Uz Cetinu oko Omiške Dinare u tri čina

Još dok je koračao po Velebitu, finalizirali smo Makijev put nakon Splita, do kojeg je bio zacrtan još prolaskom Kvarnera. Tada sam došao na ideju da ga pošaljem uz Cetinu, oko Omiške Dinare, kroz zaleđe Omiša, jer mi je djelovalo zanimljivo za našu priču. Možda ne toliko na način koji bi to Maki volio, da se sreću ljudi i sklapaju poznanstva, kojih bi zacijelo bilo više uz obalu, no ovdje je motiv bila predivna priroda, predivna rijeka, o kojoj smo obećali reći nešto više pa će danas biti prilike.

Da bi se ovako ambiciozna varijanta rute, gdje realno nemate gdje prespavati kada odete iza planine, osim da iznajmite cijelu vikend kuću, potrebna je pomoć, VELIKA pomoć koju smo imali i dalje je imamo od strane TZ Splitsko- Dalmatinske. Zamislite, ljudi su Makiju osigurali svako od 14 noćenja zamišljenih u ovoj županiji! Konkretno, vrhunac logistike je bila organizacija tri noćenja u Omišu, u hotelu Plaža, sa dnevnim migracijama sa i na mjesto kraja, odnosno početka dnevnog hodanja. Vrhunski! A sada detalji!

104. dan, petak: Omiš – Kučići

Ako pogledate kartu Omiša i okolice, odnosno zaleđa Omiša, vidjet ćete kao Cetina dolazi sa sjevera, odnosno istoka, iza planine. Spominjemo rijeku i planinu, pa je stvarno vrijeme da kažemo nešto o toj predivnoj rijeci koja je jedno od obilježja Omiša. Treba li rijeku ‘isprobati’ od izvora do ušća ili obrnuto? Uvijek od ušća jer ondje najčešće prođe cesta ili postoji grad, pa ako ti se dopadne, možeš se pitati – odakle dolazi čarobna rijeka?

Tajnovita i još nedovoljno istražena krška ljepotica, najveća je srednjodalmatinska rijeka. Nepregledni labirinti podzemnih tokova intrigiraju ronioce i istraživače, ali bistra i studena kraljica slabo mari, samo dostojanstveno krijepi svoja polja, poji ljude i blago, pokreće turbine hidroelektrana i melje dragocjeno zrnje pod kamenim kotačima mlinica…

Cetina izvire na nadmorskoj visini od 385 metara, na sjeverozapadnim obroncima Dinare blizu sela Cetina, 7 km sjeverno od Vrlike. Postoji čak osam izvora, a najveći, Glavaševo jezero, dubok je čak 130 metara. Iznad izvora, svega stotinjak metara, nalazi se otvor Gospodske pećine. Služila je kao stanište ljudima u raznim epohama. Na obalama i okolnim padinama planina koje okružuju Cetinu, vrlo su bogata arheološka nalazišta. Arheolozi su u okolnom kršu i cetinskome mulju pronašli mnoge vrijedne nalaze, žive svjedoke svoga vremena, danas izložene u Muzeju Cetinske krajine u Sinju.

Još nije pouzdano odgonetnuta ni etimologija imena Cetine. Neki izvori upućuju da su je imenovali prvi Hrvati, i to prema rijeci Cetyini koja teče u južnoj Poljskoj, a drugi pak tvrde da joj je ime mnogo starije i da potječe od plemena Delmata koji su je nazivali Kentona.

Cetinu su ljudi donekle ukrotili Peručkim jezerom, umjetno stvorenim 25 kilometara nizvodno od izvora. Nakon jezera rijeka prolazi krškim područjem i Sinjskim poljem prema gradu Sinju. Dalje nastavlja prema Gardunu kod Trilja, ulazi u kanjon te teče prema jugu. Nad kanjonom je utvrda Nutjak, orlovsko gnijezdo čijem pogledu nepozvan gost nije mogao promaknuti. Svojevremeno je služila kao zaštita od Turaka krajeva zapadno od Cetine.

Obale su u kanjonu bliže i više, a rijeka duboka i spora. Cetina kod Biskog skreće jugoistočno, kod Šestanovca svoj tok slijeva prema prema jugu, kod Zadvarja grli Mosor i dalje teče prema zapadu. U Omišu se ulijeva u Jadransko more.

Na prirodnim divotama Cetine ljudska je ruka ostavila velikog traga te izravno utjecala na sam tok rijeke. Naime, postoji li klub ljubitelja hidroelektrana, Cetina bi za njih bila diplomski rad, jer struja se proizvodi na čak pet velikih značajnih lokacija.

Ne mogu se mjeriti s prirodnim ljepotama, ali i same su monumentalne. Hidroelektrane Orlovac, Đale, Zakučac i Kraljevac su impresivne, ali uvelike najveća je HE Peruća sa 20-ak kilometara dugim jezerom dubine do 64 metra.

