Mikrokozmos za sebe – poluotok Pelješac – i danas je svojevrsna ‘terra incognita’ kao i u dugim stoljećima dubrovačke republike, kada se dijelio na urbani gosparski Ston i seosko područje u teškim okovima kmetstva; čini se da će Pelješac izaći iz sjene dalekih razdoblja tek izgradnjom mosta, kada postane integralni dio dalmatinske rivijere. Tako misli Ljubo Gamulin sa portala yachtscroatia.hr, a nakon četiri dana koja mi Maki priča o istome i šalje gomilu fotografija, poželim i sam da se što prije uputim tamo i proučim polako sve te uvale, brežuljke, vinograde, vinarije i vrijedne ljude koji su sada u ogromnom poslu, s obzirom da su već započeli berbu grožđa, nekih desetak dana ranije od uobičajenog početka listopada.

114. dan, ponedjeljak: Kuna Pelješka – Janjina (Trstenik)

U janjinskom kraju postojale su brojne ilirske gomile, (Plereji i Ardijejci) od kojih je najvažnija bila Gradina na brdu iznad Janjine. Ostale su najvjerojatnije služile za motrenje otvorenog mora (poviše Popove Luke), a druge za motrenje Malog mora (Stražica Sreserka i Vardišće). Gradina je prema svim dokazima (mnoštvu pronađenih keramičkih predmeta, zidina, grobova, spaljenih kostiju…) bila «majka» ostalih gomila, tu se živjelo. 2002. godine je u Osobljavi, uz stambeni objekt u jednoj od mnogih gomila, pronađen vrlo skučen grob majke i djeteta.

U antičko doba Grci su se koristili janjinskim krajem. Janjina je uz Sreser i Drače bila pogodna organiziranju i razvijanju trgovačkih veza Narone, Korkyre i Isse. Pronađena je keramika iz južne Italije (VI. st. pr. Kr.), pa novac iz Apolonije i Dyrrachiona (III. st. pr. Kr.). Zasigurno su, vodenim putovima oko Janjine, povremeno gusari obijali grčke galije.

Posjetio je Maki i Trstenik, koji se nalazi na južnoj strani poluotoka, ispod Janjine mjesta. Trstenik je jedno od najstarijih mjesta na Pelješcu, sa predivinim prirodnim uvalama i plažama, čistim i bistrim morem, okruženo krasnom borovom šumom. Omiljeno je ljetovalište mnogih turista koji traže mir, tišinu, ljepotu prirode i tipični dalmatinski ugođaj.

Trstenik je nastao kao luka za izvoz vina. Prve kuće niknule se podalje od obale radi zaštite od gusara s mora, a naselje smješteno uz obalu razvija se u 19. stoljeću. Trstenik je u prometnom smislu idealno je pristanište za manja i veća plovila. Mjesto je udaljeno 1 km od Pelješke ceste. Iznad mjesta nalazi se brdo “Ćućin”, stanište muflona i divljih svinja pa turisti uz mogućnost podvodnog ribolova u neposrednoj blizini imaju priliku i za lov na ovu divljač. Ovdje je upoznao mladog vlasnika bertije Marina, koji ga je počastio.

Nakon posjete Trstenika, vratio se Maki prema Janjini, gdje je na potpuno sjevernoj strani (vidi mapu gore), imao osigurano noćenje u Sreseru. Obilaskom lokalnih cesata, ne možete, a ne naići na sve poznate vinarije, pa je tako prošao pored Vinarije Grgić, ali i pored posjeda vrlo zanimljivog čovjeka, Nikole Molata, koji je većinu života proveo u Južnoafričkoj Republici, a sada uživa na Pelješcu.

Kada kažemo vino i Pelješac, prvo pomislimo na Dingač, Postup, Potomje i Ponikve, ali malo tko će pomisliti na Janjinu. Međutim, ti koji pomisle na Janjinu, e to su oni koji zaista prate vinsku scenu i koji prije drugih prepoznaju nešto dobro. Prije nego što to dobro postane odlično i veliko. Upravo vi koji ste pomislili na Janjinu, prepoznali ste nešto jako dobro i nešto što će postati veliko i prepoznatljivo. To nešto je vinarija Bezek. Nešto, odnosno netko, gazda Ivan, naveo je Makija da posjeti ovu mladu, perspektivnu vinariju i proba, između ostalog, njihov rose, koji se dobije maceriranjem bobica. U samo četiri godine, završili su kušaonu na katu iz koje se pruža fantastičan pogled i 2019. kroz nju prošao oveći  broj turista, mahom u grupama.

