Ponekad se i logistika odmara, ne i Maki, tako da u neprestanom kontaktu pratimo njegov prolazak i hodanje kroz posljednju županiju u nizu, onu Dubrovačko-neretvansku, nažalost bez previše potpore turističke zajednice, no tko smo mi da nešto očekujemo, kada se niti našoj perfektnoj Ireni ne javljaju na telefon danima? Neshvatljivo, no mi ćemo nastaviti! OGROMNO HVALA Nastji iz TZ Splitsko-dalmatinske, koja je sa svojim kolegama i naravno uz odobrenje Direktora g. Stelle, osigurala svih 14 noćenja u ovoj županiji, uključujući ovo o kojem ću pisati za nekoliko trenutaka. A u subotu je Maki prešao u Dubrovačko-neretvansku županiju, u kojoj će ostati do 2.10. kada predviđamo njegov dolazak do Prevlake. Pelješac i njegovi ljudi su ugodno iznenađenje!

111. dan, petak: Zaostrog – Gradac

Početak vikenda bio je kao stvoren za vrlo kratkih 7 kilometara, koje smo tako postavili iz logističkih razloga (koji sada ne izgledaju tako, no nema veze). Ne mora svaki dan ići maksimalno kada već uopće ne koristi dane bez hodanja, jer to nije opcija, samo naprijed, uvijek! U rano jutro, prvo je nakon nekoliko kilometara naišao na Brist.

Povijest prvih civilizacija na prostoru Brista bilježe grobovi koji su iz brončanog i željeznog doba. Ime mjesta potječe od stabla brijesta, a prvi je put zabilježeno 1571. godine. Na stare tragove naselja na prostoru Brista ukazuje i srednjovjekovni stećak u starom selu, iznad današnjeg naselja. Stećak je ukrašen, a narod ga je nazvao turskim grobom. 

U starom selu je barokna crkva Sv. Margarite, sagrađena u XV. stoljeću. Od nje je sačuvana apsida s gotičkim svodom, uklopljena u ruševnu baroknu crkvu. U apsidi su nadgrobne ploče obitelji Kačić. Oko crkve su ostaci starog naselja i kamenih kuća. U jednoj od njih se prema predaji rodio Andrija Kačić Miošić, o kojem smo pisali prošli puta. Brist je danas miran centar obiteljskog turizma na našem području. Barokna crkva Svete Margarite iz 15. stoljeća ima apsidu s gotičkim svodom. U apsidi se nalaze nadgrobne ploče obitelji Kačić. Oko crkve Sv. Margarite se nalaze ostaci starog naselja i kamenih kuća. U današnjem Bristu se također nalazi crkva Svete Margarite, izgrađena 1870. godine. Ispred nje je 30.IX.1960.god postavljen brončani spomenik fra Andriji Kačiću Miošiću, djelo velikog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića (1883-1962).

“Prošetao” je Maki još nekoliko kilometara i brzo se našao u odredištu osiguranom od strane spomenute ekipe, iako su se za Makija u Gradcu otimali, pa je završio na noćenju kod gazdarice Irene, koja nije htjela isto nikome naplatiti. A sreo je tu i učestale turist(e)(ice) iz Češke Republike.

Mjesto Gradac je turistički centar TZ Gradac. Staro naselje je tu postojalo još u pretpovijesno doba, o čemu svjedoče kamene gromade iz brončanog i starijeg željeznog doba. U Antičko doba, na području Gradca se nalazio rimski Civitas Biston. Nekadašnje primorsko središte kolonije Narone, bilo je važno rimsko uporište na ovome području Jadrana. Primjerci rimskog novca, i dio vijenca monumentalne građevine iz perioda 2.- 3. stoljeća su pronađeni na lokalitetu Gradina.