Sama brana visoka je 56 metara i zbog nje je potopljen manastir Draganić sagrađen 1395. godine za vrijeme vladavine bosansko-hrvatskog kralja Tvrtka. Umjesto povijesnog lokaliteta sada posjetitelji mogu uživati u relativno skromnoj turističkoj infrastrukturi, ali stoga iskonski čistoj i zapravo ekskluzivnoj – ako ste ribič, veslač ili volite sportove na vodi. Ako ste hodač po Hrvatskoj kao naš Maki, onda vam je za jedan dan dovoljno odraditi trećinu rute koju je zamislio netko za kompjutorom, daleko u Samoboru. Stigao je Maki do Kučića.

Kučiće, selo u srcu Dalmacije, nalazi se na malenoj visoravni pokraj rijeke Cetine, 12 km udaljeno od Omiša i Zadvarja, a 35 kilometara jugoistočno od najvećeg dalmatinskog grada Splita. Isto toliko udaljeno je od Makarske. Prosječna nadmorska visina je 220 m. Na fotografijama je vidljiv i zipline, jedan od najljepših u ovom dijelu Europe! Tu vam na raspolaganju tijekom cijele godine stoji kompleksni sustav koji se sastoji se od platformi i osam čeličnih sajli ukupne dužine 2100 m, pri čemu je najduža dugačka čak 700 metara i postavljena je na 150 metara iznad zemlje. Za prelazak cijelog poligona, uz pratnju dvaju vodiča, grupi od deset gostiju potrebno je dva i pol sata. Nije Maki išao na tu adrenalisku poslasticu, već se vratio u bazu u Omiš.

Kao što je dan ranije upoznao Milana, tako je u petak naletio na Roka Pribičevića. Roko je vrsni trail trkač, vrhunski sportaš, poznavatelj planina oko Omiša i šire i kao takav jedan od osnivača DUT-a, Dalmatia Ultra Trail-a i ImberTrack-a. Najbolje je citirati što je rekao: “Sretno sam oženjen i s njenom velikom potporom kroz život mogu ove sve izgurati u suprotnom ništa od navedenog ne bi bilo. Vodim obiteljski obrt preko ljeta, mali restoran u Omišu (Zalogajnica Rade), a zimi imam vremena za naporne treninge i organizacije utrka. Prije svega sam planinar i zaljubljenik u prirodu i društvo pa samim tim sam došao i do ultra trail trkača, organizatora Imbertreka,  jedan od organizatora Dalmacija ultra traila, te voditelja Sportske sekcije u Pl. društvu Imber Omiš. Pošto ovaj sport promovira sve to, želja mi ga je približiti i svojim prijateljima i sugrađanima te sav svoj napor uložem u tom smijeru.” Eto, sve jasno!

Upoznao je Maki i njegovu sestru Milenu, i proveo ugodnu večer sa domaćinima.

105. dan, subota: Kučići – Slime

Drugu etapu omiškog zaleđa odradio je Maki u proteklu subotu. Radilo se o kilometrima iza Dinare, ali i nešto dalje od Cetine. Omiška Dinara (katkad i samo: Dinarabrdo je u Splitsko-dalmatinskoj županiji, usporedno s obalom Jadranskog mora. Nalazi se istočno od Omiša, u duljini od 16 km. Sa zapadne i sjeverne strane omeđuje ju rijeka Cetina. Na istoku se povezuje s Omiškom Rogoznicom. Omiljeno je penjalište brojnim planinarima. Najviši vrh je Kula, koja se nalazi iznad naselja Stanići i visoka je 864 m. Kroz Omišku Dinaru prolazi omiška zaobilaznica koja još nije dovršena. Dio te zaobilaznice je znameniti tunel Iz nigdi u ništa. (vidljivo na prvoj fotografiji).

Sreo je Maki nešto ljudi ovoga puta pa je tako upoznao Marka i Dušana, dva lokalca, koji su ga uputili na neke zanimljivosti iz Slime. Tu je Maki opet sreo smaragdnu rijeku, Cetinu. Spomenuli smo zipline iznad kanjona Cetine, no pogodna je ta rijeka i za rafting u srednjem toku. Za one koji osim uživanja u ljepotama prirode žele probuditi avanturistički duh, rafting na rijeci Cetini pravi je odabir. Nakon tri i pol sata spuštanja kanjonom jedne od najljepših hrvatskih rijeka gdje se čitavom stazom neprestano izmjenjuju brzaci, slapovi, pećine, ali i mirni dijelovi rijeke s bogatom florom i faunom, kupanja u rijeci i uživanja u prekrasnoj prirodi zaštićenog kanjona rijeke Cetine dolazi se na cilj raftinga koji se nalazi u Radmanovim mlinicama, jednom od najpoznatijih i najstarijih restorana u kanjonu Cetine. Nije stigao naš hodač na tu obalu, no nastavio je do Slima. Slime je naselje u Splitsko-dalmatinskoj županiji na području grada Omiša smješteno između uvale Vrulja i prijevoja Dubaca s jedne te rijeke Cetine s druge strane. Malo je to mjesto, no poznato je po jednom velikom pjesniku, Josipu Pupačiću.