Naravno napredovali su i u kvaliteti vina, i to jako. Bijela vina su im izrazito dobra, vrlo sortna,  prepoznatljiva, umjerenih alkohola i, što je iznimno važno, uspjeli su zadržati fantastičnu svježinu. Naravno svježina u dalmatinskim vinima nije ista kao u, recimo, međimurskim, ali u Dalmaciji nećete probati vina bolje svježine od Bezekovih. Vina su im dobrog tijela, posebno Rukatac, i zovu na čašu više. Naravno, bitan je tu trenutak berbe, tehnika krio fermentacije i još poneki detalj, ali vina su više nego odlična.

Vratimo se na rose. Rosé, naravno od plavca – e to je već samo po sebi izazov. Teško je ukrotiti plavac u roséu u idealnu boju , alkohole i tijelo. Sorta je preintenzivna i jaka da bi dobili klasični provansalski rose. Zato Ivan Bezek nije to ni pokušavao. Napravio je nešto  sasvim drugačije i napravio je to jako dobro. Boja jeste malo jača, kao i alkoholi i način proizvodnje, ali rezultat je potpuno atipični rose koji ili obožavate ili ne želite piti. Maki ga je baš s guštom popio.

Plavce proizvode u nekoliko etiketa. Tu je obični bazni plavac koji je u redu, ali nećemo sada o njemu. Dakle, plavac s plavom etiketom – to je ekstremno veliko vino. Izrazito je sortno, punog tijela, iznimno dugačko u ustima, prepuno okusa crnog bobičastog voća, strukturno vrlo snažno, a opet, ne iskače ništa iz njegove skladnosti i  izrazito profinjene elegancije.

Tu je i plavac s crvenom etiketom koji je sličan onom s plavom, ali osjetno jači i robusniji. Izrazito moćno, snažno vino, koje traži neke posebne prilike da ga otvorite. Ima i plavac s crnom etiketom – on se ne radi svake godine, nego samo u onoj za koju Ivan Bezek procijeni da je posebna i u manjoj količini, koju stavi u bačvu pa u butelju i čeka njen najbolji trenutak. Možemo reći da je ovo Ivanova privatna selekcija. Može vam se svidjeti ili ne, ali poštujte vino koje vinar radi za sebe jer to je nešto najiskrenije i najosobnije što ima.

115. dan, utorak: Janjina – Brijesta

U utorak je Maki išao sjevernom stranom poluotoka, od Janjine do Brijeste. Brijesta će biti daleko više spominjana i ponavljat će se njeno ime kada se završe pristupne ceste Pelješkom mostu, no o njemu ćemo nešto kasnije. Prekrasne su uvale na ovoj relaciji, sa pogledom prema kopnu koje je Maki prokrstario u prethodnim tjednima. Brijesta je malo turističko mjestu u istoimenoj uvali u Malostonskom zaljevu. Nekoliko manjih otočića (Tajan, Kokošari, Lovorikovac i Pučenjak), te obala sa žalima pogodni su za kupanje i sportski ribolov. U mjestu se nalazi auto – kamp Zakono i Vrela  sa 400 mjesta i 200 postelja u privatnom smještaju.

Inače, kada se spustio iz Janjine na obalu, u uvalu Drače, krenuo je betoniranom šetnicom, koja se prostire skroz od Sresera. Tu negdje je Maki naišao na zanimljivog, kako on kaže lika, koji je bivši bankar, a sada se bavi kao i mnogi na Pelješcu, uzgojem kamenica, dagnji. O tim školjkama smo već pisali prije, jer mnoga mjesta na Jadranu žive i od proizvodnje hrane, ne samo od turizma. Taj čovjek, Mato Ledinić, počastio je Makija sa svojim školjkama i čašom plavca. Predivno!