U Srednjem vijeku je na području Gradca postojao stari grad Lapčan (Labinac), kojeg spominje i bizantski car Konstantin (Labineca). Gradac se pod današnjim imenom prvi put spominje 1649. godine. Ime je dano po utvrdi koja se nalazila na uzvisini iznad današnje crkve sv. Mihovila, sagrađenoj za vrijeme Kandijskog rata (1645. – 1669.). Sačuvan je crtež prikaza pomorsko-kopnene mletačko osmanlijske bitke kod Gradca godine 1666. Na tom crtežu kula je bila u plamenu…

U napuštenom selu Čista iznad Gradca su ostaci napuštenih kuća stare autohtone arhitekture. Jedna od najstarijih očuvanih građevina na prostoru Gradca je kapela Sv. Paškvalina na brdu Plana. Uz staru župnu crkvu sv. Ante je mjesno groblje, a nova crkva, sv. Mihovila, je sagrađena 1852. godine. Tradicija turističke ponude Gradca je osigurala zamašnjak razvoja turizma na ovome prostoru gdje je niz hotelsko ugostiteljskih sadržaja, te centar noćnog zabavnog života.

Zanimljivo je da u Gradcu postoji pišulinac, po uzoru na onog poznatog u Briselu, u spomen ulaska Hrvatske u EU. Za kraj priče o Gradcu, i za kraj boravka u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Jer već u subotu je prešao u posljednju u nizu, koja za sada nije šećer na kraju, no izdržao je Maki i gore situacije na svojem putu koji sada traje već 115 dana i gotovo 1650 kilometara (u trenutku pisanja)!

112. dan, subota: Gradac – Ploče – Trpanj (trajektom)

Kao i obično ujutro, krenuo je Maki prema velikoj luci Ploče, sa namjerom, o kojoj smo diskutirali i donjeli odluku da bude ovako, dakle da obiđe malo Ploče i hvata rano popodne trajekt za preko, za Trpanj na Pelješcu, gdje mu je naš ponovno prijeko potrebni logističar za smještaj Nikola, našao noćenje.

Nakon izlaska iz Gradca, nakon ne pretjerano zanimljivih desetak kilometara, naš je neumorni hodač naišao na jedinstvenu prirodnu ljepotu. Baćinska jezera. Baćinska jezera su skup krških kriptodepresijskih jezera u mjestu Baćina pored Ploča.

Sastoje se od šest spojenih jezera (Oćuša, Crniševo, Podgora, Sladinac, Šipak i Plitko jezero) te jednog odvojenog jezera (Vrbnik). Površinom najveće jezero je Oćuša, a najmanje Vrbnik. Najdublje jezero je Crniševo s dubinom od 31 metra.

Voda je u njima slatka, a ima i izvora koji su povezani direktno s morem. Na području Klokun kod Plitkog jezera nalazi se izvor koji osigurava pitku vodu za grad Ploče i širu okolicu. Na jezerima su tri mala otoka te dva tunela. Prvi spaja jezera s morem, kako bi višak zimske vode koja dolazi iz Vrgoračkog polja (prokopan je tunel do Baćinskih jezera dug 2 km, radi odvodnje viška vode iz Vrgoračkog i Staševačkog polja), odveo u more te spriječio poplave.

Jezera su stanište mnogih močvarnih biljnih zajednica rijetkih na istočnojadranskoj obali. Najrasprostranjeniji su tršćaci, a na strmijim dijelovima obale prevladavaju šikare rakite. Stanište su 24 vrste riba, od kojih su 9 rijetke endemične vrste. Bioraznolikosti jezera doprinose ptice, gmazovi i kukci. Zbog očuvane prirode privlače mnoge ljubitelje prirode, turiste i izletnike, a jedna od nazanimljivijih ponuda je vožnja tradicionalnom neretvanskom lađom.