Josip Pupačić je rođen 19. rujna 1928. u Slimenu pokraj Omiša. Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb. Od 1959. asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika. Pupačić je zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi tražio dublji, istinitiji životni realitet. Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pritom toliko egzotika mediteranskog krajolika koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata o smrti trojice braće, uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka. Između prve Pupačićeve zbirke Cvijet izvan sebe 1958. i zadnje Moj križ svejedno gori 1971. stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu. No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovu poeziju uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti.

Dana 23. svibnja 1971. godine sa suprugom Benkom i kćeri Rašeljkom, koja je prije par dana bila operirana u Londonu zbog teške bolesti, poginuo je u zrakoplovu beogradskog “Aviogenexa” koji se prevrnuo i zapalio prilikom slijetanja u zračnu luku Rijeka koja se nalazi na otoku Krku: u tragičnoj nesreći poginulo je 75 putnika i 3 stjuardese od 7 članova posade. Josip Pupačić bio je zavolio Krk i osobito Omišalj, te je namjeravao ondje kupiti kuću za svoju obitelj – ti su planovi prekinuti tragedijom u kojoj je stradala cijela obitelj.

Putnički avion Tupoljev TU 134a, koji je letio iz Londona prema Omišlju, upao je u oluju kod Rijeke. Do piste je stigao velikom brzinom, a pri slijetanju je udario krilom o pistu te se zapalio. Od 76 putnika preživio je samo jedan, te 4 člana posade. Većina poginulih zapravo je stradala od trovanja ugljičnim monoksidom, a ne od udarca.

Nakon obilaska ovog tužnog spomenika, Maki se vratio na svoje posljednje noćenje u Omiš.

106. dan, nedjelja: Slime – Brela

U trećem nastavku obilaznice oko Dinare, Makija su čekali prizori koji oduzimaju dah. Čekala ga je poznata rivijera, Makarska rivijera. Dolazak preko Biokova od Vrgorca posebno je dojmljiv i neponovljiv prizor kada se poslije razigranog krševitog Biokova otvori obzor i veličanstven pogled na Rivijeru u svoj njenoj ljepoti, od Drašnica, preko PodgoreTučepaMakarskeBrela sve do Splita, na otoke BračHvar , Korčulu i poluotok Pelješac.

Kako god prišli Makarskom primorju pred nama je veličanstveni dar prirode – monumentalna planina Biokovo u svekolikoj svojoj impresivnoj veličini i ljepoti, što se izdiže iznad Makarske rivijere kao nepremostiv zaštitnik svih naselja u njegovu podnožju i turističkih mjesta uz obalu koja su poput blistave, biserne ogrlice u njegovu podnožju. Od izgradnje turističke jadranske ceste 1965., a osobito posljednjih godina sve više taj užitak dolaska s mora imaju turisti – nautičari, koji se odmaraju u starim portima, mandračima ili u novoizgrađenim lučicama i marinama.

Cilj izlaska Makija na more, nakon riječne avanture oko Cetine, bilo je mjesto Brela. Čak dva tisućljeća staro naselje, Brela su atraktivna lokacija još od pradavnih vremena. Stoga ne čudi da je prvi zaštitnik antičke Beryllie bio ilirsko-rimski bog Silvan, zaštitnika šuma i nedirnute prirode. Zbog svojih prirodnih ljepota i bogate turističke tradicije utkane u mentalitet domicilnog stanovništva.

Brela su malo turističko mjesto na Makarskoj rivijeri. Brela nude bogatstvo kristalno čistog mora, gotovo sedam kilometara prirodnih šljunčanih plaža, miris i ljepotu guste borove šume koja je većim dijelom zaštićena prirodna baština, brojne pješačke staze koje se isprepliću od šetnice duž mora, preko starih zaselaka koja se ponose starom dalmatinskom arhitekturom, sve do samih vrhova planine Biokovo.

Zbog svog prirodnog i kulturnog bogatstva, Brela od samog početka igraju bitnu ulogu u turizmu Makarske rivijere. Brela i danas nastavljaju svoju dugu tradiciju ponude udobnog smještaja i gostoljubivosti svog stanovništva, stare dalmatinske kuhinje, vina, pjesme i zabave. Već u sljedećem nastavku moći ćete čitati o Makijevom prolasku kroz Makarsku, Tučepe, Zaostrog, dolazak do Podgore, gdje je danas, ali o iznenađujućoj posjeti Parku prirode Biokovo, Skywalku, i Sv. Juri.

Čitajte nas i dalje!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s