A Maki je prespavao kod Maje i Ivice, koji imaju svoje “njive” u uvali Sutvid. Zašto ih spominjem, zato što se Maki sa njima dogovorio, uz određenu nadoknadu, da odu čamcem do gradilišta novog, Pelješkog mosta. Tako sus e nakrcali na malu barku, zajedno sa njihovim psom, čije ime nismo saznali od Makija i krenuli blizu, što bliže giganta koji je premostio Malostonski zaljev.

Pelješki most je most u Dubrovačko-neretvanskoj županiji u Hrvatskoj koji premošćuje Malostonski zaljev između Komarne na kopnu i Brijeste na poluotoku Pelješcu i tako cestovno ostvaruje kontinuitet teritorija Republike Hrvatske prekinut uskim koridorom kojim Bosna i Hercegovina kod Neuma izlazi na more.

Ideju o gradnji mosta prvi put je 1997. godine objavio dubrovačko-neretvanski župan Ivan Šprlje (SDP). Most je 2000. dodan u prostorni plan županije, a onda su 2005. i 2007. svečano otvarani radovi na izgradnji kojom je do 2010. bilo realizirano tri posto prvotnog projekta, uz utrošenih 246 milijuna kuna i tek 71 milijun kuna ostvaren gradnjom.Hrvatska 2013. pristupa Europskoj uniji, čime se otvara mogućnost da ona sufinancira izgradnju; godine 2015. iz fondova unije Hrvatskoj je odobreno 330 milijuna eura za financiranje 85 % troškova gradnje. Natječaj raspisan 2017. godine u travnju 2018. dobiva kineska tvrtka China Road and Bridge Corporation s ponudom od 2 milijarde kuna i rokom izgradnje od 36 mjeseci.

U srpnju 2021. godine postavljen je posljednji segment grede mosta, a kraj radova na mostu očekuje se do kraja godine. Pristupne ceste s nekoliko vijadukata i tunela neće biti završene do srpnja 2022. godine.

Most je ovješenog tipa, ukupne duljine 2404 m sa šest glavnih stupova i trinaest raspona od čelika duljine od 72 do 285 metara, prema dizajnu Marjana Pipenbahera iz slovenske tvrtke Ponting. Visinom od 55 metara udovoljilo se zahtjevu Bosne i Hercegovine za osiguranjem nesmetanog prolaska brodova do Neuma. Dubina mora pod mostom iznosi gotovo stalnih 27 metara, a zbog tla sastavljenog od debelih naslaga gline i mulja cijeli most je temeljen na stotinu metara dugačkim čeličnim cijevima promjera dva metra zabijenim u morsko dno. Lokacija mosta podložna je djelovanju jakih vjetrova i nalazi se u zoni znatne seizmičke aktivnosti. Most se nalazi u osjetljivom ekološkom području Malostonskog zaljeva koji je 1983. proglašen rezervatom prirode u moru, a zaštićen je i ekološkom mrežom Natura 2000.

116. dan, srijeda: Brijesta – Sparagovići (Ponikve)

U srijedu je na redu bilo hodanje od Brijeste, pored gradilišta mnogih pristupnih cesata za novi most, koji bi trebao profunkcionirati prije vrhunca sljedeće turističke sezone pa do Sparagovića, odnosno položaja vinogorja Ponikve. Jer tamo je Maki pronašao smještaj i zadržao se i danas (petak) kada je inače hodao od Stona do Slanog, o čemu ćemo pisati za vikend. Smještaj mu je pomogao pronaći Nikola Ledinić, zvan Paprica, o kojem ćemo više reći kasnije, a smješten je kod Vlahe, koji ga i vozi sa/na lokacije do koje završi hodanje, već treći dan.

Već smo rekli koliko je Pelješac zanimljiv, i koliko je grožđe, odnosno vino kao proizvod bitno za život ovog mikrokozmosa. Tako su nedavno na Pelješcu otvorili i muzej vina!

Pelješac je poznat kao carstvo vina , a kao dopunu konceptu ruralnog razvoja 2019. godine otvorio se Prvi hrvatski muzej vinogradarstva i vinarstva  u Putnikoviću.