Nakon prolaska Baćina, već se u daljini vidjela velika luka, vrlo bitna za Jadran i Hrvatsku, luka Ploče. Luka Ploče pomorska je luka u blizini ušća rijeke Neretve u Neretvanski kanal, u gradu Pločama. Nalazi se uz Jadransku magistralu, a brzom je cestom povezana s autocestom A1. Dio je Koridora Vc koji spaja Jadran i srednju Europu, cestovnim putem te željezničkom prugom Sarajevo – Ploče i dalje prema Bosanskom Šamcu, Osijeku i Budimpešti, što je dio petog Paneuropskog koridora.

Izgradnja luke u Pločama započinje 1939. gradnjom 300 metara prve obale koja je trebala omogućiti pristajanje najvećih prekooceanskih brodova. Drugi svjetski rat usporava i zaustavlja radove. Radove ipak nastavljaju njemačke organizacije, a intenzivnu gradnju nastavljaju Talijani u drugoj polovini 1942. Do polovine 1943. sagradili su 410 metara obale i postavili jednu dizalicu. Porušeni kapaciteti obnavljaju se završetkom rata, a luka i željeznica nastavljaju s radom 15. srpnja 1945. što se uzima kao početak rada luke. Prvih godina rada preko luke se ponajviše uvozilo žito i ugljen, te izvozio boksit i drvo, a 1946. promet luke iznosio je 150.000 tona. Izgradnja željezničke pruge normalnog kolosijeka počinje 1958., a završava se njenom elektrifikacijom 1969. čime su se stekli uvjeti za tranzitni promet prema Mađarskoj, Austriji, Poljskoj te tadašnjoj Čehoslovačkoj. Integracijom poduzeća Luka Ploče i ŽTP Sarajevo 1969. dolazi do znatnog povećanja prometa. Te je godine promet iznosio 1.078.000 tona, a 1977. iznosio je 2.950.000 tona. Tolikom povećanju prometa ponajviše je doprinio razvitak industrije Bosne i Hercegovine, ponajprije Željezare u Zenici, KHK Lukavac te mostarskog Aluminija, uz konstantni razvoj kapaciteta. Najveći zabilježeni promet prije Domovinskog rata 1988. iznosio je više od 4.500.000 tona. Za vrijeme Domovinskog rata luka je radila s 5-10% kapaciteta. Osnivanjem Lučke uprave Ploče 1997. kao kao vlasnika lučkoga područja i infrastrukture počinje obnova i povećanje lučkih kapaciteta. Godine 1999. luka u Pločama povezana je prvom kontejnerskom linijom s lukama na Sredozemlju. Najveći do sada zabilježeni promet iznosio je 5.100.000 tona (2008.). Po prometu je druga luka u Hrvatskoj, iza Luke Rijeka.

Naravno da se luka nalazi u istoimenom gradu. Izvorni, najstariji stanovnici ovog grada svoj grad zovu Ploča (stariji kažu: “Bija san u Ploči!”, a ne: “… u Pločama”), što je i izvorno ime ovoga grada. Ime Ploča dano je vjerojatno zato što su stanovnici okolnih mjesta i prvi doseljenici vadili i sušili svoje ribarske mreže na području današnjeg grada ili po otočiću u sredini zaljeva koji ima izgled ravne ploče. Ploče imaju vrlo “bogatu” povijest promjena svog imena, prvo je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije promijenjeno ime u Aleksandrovo, po kralju Aleksandru I. Karađorđeviću, to ime se održalo do II. svjetskog rata, i talijanske okupacije, kada Aleksandrovo postaje Porto Tolero (tal. luka za prekrcaj, a što je banalna istina, jer im je služila za ukrcaj sirovina iz Bosne prema Italiji). Nakon kraja rata 1945. vraćeno je izvorno ime, Ploča. Grad je od 1950. do 1954. godine, te od 1980. do 1990. nosio ime Kardeljevo po jugoslavenskom komunističkom političaru, Slovencu Edvardu Kardelju. U međuvremenu od 1954. do 1980. prvi put se uvelo ime Ploče, dakle množina prvotnog naziva, koje se vraća u počecima osamostaljenja Republike Hrvatske, već 22. studenoga 1990. godine.

