grada od 200 tisuća stanovnika ogleda na njegovoj Rivi, gdje će svaki gost koji drži do sebe popiti kavu sjedeći do bučnih, temperamentnih Splićana.

Split je mnogo više od veličanstvene arhitektonske kulise. Grad je to u kojem je moguće uživati u vrhunskoj gastronomiji i vinima, naći brojna kulturna događanja poput filmskih i kazališnih festivala, izložbi, vrhunskih muzeja i koncerata, grad koji nudi zabavu od brojnih klubova i barova preko uličnih događanja do festivala poput Ultra Europe kojeg svake godine posjeti i do 100 tisuća mladih iz stotinjak zemalja svijeta. Split sa svojim desecima osvajača olimpijskih i drugih medalja ima i sportsku tradiciju kao malo koji drugi grad njegove veličine na svijetu.

Kad vam dosadi gradska vreva, tu je Marjan, brdo simbol nad gradom, sa svojom šumom, stazama za trčanje, planinarenjem i biciklizmom, rekreacijskim terenima, ali i drevnim crkvicama u kojima su stari Splićani tražili duhovni mir. 

102. dan, srijeda: Split – Podstrana

Nakon uzbudljivog i višetisućljetnog Splita, slijedilo je nešto manje uzbudljivo spuštanje obalom, prema desetak kilometara udaljenoj Podstrani, naselju apartmana. Da bi dosegao Podstranu, Maki je prošao kroz sada već predgrađe Splita – Stobreč. Stobreč je naselje na poluotoku istočno od Splita, danas zapravo njegovo predgrađe s 2.978 stanovnika (2011.). Nalazi se na mjestu antičkog naselja Epetiona, nedaleko od ušća rijeke Žrnovnice u more.

Početkom 20. stoljeća talijanske tvrtke financiraju u Stobrečke kave (tupinolomi) koji su bila izvori lapora (tupina) čija eksploatacija traje sve do sredine dvadesetog stoljeća. U tom razdoblju nastaje prostor današnjeg kampa nasipanjem mora na delti Žrnovnice. Sama tupina se izvozi u Italiju gdje služi kao sirovina pri proizvodnji, ali i u domaće tvornice Slonitanskog-Kaštelanskog bazena (Vranjic, Sv. Kajo, K. Sućurac). Nakon Drugog svjetskog rata prenamjenom prostora nastaje današnji stobrečki kamp, a prvi privatni iznajmljivači soba u Stobreču bili su njihovi mještani. Današnju gospodarsku osnovu Stobreča čini turizam i ugostiteljstvo te brojne velike tvrtke registrirane u Stobreču.

Kao i obično na ovakvim dužinama, stigao je naš hodač oko podneva u prekrasnu vilu BB, u Podstrani, vili, u stvari malom hotelu sa bazenom, koju mu je osigurala opet odlična ekipa iz TZ Spliotsko-dalmatinske županije. Općina Podstrana pripada području Splitsko-dalmatinske županije. Smještena je uz jugoistočni bok grada Splita, oko 7 km od povijesne gradske jezgre, u podnožju primorskog grebena planinskog masiva Mosor (1330 m). Prostire se na prostoru 11,5 km/2 površine, od podnožja planine Perun uz donji tok rijeke Žrnovnice na sjeverozapadu, do brežuljka Mutogras na jugoistoku. Obalni dio Podstrane proteže se 6 km longitudinalno, nizom razvedenih šljunkovitih uvala i plaža.

Za kraj kratke priče o manje atraktivnom danu Makijevog puta, gdje se vlasnici nisu družili sa gostom, kratka priča o još jednoj kratkoj rijeci. Žrnovnica, hrvatska rijeka koja izvire u podnožju Mosora i u svom kratkom toku protječe Splitsko-dalmatinskom županijom. Ukupna je duljina rijeke 4.800 metara.

Žrnovnica je krška rijeka bržeg toka s manjim slapovima i dosta brzaka. Teče kroz istoimeno mjesto i ulijeva se u more svega nekoliko kilometara od Splita u smjeru Omiša. U svom gornjem toku Žrnovnica prolazi kroz kanjon koji je slabo dostupan ljudima, pa je zato taj dio najočuvaniji. Donjim dijelom obale rijeke napravljena je šetnica, a ostatak obale obrastao je vrbom i smokvom s malo vodene vegetacije.

U gornjem dijelu, uz najzastupljeniju kalifornijsku pastrvu i jegulju, živi i jako ugrožena mekousna pastrva solinka (Salmothymus obtusirostris salonitana). Donji dio rijeke je nepovoljan za život mekousne pastrve, ali zato ima dobru populaciju jegulje i kalifornijske pastrve. Mekousna pastrva solinka je posebnost rijeke Žrnovnice jer je ona, uz rijeku Jadro, posljednje stanište ovom našem ugroženom endemu.

103. dan, četvrtak: Podstrana – Omiš

Jučer je naš neumorni hodač prošao svoj veliki, jubilarni kilometar! Negdje između Dugog Rata, o kojem ćemo reći koju riječ, i Omiša, o kojem ćemo nešto više reći, pregazio je Maki svoj 1500. kilometar! Eto, kad bi se zezali, rekli bismo, nije nešto, ali čovjeka veseli. Inače je jučerašnja ruta imala nešto više od 15 kilometara, no ne odviše atraktivnih, a i čekao je Makija super atraktivni grad gusara, u kojem će provesti vikend, jer je tako logistički organizirano da do Omiša sa odhodane rute bude prebačen natrag na spavanje, a ujutro opet na hodanje i tako do Slime, od kuda će odhodati do Brela i tamo noćiti u nedjelju.