Putniković, malo mjesto u srcu kamenitog Pelješca, vjekovima je živjelo od loze i vina. Nakon Domovinskog rata postupno se razvija i turizam. Spoj izvornih (loza i vino) i novijih vrijednosti (turizam) idealna je  kombinacija koja se uklapa u projekt Ruralnog razvoja Republike Hrvatske.

Poljoprivredna zadruga Putniković, čiji su osnivači i vlasnici obitelji iz Putnikovića i okolnih mjesta, osnovana je davne 1911. godine i uspješno djeluje dosad u uvjerenju da joj se novim sadržajima, kao što su ulaganje u nove proizvodne pogone i otvaranje Prvoga hrvatskog muzeja vinogradarstva i vinarstva, daje dodatni poticaj koji omogućava život i rad brojnim mladim obiteljima koje su odlučile nastaviti živjeti na Pelješcu.

 Živeći istinske vrijednosti tradicije u proizvodnji grožđa i vina te tradicije zadrugarstva, uz želju da se povežu s novim vrijednostima koje donosi turizam, rodila se ideja  da se u zgradi Zadružnog Doma osnuje takav Muzej. Jedinstven je primjer u Hrvatskoj, a možda i u svijetu, da jedna zadruga otvara muzej. Ista zadruga i otkupljuje grožđe od svih proivođača koji ne proizvode vlastito vino.

Od ideje do realizacije prošlo je više od deset godina, no trud se isplatio.

Prvi hrvatski muzej vinogradarstva i vinarstva u sklopu PZ Putniković prostire se na više od 800 četvornih metara i sastoji se od tri zbirke – Doma vinarske tradicije, Povijesnog razvoja loze na ovim prostorima i Vina u tradiciji življenja. 

Spomenuli smo vrijednog Nikolu Ledinića. Naravno da ga je Maki upoznao!

Na ulazu u Ponikve je jasno od čega desetljećima, stoljećima živi ovaj kraj. Dobre kapljice na Pelješcu ne manjka, a Ponikve su dobar ‘ogledni’ primjer.  Pored reklame za OPG i svjetlećeg znaka ‘OPEN’ zatekao je Maki Nikolu Ledinića, 66-godišnjeg vinara, rođenog i odraslog upravo ovdje. Zanimljiv je njegov stav o gradnji mosta i razvoju Pelješca: “Da se razumijemo, naravno da most i cesta za cijelu ovu regiju znači puno. Ali, konkretno za Ponikve, sumnjam da će nam biti bolje, vjerojatno će nas turisti zaobilaziti jer nova cesta ide preko puta (pokazuje rukom preko polja na drugu stranu) pa će profitirati druga mjesta. Ali Ponikve ostaju u izolaciji, ovo mladog stanovništva će naći sebi bolji život negdje drugdje. Kad cesta zaobilazi grad to je prednost, a kad cesta zaobilazi selo, selo propada – iznosi svoj stav Ledinić. Potvrđuje kako je jasno da će Pelješac prosperirati, međutim u njegov vinski podrum ili njegovih kolega u mjestu manje će biti turista koji će stajati u Janjini, Orebiću…”

Pa nastavlja dalje: “Čak i ovog ljeta je bilo turista, uvijek netko stane, kuša moje proizvode, nazdravi se, posluje se, uvijek netko kupi bocu vina, rakije, ulja. Tako da mislim da će mjesto ostati izolirano, daleko lošije nego što je donedavno bila Brijesta. Prije 40 godina na području župe koje uključuje nekoliko mjesta je bilo 960 stanovnika, prije 20 godina je ta brojka bila 465, a danas je vjerojatno i manje. Ako nova cesta ‘odnese’ promet, zatvorit će i jedina trgovina u mjestu, a tko će onda doći ovdje živjeti ako po kruh mora voziti 15-ak kilometara u jednom smjeru.” – objašnjava vinar kako ‘bijela kuga’ nije zaobišla ni ovu bogatu regiju. Dijelom žali zbog svojih 15 tisuća kvadrata voćnjaka i maslinika oko kuće, nepresušnog izvora pitke vode na 57 metara dubine, loze oko koje uvijek ima posla, a godine idu, dijelom zbog cijelog kraja.