Imaju Ploče još poznatih stanovnika, a tko je bolji da na takve naleti i popriča sa njima, nego naš Maki. Sreo je svojevremeno popularnog ministra unutarnjih poslova, Vlahu Orepića. Vlaho Orepić poznat je kao ministar unutarnjih poslova, član MOST-a nezavisnih lista i jedan od aktivista koji se borio protiv izgradnje termoelektrane u Pločama. Odlukom predsjednika Vlade Andreja Plenkovića 27.4.2017. razriješen je s dužnosti ministra unutarnjih poslova.  U Zagrebu je završio Zapovjedno stožernu školu “Blago Zadro” smjer pomorstvo, a u Dubrovniku na Pomorskom fakultetu diplomirao je inženjerstvo pomorskog prometa, smjer Nautika. U Zagrebu je potom na Kineziološkom fakultetu završio za višeg sportskog trenera. Tu su našli zajedničku temu!

Nakon još kraće šetnje po mjestu, ukrcao se naš hodač na trajekt prema plodonosnom poluotoku Pelješcu. Pelješac (čakavski: Pelišac) je drugi po veličini hrvatski poluotok (nakon Istre) koji se smjestio na jugu Hrvatske u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Ime Pelješac najvjerojatnije potječe od imena brijega Pelisac smještenog povrh Orebića, i relativno je novijeg datuma. Tijekom povijesti su se upotrebljavala razna imena, najčešće Stonski rat (lat. Puncta Stagni, tal. Ponta di Stagno) ili talijanski naziv Sabbioncello. Trajektna linija prometuje iz Ploča prema Trpnju. Nekih desetak nautičkih milja, kojima se u pomorstvu izražavaju udaljenosti. I naravno, upoznao je naš markantni avanturista neke ljude tijekom te vožnje trajektom: opet obitelj iz Češke, ali i sestru Celestinu, koja je inzistirala na fotografiji.

Stigavši u Trpanj, gdje mu je Nikola pronašao smještaj kod Frane, ostavio je stvari i krenuo u obilazak ovog vrlo zanimljivog mjesta, kao što je i sam Pelješac. Napomenimo da se Frane ponudio vratiti Makija iz Kune Pelješke u nedjelju, na još jedno spavanje u Trpanj, i naravno vožnju do mjesta nastavka hodanja u ponedjeljak, no o tome ćemo za neki dan, vjerojatno u četvrtak popodne.

Trpanj, skriveni biser duge povijesti, bogate kulturne baštine, dom ribara i pomoraca, kraj prepun bogatih vinograda i stoljetnih maslinika danas postaje pravi mediteranski raj sa svojim bezbrojnim šljunkovitim i pješčanim plažama te brojnim skrivenim uvalama.

Još u prethistoriji čovjek je prepoznao privlačnost lokaliteta na kojem je danas smješten Trpanj, pa možemo pratiti kontinuitet življenja na ovom prostoru još od tih davnih vremena do danas.
Tako su na padinama brežuljka Gradine koji dominira pristaništem, nađeni primjerci prethistorijske keramike prostoručne izrade koji, uz tragove suhozidina , ukazuju da je tu bilo pretpovijesno naselje gradinskog tipa.

I na brežuljku sv. Roka nalazimo prethistorijske tragove na kojima je kasnije sazidana crkva.
Na trpanjskoj obali rimski osvajači zatekli su naselje ilirskih Plerejaca na padinama Gradine, a na vrhu tog brežuljka, u kasnoj antici, u nemirnom početku VI stoljeća, kada Goti vladaju Dalmacijom, Bizanski car Justinijan vodi borbu za ponovno osvajanje obale, te da bi osigurao pomorski put uz našu obalu podiže niz utvrda kao i trpansku Gradinu.
Trpanjci su prvi u Dalmaciji zahtjevali da se trgovačka korespodencija vodi na hrvatskom jeziku, u vrijeme kad je društveno ekskluzivna aristokracija i građani talijanskog odgoja negirali svaki kulturni karakter jeziku širokih masa, što je imalo odjek u čitavoj Dalmaciji, izazivajući bijes autonomaša davajući posprdni naziv trpanjcima “terribili farauni” što postaje ponos svakog Trpanjca. Naravno da je Maki “nabrao” još neslužbenih kilometara i još dosta visinske razlike da bismo mi uživali u fotografijama.