Dugi Rat smjestio se na obali Jadranskog mora, na državnoj cesti Split – Dubrovnik (D8), 15 km jugoistočno od Splita, odnosno 5 km zapadno od Omiša.

Najstarija naselja u Općini nalaze se na nadmorskoj visini od 200 do 250 m, podno planine Perun (južna kosa Mosora), i to Jesenice, Zeljovići, Krug i Duće. Danas su zavidno napuštena, jer se stanovništvo godinama spuštalo na obalu, pogotovo posljednjih trideset godina, zbog sve većeg razvitka turističkog prometa.

O starosti naselja podno planine govore i arheološki nalazi u špiljama Turskoj peći i Ponistricama, koje svjedoče o postojanju života na tomu području još od kamenoga doba. Trajnu naseljenost potvrđuju gradine i gomile iz kasnog brončanog i željeznog doba.

Brzo je Maki stigao do ušća Cetine u more, o čemu, o kojoj ćemo pisati u sutrašnjoj objavi, jer danas je i sutra će Maki obići gornji tok ove predivne rijeke, no samo recimo da je imala povijesni značaj za nastanak ovog očaravajućeg grada. Povijesno središte grada smješteno je na istocnoj obali Cetine, a u antičko vrijeme naselje se vjerojatno nalazilo sjevernije od današnjeg, u zaseoku Baučići. Podrijetlo naziva grada potječe od slavenske riječi HOLM / HUM, što je prevedenica ilirsko-grčke riječi ONAION / ONEON, a znači brijeg, brdo, mjesto na brijegu ili da je ONEUM prozvan po rijeci Cetini koju su grčki kolonisti u donjem toku zvali Nestos iz čega se izvodi ime grada Oneum (Onaeum).

Srednjovjekovni se grad naziva Olmissium, Almivssium, a u doba mletačke vlasti Almissa. Današnje se ime Omiša izvodi iz srednjovjekovnog imena. U srednjem vijeku gusarstvo je za Omišane bio važan način stjecanja. Omišani su bili poznati gusari, što im je olakšao položaj grada, a i njihove lagane i brze brodice. U vrijeme najvećih pohoda na čelu omiških gusara bili su knezovi Kačići, koji su puna dva stoljeća predvodili napade na papinske galije i trgovačke brodove moćne Venecije, Dubrovnika, Splita, Kotora…

Nakon Kačića, gospodari Omiša su bili knezovi Šubići, braća Horvat koji su bili pod zaštitom bosanskog kralja Tvrtka I, bosanski velmoža Hrvoje Vukčić Hrvatinić, ban Ivaniš Nelipić, obitelj Matka Talovca koja vlast nad gradom dobiva od kralja Žigmunda, te bosanski vojvoda Stjepan Kosača. Nakon što je Ladislav Napuljski 1409. prodao Dalmaciju Mletačkoj Republici, 1444. i Omiš je priznao vlast Mletaka u čijem sastavu ostaje do 1797. god. Nakon propasti Venecije, Omiš pripada Austriji sve do 1805. god., a od 1805 – 1813. francuskoj upravi. Nakon pada Napoleona Omiš zauzima, kao i cijelu Dalmaciju, austrijska uprava gdje i ostaju sve do kraja Prvog svjetskog rata.

Imao je naš hodač sreće, ili bolje rečeno, svojim avanturističkim izgledom i iskustvom kojim odiše, svatko ima želju prići mu i popričati sa njim ili mu pokazati nešto. Tako je bilo i jučer kada se upoznao sa osebujnim lađarom, magistriranim pomorcem Milanom, koji je prvo mislio da je Maki stranac, pa nakon što se baš i nisu uspjeli sporazumjeti na engleskom, prešli su na naški. Proveo je Milan Makija donjim, mirnim tokom Cetine, a nakon toga i starih gradom sve do tvrđave Fortice Starigrada.

Cijelu bogatu i iscrpnu povijest gusarstva zorno predočuje tvrđava FORTICA, zajedno s tvrđavom Mirabela ili Peovica. Tvrđava Fortica nalazi se na samom vrhu omiške Dinare. Za gusarenje to je bilo jako važno, jer se se s jednog mjesta moglo nadzirati veliko područje i na kopnu i na moru. Naime s kule Fortice pruža se pogled na cijeli grad, kanjon rijeke Cetine na otoke Brač, Hvar i Šoltu, zatim srednja Poljica. Sama svrha tvrđave bila je obrana od neprijatelja. Fortica je prvenstveno služila za sklonište i u slučaju da je Omiš bio opkoljen s tvrđave bi se bacile velike gromade kamenja koje bi porušile cijeli grad, a samim time bi se uništio i neprijatelj. Danas možemo biti ponosni što do toga nije došlo i što možemo uživati u čarima ovog predivnog dalmatinskog gradića.Iz samog centra grada možete doci do tvrđave dobro uređenom stazom s putokazima, tako da nema bojazni da ćete se izgubiti. Do tvrđave možete stici pješice iz grada, preko naselja Baučići i popeti se na tvrđavu za 20-tak minuta i uživati u prekrasnom pogledu.  

Kao što smo rekli, Makiju je osiguran smještaj u hotelu Plaža, jučer, danas i sutra. To je vrhunski hotel u samom centru Omiša. Smješten je na atraktivnoj lokaciji uz more i rijeku, uz glavnu gradsku pješčanu plažu i u neposrednoj blizini stare gradske jezgre. Pravo mjesto za početak i kraj svake avanture kojih u okolici ovog jedinstvenog grada možete imati mnogo. O nekima od njih i o današnjim zanimljivim Makijevim sugovornicima ćemo reći nešto više sutra.

ZO

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s