“Mladost se dijelom iseljava, a često onima koji ostaju ništa nije potrebno, hrane ih roditelji. Možda se vrate ako uspije projekt hotela u Prapratnom ili ako se otvore druga radna mjesta u blizini, a ne u Dubrovniku, Cavtatu ili još dalje. Ne vide mladi perspektivu, vinarstvo su uništili cijena uvoznih proizvoda s jedne strane, a s druge strane je problem otkupa. Zadruga je 1990. godine otkupljivala 59 ili 69 vagona grožđa, a ove godine tek – deset. I onda još plaćaju u četiri-pet obroka, oduži se to i na dvije godine. Neki pomak su ipak napravili ‘mali’ vinari, Frano Miloš ovdje u Ponikvama radi izuzetna vina, a do Orebića je otvorilo oko 50 malih vinarija jer su ljudi vidjeli da im je tako bolje. Ali i to nosi svoje probleme, plasman, probijanje tržišta...” – dijelom je pesimističan Nikola Ledinić. 

Izgradnja pristupnih cesata je u punom jeku, no to nije spriječilo neke druge avanturiste da kao i Maki krenu na svoj dugačak put. Sreo je Maki dvoje Njemaca, Melinu i Felixa, koji su se uputili prema Turskoj, biciklima! I na kraju, spomenimo koje je bijelo grožđe bilo na gornjim fotografijama.

Iako je široj javnosti izvan vinskih krugova maraština prilično nepoznata sorta, u stvarnosti je sve donedavno bila najraširenija i najzastupljenija bijela sorta u Dalmaciji. Tek je posljednjih godina izgubila primat, za koji se inače desetljećima natjecala s drugim bijelim adutom Dalmacije – debitom, od treće sorte, trenutačno jako popularnog pošipa. Iz nekog razloga, usprkos velikoj zastupljenosti i očitoj omiljenosti u dalmatinskih vinogradara, maraština se kod potrošača nikad nije uspjela nametnuti kao sorta koja simbolizira prestiž i najvišu kvalitetu, nego je to mjesto zauzeo pošip. Ipak, možda taj trenutak gubitka primata od donedavno lokalne male otočne sorte i nije tako loša stvar za maraštinu jer su se neki vinari pokrenuli i odlučili tržištu pokazati da je potencijal ove sorte puno veći od percipiranog.

Maraština (ili rukatac ili krizol kako se, između ostalog, još zove) može biti sjajno svakodnevno vino, svojevrsna dalmatinska inačica graševine, ali može biti i puno više od toga. Na mogućnost rađanja novog trenda ukazala je i slavna obitelj Miloš s Pelješca koja se prvi put dala u proizvodnju bijelog vina i za to odabrala upravo maraštinu, a ne pošip ili neku internacionalnu sortu.  Usput, maraština nije ekskluzivno dalmatinska jer je nalazimo u znatno većem broju hektara u Italiji pod nazivima malvasia bianca lunga, malvasia del Chianti i brojnim drugim sinonimima, a uzgaja se još i u Grčkoj pod nazivom pavlos. U Italiji je najviše uzgajaju u Toskani i Talijani je doživljavaju kao toskansku sortu, iako porijeklo sorte još nije nepobitno potvrđeno, to jest ne može se sa sigurnošću ustanoviti u kojem je smjeru tijekom povijesti prelazila Jadran i Jonsko more.

117. dan, četvrtak: Sparagovići (Ponikve) – Ston

Jučer je Maki krenuo prema krajnjem istoku poluotoka, odnosno prema najpoznatijem njegovom gradu Stonu. Na samom početku poluotoka smješteno je malo bajkovito mjesto, Mali Ston koji je zajedno sa Stonom povezan najdužim očuvanim kamenim zidom (5.5km) u Europi. Malostonski zaljev poznat po uzgoju školjaka, posebno kamenica i mušula nezaobilazno je odredište za prave ljubitelje morskih delicija,a vožnja brodom do uzgajališta kamenica i degustacija tog prirodnog afrodizijaka ravno iz mora, uz čašu vrhunskog pelješkog vina, čine ovo mjesto pravim gurmanskim biserom. Za ljubitelje kvalitetnih i svježih ribljih specijaliteta, tu su uvijek otvorena vrata nadaleko poznatih restorana. Samo kilometar vožnje autom ili šetnjom po zidinama (40min.), u podnožju brda Podzvizd smjestio se srednjovjekovni gradić Ston, čija povijest seže u daleko doba Dubrovačke Republike. Ston je bogata riznica povijesno-kulturne tradicije, a nekadašnja vrijednost Stona kao grada soli potvrđuje se i danas u pogonima najstarije aktivne solane na svijetu, solane koja je ostala vjerna tradiciji i prirodnom načinu proizvodnje koji se nije promijenio još od antičkih vremena.