113. dan, nedjelja: Trpanj – Kuna Pelješka

Dakle, rutu po Pelješcu sada planira uglavnom Maki sam uz pomoć lokalnog stanovništva i Nikole, koliko stigne, jer nemamo nikakvu pomoć institucija, tako da se odluke donose iz dana u dan i ne držimo se predviđenih mjesta koja smo zamislili kao idealne udaljenosti da se “dokopa” Stona, Slanog i Dubrovnika pa dalje. Tako da su u priču ušla neka druga, neplanirana mjesta i sve je spontano, a u neku ruku to Makiju odgovara, barem ovaj dio sa sretanjem ljudi i razgovori sa njima, o njima i o njihovim djelatnostima. A ovdje je to sve svedeno na: maslinu, grožđe i smokve, i naravno sve moguće produkte istih. Desetak kilometara od Trpnja do Kune Pelješke naš je hodač odradio odmah ujutro, kao i inače.

Uživao je Maki hodajući napokon po manje prometnim cestama i lokalnim putevima, nakon nekoliko stotina kilometara po magistrali i turističkim biserima ovoga ljeta. Sreo je naš druželjivi hodač Antonija Lozančića, kojem je prošao pored kuće i inzistirao na čašćenju pićem (rakijom). Inače živi i radi u Njemačkoj i oženio je Njemicu. A veliki je obožavatelj Makija i poslušao je sve Makijeve pjesme na YouTube-u!

Prošao je Maki pored mnogih vinarija za koje smo čuli i iz kojih dolaze mnoga poznata vina sa ovog fascinantno plodnog poluotoka, a tunel na donjoj fotografiji vodi do položaja Dingač. Reći ćemo kasnije nešto o tome. Malo o kulturnoj baštini i poznatim ljudima ovog kraja.

Malo je ljudi u povijesti čovječanstva ostavilo tako dubok trag u duhovnom smislu kao blagopokojni Papa Ivan Pavao II., veliki čovjek, ne samo za katolike, već i za pripadnike drugih vjera. A u povijesti hrvatskoga naroda, tek je nekoliko ličnosti koji nisu bile hrvatske krvi zadužile našu zemlju i naš narod u tolikoj mjeri. Pružajući Hrvatima ne samo očinsku ljubav, već diplomatski usmjeravajući moćnike svijeta u rješavanju hrvatskoga pitanja, naš je papa svjedočio slobodu jednoga malog naroda. Zato mu je hrvatski narod zauvijek zahvalan, jer je bio i ostao najsvjetlija zvijezda. Na jugu Hrvatske 2009. godine, u živopisnoj Kuni na Pelješcu podignut je Ivanu Pavlu II. spomenik, rad Petra Barišića, koji krasi dvorište franjevačkog samostana i crkve Gospe Delorite. Još jedna poznata ličnost je iz Kune na Pelješcu. Mato Celestin Medović, hrvatski slikar.