Srednjovjekovni Ston imao je svoj uspon, sjaj, a konačno i pad. Brojni ostaci, naročito sakralnih građevina iz ovog ranosrednjovjekovnog stonskog perioda, dokazuju da je ovdje život bujao i cvao bez obzira kakve su se otvorene borbe i zakulisni politički događaji u zahumskoj državi odvijali. Ston i njegovo bliže pa i dalje područje prati sudbinu svoje zemlje. Smjenjuju se vladari i države, a Ston uvijek ima ulogu uglednog i važnog naselja.Teške vjerske borbe, zatim prijelaz velikog bogumila u ovo područje iz srpske države, progon istih, te međusobni sukobi ostavljaju dubokog traga i na ovom području.

Prema nekim izvorima Ston je 1250. godine doživio teške dane građanskih borba i u tim sukobima je grad doživio velika rušenja i pustošenja. Nemiri koji su početkom XIV. stoljeća zahvatili i cijelu zahumsku zemlju, uzurpacija braće Branivojevića, tadašnjih stonskih knezova koji su se naročito u stonskom području zadržavali te stalnim pljačkama napadali dubrovačko područje, prisilili Dubrovčane da borbom obračunaju s Branivojevićima, što im uz pomoć bosanskog bana Stjepana Kotromanovića 1326. godine i uspije. Te godine Dubrovčani zauzeše Ston.

Dubrovčani odmah počinju razmišljati kako bi izgradili i utvrdili novi Ston, da bude obrana Pelješcu i zaštita slanicima od kojih su ubirali velike prihode. Budući da je u sukobu između bosanskog bana i srpskog kralja Pelješac sa Stonom došao pod vlast srpskog kralja, Dubrovčani otkupljuju od oba vladara ovaj posjed godine 1333. Od tada pa do propasati Dubrovačke Republike Ston je sastavni dio i njezin drugi grad po važnosti.

Dubrovčani odmah 1333. godine započinju planskom izgradnjom grada Stona i Malog Stona i utvrda na mjestu sadašnjeg. Na prisojnoj strani ispod brda Podzvizd smještaju Veliki Ston, a na drugom malom moru – grade Mali Ston. Dužinom čitave prevlake između oba gradića izrađuju velike zidine koje su trebale braniti dubrovački posjed – Pelješac.

Prvo je u tridesetak godina zidan obrambeni bedem, s jedne na drugu stranu poluotoka, te prema jedinstvenom projektu planski podignuta dva utvrđena gradića: južno Ston i sjeverno Mali Ston s ciljem okupljanja ljudi za čuvanje granica i rad u solanama od kojih je država mnogo dobivala. Nad zapadnim strmim obroncima Prevlake Pelješac je odvojen od kopna pomoću Velikog zida. Prebacujući se dvostrukim potezom preko brda, u ukupnoj dužini od 5,5 km, zidine su pojačane sa 40-tak kula i 5 tvrđava, najjača Bartolomija prozvana prema svecu zaštitniku oružja na najvišem vrhu. Odvojci zidina obuhvaćaju MALI STON na sjevernoj obali, s tvrđavom Koruna koja se sa četiri svoje kule doima poput krune, po čemu se i naziva.

Nestankom Dubrovačke Republike, nebrigom i često neshvatljivim zahvatima XIX. stoljeća, kao što je rušenje gradskih zidina u Malom Stonu zbog suzbijanja malarije, rušenje gradskog ziđa u Velikom Stonu zbog dolaska austrijskog cara Franje Josipa u služben posjet, monumentalni stonski forifikacijski kompleks naglo propada, njegovo ziđe postaje kamenolom za obližnje nove izdradnje, a raslinstvo potkopava temelje.

Tek od 1945. godine obnavlja se briga za sve stonske spomenike, počinje  obnova stonskih utvrda i kula, te su ponovno narušene u domovinskom ratu (1991.-1992.), razornim potresom 1996. godine. U posljednje vrijeme, zahvaljujući Društvu prijatelja dubrovačkih zidina nastavlja se polako ali sigurno obnova stonskih utvrda i kula, tako da već sada monumentalni stonski kompleks počinje ponovno živjeti u svom starom dostojanstvenom ruhu.

Obišao je Maki kompletne zidine u nekih sat i po, nakon redovne jutarnje ture, i to ne brojimo u njegovih već preko 1650 kilometara! Ono što se vidi na naslovnoj fotografiji i na nekoliko fotografija koje slijede je razlog izgradnje ovih zdina. Kako bi se zaštitilo bogatstvo i vrijednosti onoga vremena, bijelo zlato – sol!

Solana u Stonu, jedna od tri solane u Hrvatskoj , najstarija je u Europi i moguće na svijetu. Potječe iz 14.stoljeća te je i danas u funkciji. Nastala je nakon što je Dubrovačka republika 1333. kupila Ston i 1360. opasala ga obrambenim zidom . Ston je postao idealna lokacija za solanu koja je Republici donosila najviše prihoda, 15 900 dukata godišnje.
Solana je podijeljena na bazene od kojih je svaki osim Munda (za narod), nazvan po nekom kršćanskom svecu, Sv.Frano, Sv.Petar i Pavao, Sv.Vlaho, Sv.Nikola. Solana izgled i način proizvodnje dosad nije mijenjala. Sunce, more, vjetar i čovjek i danas se udružuju kako bi proizveli izvanrednu ekološku sol i solni cvijet. Godišnje se u solani proizvede oko 2000 tona soli.

I u naslovu i već više puta od kada je stupio na poluotok, spomenuli smo školjke, posebice kamenice. Tragovi uzgoja kamenica u Malostonskom zaljevu postoje još iz razdoblja rimske vladavine ovim prostorom. Prvi pisani dokumenti o izlovu školjaka potječu iz 16 – og stoljeća, a o uzgoju iz 17 – og stoljeća, zapisi iz vremena Dubrovačke Republike. Njima se organizira uzgoj dodjelom koncesija i povlastica koje uživaju uzgajivači.

Do većeg razvitka uzgoja dolazi početkom dvadesetog stoljeća kada se osnivaju prve kompanije za uzgoj školjki. To rezultira dobivanjem Grand Prixa i zlatne medalje za kakvoću stonskih kamenica na Svjetskoj izložbi 1936. u Londonu, dodijeljenoj poduzeću “Bistrina” – gojenje i prodaja kamenica i drugih Ijuskavaca, Dubrovnik.

Većina privatnih kompanija za uzgoj propada tijekom drugog svjetskog rata. Međutim, već 1946. osniva se prvo društveno poduzeće za uzgoj u uvali Bistrina, koje postaje centar uzgoja u zaljevu i oko sebe okuplja niz kooperanata. Krajem osamdesetih proizvodnja dostiže razinu od 1.5 milijuna komada kamenica i između 2-3 000 tona dagnji. U Dolima se gradi moderni pogon za preradu dagnji. Jedan od najmlađih uzgajivača je Antonio Bebek, koji je našeh hodača počastio sa sve tri veličine kamenica koje nudi, za 10, 20 i 30 kuna.

A popričao je Maki i sa tri simpatične dame, Ruth, Jelenom i Hanom, od kojih je Ruth turistički vodič. A najzaslužniji za besplatni prolaz na zidine koje se inače plaćaju 70 kn je Jozo Leho, koji je imao nešto više strpljenja i razumjevanja za shvaćanje veličine projekta koji Maki odrađuje i promocije lijepe naše u cijelosti pa tako i Stona, pa je Makija pustio da mirno obiđe ovu svjetski poznatu “šetnicu”.

ZO