Jedan je od najvažnijih protagonista hrvatske slikarske scene druge polovice 19. stoljeća i početka 20. stoljeća. Zapažen uspjeh postigao je u žanru povijesnih kompozicija, a iako je svoj izraz pronašao u različitim slikarskim vrstama, značajno je doprinio afirmaciji pejzaža u hrvatskome slikarstvu. Rođen je 17. siječnja 1857. godine u Kuni na poluotoku Pelješcu u brojnoj težačkoj obitelji. Školovao se u franjevačkom samostanu u Kuni uz crkvu posvećenu Gospi od Loreta nazvanu Delorita. Gvardijan o. Paulin Majčica i samostan odigrali su važnu ulogu u njegovu ranu obrazovanju. Uz pomoć fratra o. Pacifika Radojevića 1868. godine napušta Kunu i odlazi u samostan Male braće u Dubrovniku. Nakon promjene imena u Peregrin (1873.), Mato Medović položio je zavjet (1879.), preuzeo je novo ime i postao je Mato Celestin Medović. U samostanu Male braće počeo je raditi crteže i slikati u ulju. Daljnje mu je školovanje, 1879. godine, osigurao Bernardo del Vago da Portogruaro, General franjevačkog reda iz Rima, kad je posjetio dubrovački samostan i amateru-umjetniku Medoviću obećao daljnju naobrazbu u Rimu. Djela amaterskog razdoblja nisu očuvana u velikom broju. Poznato je da je u tom razdoblju ostvario Portret fra Pavla Ljubova, oltarne pale iz franjevačke crkve u Slanom (Sv. Obitelj), iz Delorite u Kuni (Madona sa sv. Nikolom i sv. Spiridonom) i ona iz Privorja u Konavlima (Uzašašće Marijino). Godine 1880. umjetnik se priprema za putovanje u Italiju koje će, iako neće izravno obilježiti njegov slikarski opus, imati utjecaj na kasnije odluke u formiranju vlastitog umjetničkog diskursa.

Pojasnimo sada ono što vinoljupci znaju, razliku između položaja Dingač, vina Dingač i plavac mali.

Dingač je ime ograničenog položaja u pelješkom vinogorju (položaj Dingač, poluotok Pelješac, podregija Srednja i južna Dalmacija) i zaštićeno vrhunsko vino (dingač). Na položaju Dingač i na površini od oko 60 ha proizvede se godišnje između 2.000 i 3.000 hl. vina. Položaj Dingač, iako nešto strmiji, u mnogim je pojedinostima usporediv sa susjednim položajem Postup, a i agrotehnika, ampelotehnika i tehnološki postupak preradbe grožđa i dorade vina međusobno se ne razlikuju. Vino dingač je tamnocrvene do ljubičasto tamnocrvena boja s modrim refleksima, skladno je i puno, ugodno gorkastog i trpkastog okusa. Aroma i naročito bouquet su mu izraženi i samo njemu svojstveni. Zbog nazočnosti prosušenih bobica u grožđu sorte plavac mali crni koja se jedina uzgaja na ovom položaju i iz koje se proizvodi ovo vino, sadržaj alkohola u nekim se godinama približi gornjoj mogućoj granici koju prirodnim putem uopće mogu stvoriti kvasci alkoholnog vrenja. Ponekad se vrenje zaustavi, pa u vinu zaostane neprevrela šećera, pa su za ovo vino, slično kao i za vrhunsko vino postup moguća dva tipa, suhi i polusuhi. Vino dingač je naše prvo zaštićeno vrhunsko (tada, 1965. god. kao čuveno) vino kojega dobar glas se opravdano pročuo po cijelom vinarskom svijetu. Nakon II. Svjetskog rata vino dingač proizvodila je PZ Dingač (s početka u suradnji s Istravinom iz Rijeke, zatim Dalmacijavinom iz Splita i na kraju samostalno), a nakon 1990. i nakon prelaska na tržišno gospodarstvo, vino pod nazivom Dingač na tržištu nude isključivo registrirani proizvođači.

Eto, sada smo i to raščistili, a sa pričom idemo dalje u četvrtak, dok već sutra naš Maki hoda od Brijesta (gdje će sljedeće godine biti velik promet kada se pristupne ceste Pelješkom mostu završe) do Sparagovića, a u četvrtak do Stona. Čitajte o svemu u četvrtak!